Nepodnošljiv augustovski dan u Zagrebu. Težina se od ranog jutra naselila u prsa. Sparina ne da zraka, ali srce se više steže od pomisli na radni dan koji ćemo provesti u društvu pedesetak čudnovatih sugovornika. S umišljenom vještinom nemuštog jezika i trbuhozborstva, zauvijek slabi na domaće životinje, uputili smo se u jedno selo u blizini Vrbovca. Tamo ćemo upoznati pse, mačke, svinje, ovce i jednog jarca koji su izvučeni iz kruga nasilja i mučne smrti.

Truckajući se po uskim koridorima zagrebačke županije pojavili smo se ispred kapije utočišta Plavi križ. Iza se sastao prilično glasan i razigran odbor za doček. Desetak pasa, manjih i većih, jurili su da ponjuše i izgaze goste blatnjavim šapicama. Već na samom ulazu otkrivamo da je ovo pravo rajsko mjesto za životinje. Imaju gotovo 5000 kvadrata na imanju za trčanje, zabavu i istraživanje, a kada umor savlada, odlazi se u kuću po zasluženi odmor na razbacanim jastucima.

Agneza Lešdedaj, glasnogovornica naših malih prijatelja, vlasnica je ovog prostora slobode. Ona je također i jedna od suosnivačica udruge Plavi križ za spašavanje životinja uz kolegicu Jelenu Šerić. Zadnjih 20 godina života provele su vidajući rane i traume primarno pasa i mačaka. Pored njih dvije tu je i Iva Čolig koja obavlja birokratski dio posla, vodi Facebook stranicu i bavi se donacijama. Sve životinje na ovom mjestu jedu i liječe se isključivo od donacija.

Već na ulazu otkrivamo da je ovo pravo rajsko mjesto za životinje. Imaju gotovo 5000 kvadrata za trčanje, zabavu i istraživanje, a kada umor savlada, odlazi se na odmor u kuću na razbacanim jastucima

Dok nam Agneza kuha kavu, mi se šetkamo sa svitom koja nas prati u stopu. Na otvorenom prozoru kuće isteže se sivkasta mačka. Ime joj je Katica i već dugo živi ovdje. Bez bojazni prihvaća ruku za češkanje i spremno pozira za fotografiju. Agneza govori da je Katicu netko izbacio iz kuće u odrasloj dobi. Kada se ponovo domogla ljubavi i zatvorenog prostora, odlučila je da kuću više nikad ne napusti. Izađe na prozor, vrlo rijetko stane ispred vrata i to je sve od njenog vanjskog svijeta. Opreza nikad dosta. Tumačimo kako je to vjerojatno zbog toga što se Katica boji ostavljanja. Uostalom, ona voli biti kućna maca, a ne posvuduša. U znak potvrde izvalila je trbuščić ravno u sudoper. Na imanju ima ukupno 17 mačaka. Svaka je u svom skrovištu, skupe se tek kad padne kiše, saznajemo.

Preko puta Katičinog prozora, u debelom hladu, izvaljena je velika trbušina. Prasica Duda je na siesti. Oko nje neumorno hoda kolegica Vivi. Ona ne gubi vrijeme; s prasećom surlom usisava sve orahe što joj se nađu na putu, pa čak i one nezrele. Odmah smo uočili njenu namjeru: želi ući u kuću i biti s ostalima. Vivi je, između ostalog, nadarena za otvaranje vrata kao čovjek – podigne jednu nogu, poklopi kvaku i uđe.

Ona i Duda nisu jedine svinje na imanju. Tu je i Rozika od nekih 50 kilograma koja najveći dio dana provodi ležeći. Možda bi i ona rovarila po dvorištu kao Vivi, ali u zadnje vrijeme ne može lako na noge. Na jednoj nozi ima artrozu. Agneza govori da su svinje inteligentna, društvena i empatična stvorenja te da oko njih nema puno brige. Problemi nastaju kada se zbog svoje genetike razbole.

