Najveća atrakcija jučer završenih jubilarnih 30. Dana hrvatskog filma svakako je bila dugometražni hit-dokumentarac bračnog para Davora i Anđele Rostuhar "Ljubav oko svijeta". Premijeru je imao u lipnju na ZagrebDoxu, gdje je osvojio nagradu publike i gdje je krenuo odličan glas o njemu, da bi se preko ljeta pretvorio u senzaciju nezavisnih kina, gdje je dosad skupio više gledatelja nego recimo "Tereza37" Danila Šerbedžije i Lane Barić te Matanićeva "Zora" (koja je imala i cinestarovsku "major" distribuciju) zajedno. U Zagrebu je film osim na ZagrebDoxu imao tek pokoju projekciju u SC-u i KIC-u, pa nije čudno da se za prikazivanje na Danima tražila karta više.
"Ljubav oko svijeta" – koja se sukladno naslovu bavi fenomenom ljubavi na svim kontinentima, među svim rasama i mnogim klasama – nastala je mimo glavne struje hrvatske kinematografije; projekt nije razvijan preko HAVC-a nego je započet kao privatni pothvat Rostuharovih koji je produkcijski podržala tvrtka Drugi plan specijalizirana za TV serije ("Novine", "Mamutica", "Loza"), a u čitavu priču naposljetku se uključila i moćna francuska TV kuća Arte, na čijem kanalu je film i imao svjetsku (televizijsku) premijeru. Nije stoga čudno da debitantski rad Davora i Anđele Rostuhar prije svega djeluje kao TV dokumentarac, ne kao kino film, ali produkcijski prvorazredan (visoka tehnička kvaliteta s blistavim kolorom kao najvidljivijim sastojkom). Oblikovna koncepcija po standardnom je shvaćanju filmičnosti vrlo statična, naime svi učesnici (hetero i lezbijski parovi, poligamijske i poliandrijske zajednice, samostalna pojedinka) snimani su isključivo frontalno statičnom kamerom, najčešće u sjedećem položaju, a izrazito dominantan način njihova izražavanja je onaj verbalni (malo je međusobne fizičke interakcije, a kad je ima, onda su to obično male geste). Međutim takav koncept sasvim funkcionira jer većina aktera je "sadržajno" zanimljiva, a mnogi i "oblikovno" (izgledom). Sadržajno, ljubavni protagonisti (nije uvijek u pitanju ljubav, ima i dogovorenih brakova, a i odnosa koji pripadaju kulturi gdje riječ/pojam ljubav ne postoji) govore o počecima svojeg odnosa, zaljubljivanju, zajedničkom životu koji je uslijedio, dinamici moći, svađama, odnosu prema djeci (i njihovom neimanju), specifičnosti kultura kojima pripadaju i slično. Oblikovno, primjećuje se sklonost autorskog dvojca prema takozvanoj egzotizaciji, ne samo po dominaciji sudionika iz nezapadnjačkih civilizacija i kultura, nego i po tome što su zapadnjaci uglavnom "alternativci", a poseban je slučaj egzotizacije zapadnjačka alternativnost mladog lezbijskog para iz Irana.
Film je već doživio (inozemnu) kritiku upravo zbog te egzotizacije (ide u repertoar standardnih i već poduže dosadnih lijevo-liberalnih prigovora), ali i sladunjavosti, no obje su primjedbe pretjerane. Naime, nije nelogično da se odabran statičan koncept na neki način dinamizira, a egzotizacija koja nikog ne vrijeđa, kao što je ovdje slučaj, sasvim je legitiman izbor. Što se tiče drugog prigovora, nema sumnje da je opći ton filma feel good, ali to nikako ne znači da u njemu nema itekako oporih mjesta koja jasno pokazuju da je svaki ljubavni odnos daleko od takozvane holivudske iluzije (takozvane jer se često ni u Hollywoodu ljubav ne prikazuje jednodimenzionalno, uključujući čak i poneki primjerak žanra romantične komedije, zloglasnog po svojoj limunadnosti), odnosno ne znači da ljubavne interakcije nisu prikazane dobrim dijelom autentično.
Sve u svemu, "Ljubav oko svijeta", film čiji autori prikazuju a ne komentiraju, kamoli da bi nametali zaključke, kompetentan je i relativno zanimljiv proizvod čiji bi glavni distribucijski mediji trebali biti televizija i internet, a to što u domaćim kinima tako dobro prolazi, samo je dodatni plus.
