Magličasto je jutro u Kadıköyu, na azijskoj strani Istanbula. Iza krovova niskih zgrada naviruje se Mramorno more. Probudilo nas glasanje galebova u gradu u kojem živi petnaest milijuna ljudi. Na tendi dućana preko puta leži crno-bijela mačka, u istoj pozi kao i sinoć. Ulaz u zgradu okupirao je jedan zlatni retriver, poznat svima domaćima u ulici. I on još spava. Konobar iz obližnjeg restorana na tacni raznosi naslagane tanjuriće s kuhanim dagnjama i kriškama limuna. Osmjehne se uspavanom psu i užurbanim korakom nastavlja dalje.
Mi se laganim korakom spuštamo do luke, prema trajektu koji vozi na europsku stranu grada, do kvartova Eminönü i Karaköy. Na jednom od brojnih crvenih štandova koji prodaju simit, pecivo sa sezamom, ljudi se opskrbljuju marendom prije ukrcaja. Smještamo se na bijelu drvenu klupu na terasi broda dok motor brunda za polazak. Brzo nam postaje jasno da je marenda tu da se dijeli. Komade toplog simita i drugih pekarskih proizvoda ljudi bacaju prema nebu, među jata galebova koja nas prate. Zamahuje rukama i jedan stariji par i dječak sa školskom torbom. On galebove mami direktno na ruku, a oni se ne ustručavaju prići bliže, kljunom mu dotaknuti kažiprst i palac. Dok tako lete, čini se kao da ih najednom gledamo pod povećalom, uočavamo razlike u očima i boji perja, aerodinamičnosti tijela.
Većina džamija u Istanbulu vodi računa o hranjenju golubova, a na nekima su i razne varijacije kućica za ptice, koje uglavnom funkcioniraju kao skloništa za golubove, štite ih od znatiželjnih mačaka i pasa, kao i hladnoće, kiše i snijega
Do trajekta dolijeće i pokoji kormoran, površinu mora mreška glava jednog gnjurca. Galebovi ipak brojčano prednjače svojim prisustvom nad Bosporom. Istanbul je dom za 13 od 17 vrsta galebova koje žive u Turskoj, piše Ergün Bacak, ornitolog sa Sveučilišta u Istanbulu. Veliki crni galeb jedan je od najrjeđih i lokacijski najizbirljivijih stanovnika grada – svake ga se svake zime viđa isključivo u blizini lukobrana Haydarpaşa, rta u Kadıköyu. S druge strane, srebrni galeb je pravi narodni lik, ne mari za probrana društva. I ljeti i zimi može ga se vidjeti posvuda, svoj je na svome u svakodnevici isprepletenoj s ljudima i drugim životinjama. Stotine srebrnih galebova poreda se po istanbulskim krovovima, skakuće i jede hranu koja se po ulicama ostavlja za mačke i pse. Tu je i mediteranski galeb koji se od ostalih razlikuje po bijelom perju u jesen i zimu, a crnoj glavi tijekom sezone parenja.
U lov na doručak priključuju se i dvije vrane, kraljice gradskog svejedanja. Na pravi trenutak za akciju mudro čekaju na krovu broda, pa se bacaju među galebove uz prodorno "kreeeh". Krilima mašu stalno i plitko, kao da veslaju. Galebovi kraj njih djeluju pomalo sumanuto. Malo "kližu" krilima u statičnom modu, pa se naglo trzaju, izdižu i spuštaju pod pritiskom zraka. A možda su vrane te koje djeluju sumanuto u odnosu na galebove. U svakom slučaju, čitava stvar podsjeća na predstavljanja različitih modela letala na aeromitingu.
Nebo se mrgodi iznad tankera kompanije MSC, taman da nas podsjeti na jednu od većih nesreća u povijesti pomorstva, koja se dogodila na Bosporu 1960. godine. Jugoslavenski tanker "Petar Zoranić", proizveden u 3. maju i tada među suvremenijima u svijetu, plovio je iz crnomorske luke Tuapse prema Hamburgu. Prolazeći kroz Bospor sudario se s grčkim tankerom "World Harmony", a u sudaru je poginulo 53 ljudi. Nesreća strašna, ali mogla je biti i gora – većini pomoraca život je spasilo to što su im te noći podijeljena pisma iz domovine, koja su trebali dobiti tek u Hamburgu. Dobar dio posade noć je umjesto spavanja provodio u čitanju, pa su budni dočekali nesreću i uspjeli se spasiti. Od sudara tankera užgao se čitav Bospor, a bljesak i buktinju s obale su promatrale tisuće ljudi, čega se u knjizi o Istanbulu prisjećao i pisac Orhan Pamuk.