Prasice Rozika i Vivi u igri sa psima (Foto: Bojan Mrđenović)

- Nema veterinara na tom polju, ali ne može se njih ni kriviti jer svinje nitko ne liječi. Zna se: ako se svinja razboli ili povrijedi, ljudi će se u tom slučaju odlučiti za klanje. Dudu su prodavali za meso ili kućnog ljubimca, iako je ona rasla kao kućni ljubimac. Sažalili smo se, nismo htjele da završi pod nožem nakon što je stekla povjerenje u ljude. Za Vivi nas je kontaktirala jedna studentica s Veterine. Isprva smo je odbili, no onda nam je ta cura rekla da će je preuzeti obitelj njenog momka iz Slavonije. Rekla nam je da je neće zaklati. Nismo vjerovali u to pa smo je uzeli - prepričava Agneza životni put svojih mezimica.

Inače zvijezda ove farme je bio pokojni prasac Sausage koji je spašen iz poplavljene Gunje. On i dvije kokoši su jedini izvučeni prije odredbe da se sve domaće životinje s tog područja moraju usmrtiti. Doživio je samo šest i pol godina.

- On je bio impresivne veličine, ali je imao vrlo blagu narav, nije ulazio u konflikte ni s kim. Obožavao se kupati u svom bazenu i rovati. Kad je došla Duda, Sausage se zaljubio na prvi pogled. Često joj je znao tepati, pričati i gugutati. Rozika je bila jako vezana za Sausage. Zadnja dva tjedna, kada mu je postalo izuzetno loše i kada se više nije mogao kretati, bila je 24 sata dnevno uz njega, na kiši i na suncu. I kada je umro, dali smo šansu ostalim životinjama da se oproste od njega, da shvate da ga više nema - govori Agneza.

Dudu su prodavali za meso ili kućnog ljubimca, iako je ona rasla kao kućni ljubimac. Sažalili smo se, nismo htjele da završi pod nožem nakon što je stekla povjerenje u ljude, priča Agneza Lešdedaj

Ovdje životinje, priča nam ona, žive stupanj slobode koji proizlazi iz ideje veganstva. Onu ljudsku mogućnost izbora Agneza i Jelena nesebično daju i svojim stanarima.

- S njima sam jako puno naučila o duhovnosti. To mi je najveća životna škola. Kod njih je sve ovdje i sad – ovdje i sad je jedina sreća. Super je što u ovom procesu spašavanja toliko umanjiš vlastitu bitnost. Više nisi centar univerzuma. Kad moj tren dođe, nemam pravo prigovora. Kao i oni - pojašnjava Agneza njihovu filozofiju življenja.

Nakon što smo malo pravili društvo Roziki, premjestili smo se na otvorenu terasu s namjerom da u miru razgovaramo i kafenišemo. Pseća družina smjestila se tik uz nas, na nas i ispod nas. Kao da znaju da o njima pričamo. Moraju probati kavu, sok, ponjušiti torbu, upaljač, mobitel i cigaretu.

- Ovdje ne postoji privatnost, zaboravite na to - govori nam Agneza držeći u širokom zagrljaju nekoliko pasa.

Cijelo vrijeme ih mazi i obasipa poljupcima. Najnoviji pas koji se bori za njenu pažnju je Boris. Inače se svaki novi pas ovdje zove Novica, ali morale su malo promijeniti tradiciju.

Ona i Jelena su sve ovo započele zbog jednog psa koji se zvao Luđo. Iako je bio divan prema ljudima, druge pse je htio klati, govori nam. Nakon četiri mjeseca su potražile neki azil kako bi ga tamo smjestile i jedino su im u varaždinskom azilu htjeli pomoći. Agneza govori da se danas sigurno ne bi bavila zaštitom životinja da nije vidjela kako su izgledali azili u Hrvatskoj prije 20 godina.

