Ove Nove godine, staro pitanje hrvatskog muzičkog ukusa gadno se zakompliciralo. Pred nama sada stoji ultimativna dilema: je li gore kada Hrvati idu na folk ili kada Nepalci plešu na rock? Je li opasnije kada se Zagrepčani provode uz cajke ili kada Indijci slušaju Zagrebačku filharmoniju? Gdje se krije veća prijetnja: tamo gdje netko naš uživa u istočnoj muzici ili tamo gdje netko s Istoka stoji u publici?
A još do jučer, sve je bilo tako jednostavno. Ako bi koji estradnjak iz komšiluka poželio nastupiti u Hrvatskoj, onda biste mu koncert naprosto zabranili: kao što su u Puli i pokraj Zadra prošle godine naumili pjevati Ana Bekuta, Jelena Karleuša, Haris Džinović i još neki, kao što su im svirke otkazale lokalne vlasti poručujući u glas da "ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju" i da trebamo čuvati vlastitu "europsku" i "građansku" kulturu.
Ako bi koja estradnjakinja s pogrešne strane granice kojim slučajem ipak nastupila, onda bi zavladala moralna panika: kao što je Aleksandra Prijović nedavno rasprodala pet zagrebačkih Arena, kao što se domaći mediji potom tjednima nisu bavili skoro ničim drugim.
Ako bi Arenu napunio program pod nazivom Kafansko veče, onda bi se izvukla još teža artiljerija: kao što su organizatori par dana uoči dočeka Nove godine dvoranu pretvorili u "najveću kafanu na Balkanu", kao što se zatim na njih obrušio šef-dirigent Jazz orkestra HRT-a Miron Hauser, javnosti nepoznatiji kao Stjepanov brat.
"Cijeli Zagreb je postao ne kafana, nego šator u Brčkom ili nešto takvo", zagrmio je Hauser preko Facebooka: tu se organiziraju "potpuno neprimjereni eventi" i neke stvari koje su "nedopustive", poslušno su prenosili mainstream mediji. "Ako ti mehaničar kaže što trebaš promijeniti na autu, ako ti doktor kaže koji lijek da popiješ, onda ću ti ja reći što da slušaš", zadao je ritam marša šef-dirigent, pa na radost raspomamljenih komentatora po društvenim mrežama kresnuo crescendo: "Gdje se, vi veliki 'rvati, dok vam glavni grad postaje šabački vašar?"
A onda se, koji dan kasnije, napokon ukazala prilika da se Hrvati okupe. Na dočeku Nove godine, na samom glavnom trgu samog glavnog grada države, u organizaciji hipsterskih gradskih vlasti, nastupio je nitko drugi nego Let 3 uz pratnju filharmonijskog orkestra. Ima li boljeg povoda da demonstriramo našu "europsku" kulturu od svirke benda koji smo ponosno poslali na Eurosong? Ima li ljepše potvrde "građanske" estetike od nastupa Zagrebačke filharmonije? Ima li primamljivijeg razloga da se svi oni sljedbenici Mirona Hausera iz Facebook komentara masovno premjeste u centar grada, pokazujući kako ovo nije ni kafana na Balkanu, ni šator u Brčkom, ni šabački vašar, nego jedna ozbiljna, rokersko-mitteleuropska prijestolnica?
Izgleda da nema. Samo što su umjesto kulturnih Hrvata – kao što već znate iz domaćih medija – Trg bana Jelačića preplavili kojekakvi Nepalci, Indijci i Filipinci. Samo što su se umjesto ugroženih ljubitelja rocka ondje pojavili radnici Wolta i Bolta. I samo što se umjesto visokih europskih i građanskih vrijednosti – kao što ste vidjeli na društvenim mrežama – po njima zatim sručila lavina čistog, nepatvorenog, sirovog hrvatskog rasizma.
Tako smo, ako ništa drugo, dobili odgovor na onu dilemu s početka teksta. Je li dakle gore kada Hrvati idu na folk ili kada Nepalci plešu na rock? Je li opasnije kada se Zagrepčani provode uz cajke ili kada Indijci slušaju Zagrebačku filharmoniju? Sve je to – reći će vam prosječan zagrebački građanin i Europejac – ionako isto.
Pardon, istok.