Istanbul je dom za 13 od 17 vrsta galebova koje žive u Turskoj (Foto: Ivana Perić)
Nogom stupamo na čvrsto tlo, prelazimo most Galata na kojem su friško ispisani grafiti solidarnosti s Gazom. Doznajemo od prolaznika da su u blizini sve glavne turističke atrakcije, od Aje Sofije i Plave džamije do Grand Bazara i džamije Sulejmanije. Kraj Aje Sofije ima i restoran s kojeg puca spektakularan pogled na grad, a u restoranu se kao dio ponude nudi fotografiranje na terasi u pozi hranjenja galebova. Oko dvije tisuće turista dnevno ode kućama s takvim fotografijama. Sve je krenulo tako što je vlasnik restorana Cemil Çelik prije par godina počeo redovito hraniti jednog galeba, kojemu je postao ritual da mu se pridruži na doručku. Taj je prizor oduševio posjetitelje restorana, pa je Çelik odlučio u ponudu restorana uključiti hranjenje galebova i fotkanje.
U istom dijelu grada nalazi se i Nova džamija, kraj koje je pak poznata postaja za hranjenje golubova. Onih drugih gradskih ptica na g, dakle. Većina džamija u Istanbulu vodi računa o hranjenju golubova, a na nekima su i razne varijacije kućica za ptice (od rupa u zidovima do malih tornjeva). Te kućice uglavnom funkcioniraju kao skloništa za golubove, štite ih od znatiželjnih mačaka i pasa, kao i hladnoće, kiše i snijega. Zalihe pšenice za golubove prodaju se na malim štandovima blizu džamija. Prodavači za siću mještanima i turistima pružaju u ruke pijate pune pšenice, pa ih ljudi prosipaju uokolo kao da se pripremaju baciti frizbi.
Kraj džamije Sulejmanije pažnju plijene mačke koje na šarenim tepisima obližnjeg restorana vode glavnu riječ. Tri mačića se valjaju i grickaju, ne smeta im ni kiša koja sipi kao da nebo vodu provlači kroz onu stranu ribeža s najsitnijim rupicama.
Mnoge su životinjske "epizode" važan dio gradske povijesti – od tramvaja koji čeka da se mačka napije vode iz lokve i trgovačkog centra u kojem su za vrijeme snježne oluje psi spavali umotani u deke, do imama koji mačkama ostavlja otvorena vrata džamije
U Istanbulu živi velika populacija divljih, uličnih mačaka – procjenjuje se da je u gradu od dvije stotine tisuća do pola milijuna mačjih lutalica. Toliko ih je da nam je jedan čovjek ispred mjenjačnice komentirao da u svojih pedeset godina života u Istanbulu nikad nije vidio miša. A mačke su u grad i stigle prije više stoljeća kao hvatačice štakora na europskim brodovima.
Mnogi građani na njih danas gledaju kao na susjede i sugrađanke, a Turska ima opću politiku zabrane ubijanja i hvatanja uličnih životinja. U raznim kvartovima za mačke se postavljaju posude s hranom i vodom, kao i automati s mačjom hranom u koje građani mogu ubaciti kovanice i osigurati instant obrok životinjama u prolazu. Mačke ulaze u metro, vozaju se trajektima i busevima, sjede u sveučilišnim učionicama i knjižarama, okupiraju stolice u kafićima i restoranima. Cijene rastu, inflacija divlja, turska lira u posljednjih je pet godina izgubila više od 80 posto svoje vrijednosti u odnosu na američki dolar, ali Istanbul je i dalje grad koji se brine o svojim mačkama. Nije to ništa što valja uzeti zdravo za gotovo, o čemu svjedoči i poznati turski dokumentarni film "Kedi" (turski "mačka") iz 2016. godine. Film je režirala Ceyda Torun, a uz brojne dirljive i divne fragmente mačjih života prikazuje i manje omamljivu stranu svakodnevice – ozlijeđene i iscrpljene mačke u sve skupljem gradu koji silovito istiskuje svoje siromašn(ij)e stanovnike. Kako ljude, tako i mačke.
Uvečer u Beşiktaşu jedna djevojka drži u krilu crnu mačku s bijelim mrljama. Mazi je dok provjerava u koliko sati ide idući trajekt. Ispod ruke joj viri crvena ruža. Na susjednoj klupi druga djevojka podiže i pozdravno cmače čupavu bijelu mačku prije nego što ode na svoj trajekt. Mačka ostaje izvaljena na klupi, rasteže se do mile volje. U oktobru ove godine u Beşiktaşu je otvoren i Muzej mačaka, posvećen "mačjim pratiljama drevnog turskog grada". Muzej je pokrenuo turski pisac Sunay Akin, a prilikom otvorenja je istaknuo da mu je želja bila da se budućim generacijama "prenese koncept očuvanja i suživota, ljubavi prema prirodi, životinjama i ljudima". Mnoge su životinjske "epizode" u Istanbulu rado prepričavane i važan dio gradske povijesti – od tramvaja koji zastaje da sačeka dok se mačka napije vode iz lokve i trgovačkog centra u kojem su za vrijeme snježne oluje psi spavali umotani u deke, do imama koji mačkama ostavlja otvorena vrata džamije.
Mačke ulaze u metro, sjede u sveučilišnim učionicama i knjižarama... (Foto: Ivana Perić)
Plovimo iz Beşiktaşa ponovno na azijsku stranu grada, u živahni Kadıköy. Dok u noćnom izlasku ispijamo alkoholne napitke, kraj stolova nam se prešetavaju starije žene i djevojčice i dječaci. Za siću nam nutkaju ruže, ispletene šarene narukvice i papirnate maramice. Jedna od tih prodavačica, djevojčica koja izgleda kao da još ne ide u osnovnu školu, pipka kaktus koji kao ukras stoji na stolu susjednog kafića. Provjerava bode li. Pleše zatim sama sa sobom na zvuke latino popa koji trešti iz spimpanog auta u kojem se vozikaju sređeni mladići. Malo dalje niz ulicu djevojčica prebacuje pakete maramica iz desne u lijevu ruku kako bi pogladila psa lutalicu po njuški.
Procjenjuje se da u Istanbulu živi i više stotina tisuća uličnih pasa. Za razliku od mačaka koje dolaze u svim bojama i oblicima, većina pasa izgleda slično – uglavnom su veći i svijetlo smeđe dlake. Djeluju mirno, u svom filmu. Opušteno leže posvuda, sunčaju se i spavaju, i skoro ih nikad ne možete čuti da laju. I o psima Istanbula snimljen je dokumentarni film, "Lutalicu" je 2020. godine režirala Elizabeth Lo.
Kao ni za mačke, ni za pse život u Istanbulu nije (bio) idealan kako se možda na prvu čini. "Psi spavaju na ulicama po cijelom gradu. Neće se pomaknuti ni da sultan prolazi", zapisao je o Istanbulu Mark Twain 1867. godine. Četiri desetljeća kasnije proveden je strašan izgon pasa iz grada. Predstavljeno kao modernizacijski pothvat, oko 80 tisuća pasa 1910. godine je prebačeno na nenaseljeni otok bez vegetacije na Mramornom moru, gdje su bez hrane i vode polako umirali. Njihovo je očajničko zavijanje navodno tjednima odzvanjalo preko mora do obala Istanbula. Zabilježeno je da su se mnogi stanovnici Istanbula odupirali tom potezu gradske vlasti, a neki su pse prije izgona uspjeli sakriti i spasiti od masovnog pokolja. Ne čini se slučajno što u filmu "Lutalica" psima na istanbulskim ulicama prijatelji postaju dječaci koji su u Tursku izbjegli iz Sirije.
Kip psa Tarçına, koji je na ulicama Kadıköya proveo punih osamnaest godina (Foto: Ivana Perić)
Jedan od simbola Kadıköya danas je pas Tarçın (na turskom "cimet") koji je ime dobio po boji svoje dlake. Na ulicama Kadıköya proveo je punih osamnaest godina. Iako su ga mnogi ljudi voljeli povremeno ugostiti u svojim domovima, Tarçın je bio uličar i preferirao skitnju. Provodio je dane slobodnjački i poginuo kao punoljetnik u naletu automobila. Danas u Kadıköyu ima svoj kip. Na njemu leži na kušinu, a pred njuškom mu je puna zdjelica hrane. Svoj je kip u Istanbulu dobio i pas imena Tommy, kvartovska legenda Fenerbahçea. Tommy je bio poznat i kao dobar drug uličnih mačaka, pa uz njegov kip na hranilištu za životinje u Fenerbahçeu stoje isklesane i dvije mačke.
Titula najpoznatijeg životinjskog kipa Istanbula ipak ide mački Tombili (čest nadimak za bucmastog ljubimca), koja je kao i Tarçın živjela u Kadıköyu. Za vrijeme samoproglašene sieste Tombili se često oslanjala na stepenice onako kako se muškarci običavaju podbočiti na šankove u birtijama. Tom je pozom zaradila kultni status i ovjekovječena je u kipu koji je u kvartu postavljen nakon njezine smrti. Postavljanje su inicirali građani peticijom koju je potpisalo 17 tisuća ljudi. Ceremoniji otvorenja prisustvovale su stotine ljudi, a za one koji događaju nisu mogli prisustvovati o svemu je izvještavala javna televizija.
Osmijeh nam na lice mami i prizor kojim se opraštamo od Istanbula u Kulturnom centru Nazim Hikmet u Kadıköyu. Radovi su u tijeku u prostorijama centra nazvanog po komunistu i jednom od najvećih turskih pjesnika. Jedna mačka udobno se smjestila na hrpi dasaka koje radnik pili. Iako mu je ruci bliža baš ta daska na kojoj leži mačka, prvo rješava ostatak hrpe, a nju za piljenje ostavlja zadnju. Prije nego što posegne za daskom, pogladi mačku po glavi i blagim je pokretom ruke miče u stranu.
Povremenim prijedlozima turskih vlasti da se gradske životinje lutalice preseli u posebno određene "parkove staništa" stanovnici Istanbula desetljećima se opiru. I mačkama i psima, i galebovima i golubovima mjesto je ovdje – svugdje. John Berger je pronicljivo pisao o procesima pretvaranja životinja u objekte, ogledala i resurse. O životinjama "ispražnjenima od iskustva i tajni". Čak su i obožavani kućni ljubimci dio univerzalnog mikro i makro upravljanja životinjama, kao i povlačenja u privatnu malu obiteljsku jedinicu. U Istanbulu se čini da nije tako, ili da je barem malo manje tako, i to je možda i najljepše od Istanbula.
