Džamije su naše barake, kupole naše kacige, minareti naši bajuneti, a vjernici naši vojnici – zagrmio je Erdogan na početku svoje političke karijere, da bi se njegovo pretkazanje ostvarilo uvečer 15. srpnja 2016., kad je 80.000 turskih džamija poslužilo kao relevantnije sredstvo organizacije i otpora pokušaju državnog udara od televizije, interneta i radija, sa 110.000 imama koji su recitirali molitve i pozivali ljude na ulice. Tog 15. srpnja skončala je sekularnost u Turskoj. Što se tiče Istanbula, njegov kozmopolitizam žrtva je ortačkog kapitalizma i agresivne gentrifikacije: prosvjedi u parku Gezi inicijalno su izbili zbog izgradnje šoping-centra čiji je izvođač turska verzija IGH-a – tvrtka s vezama u vladajućoj stranci AKP. Park Gezi je vrh ledenog brijega urbanističkog ekocida od kojeg bi Milan Bandić doživio višestruki orgazam: prema službenim podacima, Erdogan je posjekao blizu tri milijuna stabala diljem Istanbula, najviše u sjevernom dijelu, gdje će biti smješten međunarodni aerodrom koji će nositi njegovo ime. Prosvjed protiv uništenja zelenih površina prerastao je u široki građanski nemir protiv tada još puzajućeg a danas sprintajućeg autoritarizma, intervencije u sirijskom građanskom ratu i sustavnog podrivanja sekularnosti. Danas je Sirija u pepelu, sekularnost je mrtvo slovo na papiru, a gentrifikacija i kulturna islamizacija najbolje se mogu osjetiti u nekad popularnoj četvrti Beyoglu, čiji zapadnjački štih vidno nestaje.
Erdogan je htio imati moć nad arapskim zemljama, bez da uđe u ikakvu političku uniju s njima. Arapi su u njemu donedavno vidjeli uzor, sada im djeluje kao reinkarnacija Busha mlađeg – kaže Yetis, koji se sprema emigrirati u Francusku
Kako bih došao do svojeg hostela, moram proći avenijom Istiklal, negdašnjom pitoresknom perjanicom ovog kozmopolitskog grada, danas reduciranom na ružni vašar s golemim ožiljkom od razrovanog betona na mjestu gdje je prije samo koju godinu vozio starinski tramvaj. Umjesto tramvaja, brojne policijske marice i oklopna vozila pored kojih stražare golobradi mladići s automatskim puškama. Prije mjesec dana ISIL-ov bombaš samoubojica ovdje je ubio pet ljudi, a ranio njih 30-ak, ali promet na ulici je gust, a ljudi se doimaju indiferentni na sigurnosne snage – mlade tinejdžerke u hidžabima okidaju selfije ispred hladnokrvnog vojnika koji stražari ispred Burger Kinga. Spuštam se s Istiklala niz jednu od brojnih strmih uličica s evropeiziranim kafićima, hipsterskim suvenirnicama i pohabanim antikvarnicama koje još odolijevaju gentrifikaciji i pripadajućoj kulturi koja se sve više okreće istoku. Umjesto malih obrta šoping-centri, umjesto pâtisseries françaises gusti dim shisha duhana, umjesto zapadnih turista oni arapski. Medicinska sestra s kojom sam popričao ispred jedne od brojnih istanbulskih klinika za transplantaciju kose objasnila mi je kako zbog slabe lire u odnosu na dolar dolazi sve više pacijenata iz arapskih zemalja, u kojima su plaće u dolarima ili je nacionalna valuta vezana uz njega. Što zbog diplomatskog rata, što zbog terorističkih napada, turisti sa zapada se povlače.
Prikladno nazvan hostel Neverland, smješten u srcu Beyoglua, šareni je anarho-skvot a la zagrebačka Medika, u kojem dvokrevetna soba košta 140 kuna dnevno. Po zidovima su naškrabane protestne poruke: ‘Suzavac čini ljutu hranu slađom’, ‘Sloboda žena je mjera slobode društva’. Iako ovdje noće uglavnom mladi backpackeri, dolaze i lokalni ljudi koji ne žele biti na oprezu oko toga što govore, što piju ili s kim liježu - barem unutar četiri zida hostela.
- Kako život pod sultanom? - pitam skupinu starih hipika koji puše ispred ulaza.
- Turska je više sjebana čak i od mene - odgovara mi Orcun, 44-godišnji bonvivan koji u slobodno vrijeme izvodi pastiš-monodramu sastavljenu od tekstova Charlesa Bukowskog.
Kako bi zaradio koju kintu za cugu, Orcun sinkronizira filmove, no rijetke gaže nude mu samo lokalne televizije, koje ga plaćaju nekoliko stotina kuna po filmu. Priča mi kako je neki dan opazio skupinu žena u burkama koje su ušle u hotel Marmara sa svojim muževima i djecom. Nedugo nakon, kad su izašle same, na izlazu su skinule burke i stavile ih u papirnate vrećice, a ispod su bile odjevene ‘poput talijanskih TV hostesa’. Istanbul je paradoks, smatra Orcun: dok liberalni Turci gube tlo pod nogama, za brojne arapske turiste on je meka emancipacije i slobode.
