Od početka siječnja u Istanbulu traju masovni studentski prosvjedi, izazvani time što je predsjednik države Recep Tayyip Erdoğan odlučio osobno na mjesto rektora prestižnog Sveučilišta Boğaziçi postaviti svog pouzdanika i tako pregaziti načela sveučilišne autonomije. Melih Bulu je tako postao prvi rektor Boğaziçija kojeg nije izabralo samo sveučilište još od krvavog državnog udara iz 1980. Erdoğanova vlast na prosvjede je reagirala krajnje represivno te je policija pohapsila na stotine studenata. Nametanje rektora je samo još jedan od simptoma sve veće autoritarnosti režima aktualnog predsjednika i vlade koju čine koalicija njegovog AKP-a i ekstremne desnice, odnosno nacionalističke partije MHP. No turski studenti ne odustaju, a njihovi prosvjedi u međuvremenu su prerasli u najveće demonstracije u Turskoj još od 2013. i prosvjeda protiv izgradnje u parku Gezi. Tim povodom za Novosti govori Uğur Kan, student aktivan u prosvjedima na Boğaziçiju.
Erdoğan je samo posljednjih dana osobno postavio 11 rektora. Što je njegov cilj?
Imenovanja su dio kontinuiteta dugotrajnih pritisaka i anti-demokratskih praksi. Erdoğan od 2016. ne priznaje sveučilišni izborni sustav i kao rektore postavlja sebi bliske kandidate. U konkretnom slučaju na Boğaziçiju, kandidat je član vladajuće stranke, a plagijati u njegovom magisteriju i doktoratu uzrokovali su snažno negodovanje studenata i sveučilišnog osoblja. No Erdoğan je poduzeo toliko mnogo neustavnih poteza, da se boji kako bi i jedan korak natrag ugrozio njegovu moć. To je jedini razlog za ilegalna pritvaranja i hapšenja studenata koji traže sveučilišnu autonomiju i brane svoja prava. Erdoğan ne oklijeva izložiti studente, fakultetsko osoblje i odvjetnike policijskom nasilju i napadati ih putem medija, a kako bi zaštitio svoju moć.
Uhapšene su stotine studenata, a jedna studentica je zatvorena zbog "uvrede predsjednika. Erdoğan je prosvjednike nazvao "teroristima", a ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu i "LGBT perverznjacima". Kako komentirate takve reakcije?
Prošlog tjedna uhapšeno je 556 studenata koji su mirno prosvjedovali koristeći ustavna prava. Desetero njih poslano je u zatvor, 25 osuđeno na kućni pritvor, a ostalima je zabranjen odlazak u inozemstvo. Očito je da vlada sve državne organe pretvara u stranačke. Studenti su osuđeni bez ikakvih dokaza, proglašeni perverznjacima i teroristima. Predsjednik i ministar krše zakon koristeći diskriminatorni jezik. Desno-populistička vlast na liniji političkog islama na isti način tretira opoziciju, radnike koji traže svoja prava ili novinare, a sada se ustremila na najbolje obrazovne institucije i najbistrije umove. Studenti se antidemokratskim praksama protive putem mirnih prosvjeda, i prihvaćaju sva vjerska uvjerenja, kao i političke i seksualne orijentacije na način do sada neviđen u Turskoj. Vlada ih je pokušala podijeliti na pitanju odnosa prema LGBT+ zajednici i vjerskim osjećajima, no nije uspjela. Međutim, ubrzano nastavljaju hapsiti bez razloga i to u atmosferi nasilja i represije.
Postoji li u Turskoj potencijal za političke i društvene promjene?
Solidarnost studenata svakodnevno svima demonstrira svoj legitimitet, zahvaljujući svom direktnom i jasnom stavu. Erdoğan pokušava upotrijebiti prosvjede da sačuva svoju moć od posljedica promašene ekonomske politike, lošeg upravljanja pandemijom koronavirusom i zakočenog predsjedničkog sustava, gurajući već uvelike polarizirano društvo u još veću mržnju. Snaga ove borbe straši i opozicijske stranke koje šute ili pasivno komentiraju. Najveća opozicijska stranka ne oklijeva upotrebljavati isti diskurs kao i vlada, kako bi naškodila studentskoj borbi, kada je riječ o vjerskim vrijednostima. To će se urezati u svijest ove generacije Z, koja će izići na sljedeće izbore.
Koliko dugo prosvjedi mogu izdržati?
Na prosvjedima sam aktivan gotovo svakog dana i mogu reći da se mi, u našim dvadesetim godinama, nećemo pokloniti. Svakog dana smo sve brojniji, a naša borba širi se diljem Turske. Na tamu koju protiv nas upravlja država odgovaramo putem umjetnosti, znanosti i glazbe. Nećemo se zaustaviti dok naši prijatelji ne budu slobodni, dok imenovani rektori ne podnesu ostavke te dok sveučilišta ne izaberu svoje rektore. Nastavit ćemo se boriti, i zato da ovaj truli poredak ne bude proslijeđen budućim generacijama. Jedina nada za budućnost zemlje je obrazovanje.