- Prvi azili su izgledali katastrofalno. Na tisuću kvadrata je znalo biti po 400 pasa. Tad smo uzeli prvu pesicu iz azila i krenuli njima pomagati jer smo se sažalili. Zapeli smo s 20 pasa i shvatili smo da ćemo ili morati stati s tim ili potraži pomoć na zapadu. Otišle smo na jednu konferenciju i razmijenile smo kontakte s Nizozemcima. Jedna organizacija nas je zamolila da odemo u Bosnu i Hercegovinu po pse, a oni će zauzvrat uzeti te naše pse. U Bosni je bio horor, Hrvatska je u tom smislu obećana zemlje. Godinama smo spašavale pse po Bosni i Slavoniji, ali ne radimo to već tri ili četiri godine. Nemamo više istu energiju koju smo imale sa 25 godina. Nekad smo vukle po 200 ili 300 pasa godišnje. To je značilo dizanje u šest ujutro i spavanje u ponoć - objašnjava ona.

Jarac Hrvoje – pokušao nam je pojesti ključeve, nogavice, kaiš (Foto: Bojan Mrđenović)

Ističe da je uočila razliku između pasa koje su spasile u Hrvatskoj i onih u Bosni. Pružajući im stalni ili privremeni dom, primijetile su da su psi iz Hrvatske manje traumatizirani, društveniji su i lakše prilaze ljudima.

- Ovi koji vam prilaze su psi iz Hrvatske, a svi ovi koji bježe i koje uopće ne vidite su psi iz Bosne. Esma iz Sarajeva je, recimo, kod nas došla s mjesec dana. Ona u tako kratkom periodu nije mogla doživjeti veliku traumu. Znali smo imati štence koji bi se oštenili kod nas i bez obzira na sve, bili su nesocijalizirani. Nedavno sam naišla na istraživanje gdje se tvrdi da su traume nasljedne. Čak i treća generacija pasa će i dalje imati nekakav PTSP. To je objašnjenje zašto bosanski psi tako reagiraju. Najčešće smo išli u Bihać, Veliku Kladušu i Bosansku Gradišku, pazili smo da idemo samo blizu granice. Esmu je pogodio auto kad je imala mjesec dana, zato ne koristi dvije noge. Živci su joj potrgani. I normalno, nitko živ je nije htio. Ona je s nama sedam godina, je l' da, Esmice? - prepričava nam Agneza gledajući Esmu koja ne prestaje lajati.

Svoje životinje udomljavaju najvećim dijelom u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji. Te zapadne zemlje su odavno zakonski regulirale zaštitu životinja. I u Hrvatskoj je napuštanje ljubimca kažnjivo, no to još uvijek ne dolazi na naplatu. S obzirom da u ovim zemljama praktično nema lutalica, jedna njemačka familija koja poželi psa uglavnom će se javiti nekoj udruzi iz Hrvatske. Životinje iz Plavog križa su isključivo za kuću i to je njihov osnovni kriterij kada pregovaraju za budući dom.

- Lijepo je kad ne moraš pitati gdje će pas spavati. Kada nam se javi netko iz Hrvatske, tražimo iste uvjete. Ima krasnih udomljenja u Hrvatskoj, ali puno rjeđe. Ne kažem da su po Njemačkoj sva udomljenja idilična, možda će 10 posto biti loše. U Hrvatskoj je 70 posto udomljenja bilo loše. Mi se time na našem terenu ne bavimo, osim ako je netko baš super. Prvih sedam godina spašavanja nismo imale kontakte na zapadu, nije bilo lako doći do toga. Kad sam udomljavala u Hrvatskoj nisam imala taj luksuz da inzistiram da životinje spavaju u kući - objašnjava Agneza.