Želim ga ponuditi pivom, ali kad je vidio da vadim bocu iz ruksaka, hvata me za lakat i povlači unutar hotela. Pokazuje mi natpis na ulazu: ‘Nemojte piti alkohol na ulici jer to živcira naše susjede’. Naime, Beyoglu je poprište hladnog kulturkampfa: s obzirom na to da su konzervativni lokalci mikroteritorijalni, ulice se dijele na sekularne i islamske, a od batina vas može dijeliti jedan zavoj. ‘Kad već poštujete zakon koji su napisala dva pijanca, što imate protiv zakona religije’, poručio je Erdogan povodom uvođenja zabrane prodaje alkohola između 22 navečer i 6 ujutro, referirajući se podrugljivo na utemeljitelje moderne Turske, Kemala Ataturka i njegovog nasljednika Ismeta Inonua.
- Ne idem više na Beyoglu. Previše seljačina koji me maltretiraju jer nosim minicu - žali se Ece, studentica dizajna unutrašnje arhitekture, s kojom sam se našao u jednom od skupocjenih kafića u četvrti Nişantaşı gdje obitava liberalna viša i srednja klasa: cijena kave je 28 kuna.
Zbog njezinog stila odijevanja obitelj joj je u strahu, ali Ece više brine sustavno nekažnjavanje silovanja od strane nižih sudova koji su, tvrdi, oktroirani od AKP-a. Ece me upućuje da posjetimo četvrt Kadıköy na azijskoj strani, ‘jedinu četvrt koja još diše evropski’. Međutim, mladi Turci nemaju previše iluzija o Starom kontinentu.
- Evropa se ponaša kao nadurena kučka - odmahuje rukom njezin kolega Firat, 29-godišnji student prava i klavira, koji se prometnuo u medijsko lice opozicije kad su najtiražnije dnevne novine objavile fotografiju antierdoganovskog prosvjeda s njim u prvom planu, zbog čega vjeruje da mu prisluškuju mobitel i da ga drže na oku. Aktivan u civilnom društvu, sekularan i obrazovan, Firat mi djeluje više integriran u evropsku leitkulturu nego prosječan glasač HDZ-a, Jobbika ili Marine Le Pen.
- Većina ubija demokraciju u Turskoj u istoj mjeri kao što to radi u Britaniji, Mađarskoj ili Poljskoj - odgovara mi na pitanje o referendumu o predsjedničkim ovlastima, koji mu ne djeluje kao veći bauk po demokraciju od primjerice Brexita.
Ipak, nesumjerljivo štetnim smatra Erdoganovo odbacivanje Ataturkovog naslijeđa i sustavnu islamizaciju: osim udara na alkohol i seksualne manjine, cenzure Wikipedije, pornografije i popularnih dating TV emisija, Erdogan je nauštrb sekularnih srednjih škola povećao broj tzv. imam-hatip religijskih škola za trening imama, u kojima je broj studenata između 2002. i 2015. porastao sa 65.000 na 1.000.000, te iz kurikula povijesti srezao lekcije o Ataturku, pa uveo izborne predmete ‘kuranski studiji’ i ‘život proroka Muhameda’. Firat ipak ne namjerava glasati za stožernu kemalističku stranku CHP jer ‘tretiraju Ataturka kao nostalgični simbol ispražnjen svakog značenja’.
Poput neprincipijelnih socijaldemokratskih stranaka u Evropi, CHP kopni, a Firat je jedan od brojnih lijevo-liberalnih mladih Turaka koji u sve većem broju podržavaju prokurdski HDP, nakon što je ta stranka usvojila progresivnu platformu i na listama za parlamentarne izbore postavila kandidate alevitske muslimanske manjine, kršćane, židove, sindikaliste, gejeve i lezbijke. HDP je za sada legalna parlamentarna produžena ruka Radničke partije Kurdistana (PKK), militantne, socijalističke i progresivne kurdske stranke koja se već 30 godina bori s Turskom državom za političku i kulturnu autonomiju turskih Kurda, često i bombaškim napadima, zbog čega je službena Ankara vodi kao terorističku organizaciju. Ovdje tzv. kurdsko pitanje – položaj skoro 30 milijuna Kurda koncentriranih na području Turske, Iraka, Sirije i Irana – postaje zamršeno: PKK blisko surađuje s YPG-om, militantnim krilom sirijsko-kurdske multietničke, sekularne i feminističke stranke PYD. Iako su uz pomoć američkih zračnih napada potukli ISIL na sjeveru Sirije, Erdogan tretira YPG kao veću prijetnju vlastitim interesima. Turska vlada trenutačno podržava njihovu konkurenciju, improviziranu skupinu bivših režimskih ljudi, oportunista i islamističkih avanturista koja se naziva Free Syrian Army – za koju se sumnja da je samo marketinški brand name islamofašističke Al-Nusre, sirijske filijale Al-Kaide, izmišljen da bi pribavili zapadnjačko naoružanje i stratešku potporu, a da pritom zapadnjačka realpolitika može domaćoj populaciji prodati bajku o naoružavanju plemenitih i slobodoljubivih boraca protiv zločinca Asada.
U međuvremenu, Turska vojska redovito napada položaje YPG-a, koje SAD naoružava od 2014., zbog čega su zahladili odnosi ove dvije NATO-članice. Međutim, Erdogan je osokoljen signalima nove američke administracije: Trump je bio jedan od prvih državnika koji mu je čestitao nakon osporavane referendumske pobjede; u intervjuu za portal Breitbart iz 2015. izletjelo mu je da ima ‘mali konflikt interesa [u Turskoj] zbog ogromne, ogromne zgrade u Istanbulu’. Radi se o neboderima koji nose njegovo ime u jednoj skupocjenoj četvrti, a čiji su sadašnji vlasnici bili na njegovoj inauguraciji. Groteskna je činjenica da vojnopolitička strategija na Bliskom istoku trenutačno ovisi, između ostalog, o mutnim građevinskim shemama jedne reality TV zvijezde.
- Kad čuju da dolazim s istoka Turske, ne žele me ni pogledati u oči - priča mi sljedeće jutro u Neverlandu kurdski recepcionar Dilcan o svojoj svakodnevici u kozmopolitskom Istanbulu.
Dilcan čak ni ne govori kurdski, jer ga roditelji nisu htjeli naučiti jezik kako bi ga poštedjeli diskriminacije s kojom je ionako svakodnevno suočen zbog svog naglaska. Spaja me s Yetisom, kurdskim novinarom i snimateljem televizije Kurdistan 24, koji će za nekoliko dana emigrirati u Francusku.
- Često volimo stvari koje nas uništavaju - komentira Yetis činjenicu da dio Kurda glasa za AKP, pri čemu su svoj vjerski identitet stavili ispred univerzalnih vrijednosti poput ravnopravnosti i slobode.
Presudne su bile i brojne, izdašno financirane vjerske organizacije koje su funkcionirale kao neoficijelne socijalne službe, tako da kad bi siromašni Kurdi s istoka došli u Istanbul, imali bi hranu i smještaj – naravno, pod paskom islamskog pravovjerja. Iako je Erdoganov AKP 2012. ušao u pregovore o demilitarizaciji PKK-a, to je radio s figom u džepu. Decentralizacija i politička i kulturna autonomija nikad nisu bile opcija, a kako bi privukao nacionalističke glasače kemalističkog CHP-a i konsolidirao svoju vlast, Erdogan je napustio politiku pregovora i primirja te krenuo u vojnu odmazdu protiv PKK-a. Ne samo vojnu nego i civilnu: tisuće novinara i nevladinih aktivista, svih etniciteta, koji su napisali išta iole pozitivno o PKK-u ili razotkrili masakre Kurda od strane turske vojske, trenutačno trune u zatvoru uz optužbu za podržavanje terorizma, zbog čega im prijeti doživotni zatvor, a ako se ostvari Erdoganovo obećanje izrečeno uoči referendumske pobjede i - smrtna kazna.
- Erdogan je htio imati moć nad arapskim zemljama, bez da uđe u ikakvu političku uniju s njima. Arapi su u njemu donedavno vidjeli uzor, sada im djeluje kao reinkarnacija Georgea Busha mlađeg - pojašnjava mi Yetis ideologiju neoosmanizma, čiji je cilj transformirati Tursku u islamsko-imperijalističku varijantu SAD-a.
Na unutrašnjem planu, strategija nacionalizma i etničkog tuđmanizma uspjela je privući nacionalistički orijentirane glasače kemalističkog CHP-a, ali time se distanciralo konzervativne Kurde koji su preko noći prešli u tabor sekularnog, lijevog i socijalno liberalnog HDP-a. Iako su desetljećima bili razjedinjeni sukobljenim frakcijama, državama i jezičnom barijerom, te politički uškopljeni vjerskim identitetom, Kurdi se napokon okupljaju oko emancipatorne politike transnacionalnog, transetničkog univerzalizma kakvog zastupaju HDP i PKK. Na bliskoistočnoj pozornici, emancipirani Kurdi jedini su akteri koji su odbacili autodestruktivne i cinične realpolitičke kalkulacije i pokrenuli autentični politički projekt koji nudi izlaz iz beskrajno krvave noćne more za sve vjerske, etničke i seksualne skupine. Pitanje je samo može li itko zaustaviti frontalni napad Erdoganovog autoritarizma, poput zastrašivanja birača, cenzure medija, hapšenja opozicije i vojnog terora nad Kurdima na istoku, a i moguće izborne prevare koje je najavio na samom početku svoje političke karijere jednom nesmotrenom izjavom: ‘Demokracija je samo vlak s kojeg siđeš kad stigneš na cilj.’