Ona tvrdi da su u cijelom spašavanju najlakši dio posla životinje. Najteži su ljudi, govori, jer od zaštitara postoje visoka očekivanja. Dvije najvažnije odlike dobrog zaštitara koje Agneza ističe jesu, prije svega, šutnja za životinjino dobro te poznavanje ljudske psihe. Kaže da obično imaju samo desetak minuta da procijene udomitelja te da uvijek ostaje pitanje da li je to bila dobra odluka. Ako ispadne loše udomljenje, peče savjest, govori Agneza. Pitamo je da li im se nekada udomljeni psi vraćaju.

Pozerica Katica (Foto: Bojan Mrđenović)

- Naravno. To mi je, iskreno, najdraži scenarij. Ja ni ne pitam zbog čega, znam svoje pse, znam svakog tko je prošao kroz moje ruke. Udomitelja uvijek upozorim na potencijalne probleme. Najčešći razlog u Hrvatskoj za vraćanje je muški pas u pubertetu. Vani pohađaju treninge za pse, ali ovdje toga gotovo i da nema. Puste pse da rastu bez ikakvih pravila, pas uđe u pubertet i nastane problem. U Njemačkoj je drugačije, pritisak okoline je jak, ako šećeš psa koji nije odgojen, to je sramota. Zato je stopa vraćanja tamo puno manja - pojašnjava Agneza i dodaje da to ovisi i o težini obiteljskih situacija i životnih promjena.

Na pitanje je li teže udomiti mačku ili psa, ona govori da je s mačkama teže jer ih je više. Jedini kvalitetan pristup i rješenje problema su mjere sterilizacije, ali u Hrvatskoj to nikako da postane standard. Agneza komentira da je jedino grad Zagreb ispred svih na tom polju.

Tu i tamo imanjem se pronosi meketanje ovaca. Jedna od njih živi odvojeno, to je Eva. Vrlo posebna dama je odgajana kao kućni ljubimac, no njen gazda ju je morao dati. Agneza nam govori da je mjesec dana meketala za njim od tuge. Od tada Eva nije ista pa smo upozoreni smo da joj ne prilazimo previše. Naime, žene joj nisu najdraže na svijetu. Ostale ovce su tipične, plahe čistačice dvorišta i visoke trave.

Jarac Hrvoje pametnih očiju živi u istom dijelu s Evom. Dok se ona držala na pristojnoj distanci, on nam je pokušao pojesti sve što je mogao staviti u usta – ključeve, nogavice, kaiš. Velika je maza i prevrtljiva kozja priroda.

Sve ove individue, s kojima pokušavamo razgovarati iz trbuha, trebaju pomoć. Jelena, Iva i Agneza se trude da im ništa ne fali, ali novca nikad dosta za njihovu hranu i liječenje. Troškovi veterinara su visoki, a životinje imaju urođene, ali češće na brutalan način stečene mane. Zbog životinja koje imaju zdravstvenih problema, u stalnoj su potrebi i za medicinskom hranom. Čivavu iz Čakovca, koja vuče nogice po podu, netko je udario šipkom po leđima. Danas uspijeva hodati, ali ne može kontrolirati fiziološke potrebe. Jazavčar Jazo iz Vukovara preležao je tešku upalu pluća. Ukratko, svi stanovnici ove vesele kuće barem su jednom morali hitno veterinaru.

Svatko tko je voljan može poslati neke parice Vivi, Roziki, Jazi, Katici, Hrvoju i ostalima. Ako se odlučite za novčanu donaciju, trebat će vam ovaj IBAN udruge Plavi križ: HR6025000091101016783. Za lijepu ovcu Evu možete uplatiti nešto i na Paypalu: bluecross.hr8@gmail.com. Naravno, hrana je uvijek dobrodošla. Agneza poručuje da im se svi zainteresirani mogu javiti na Facebook-stranicu kako bi se dogovorili oko preuzimanja hrane. I kad budete spremali taj paket, znajte da jarac Hrvoje obožava smoki.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma