Bilo je to u rujnu 1977. U Francuskoj je samo par dana kasnije izvršeno posljednje pogubljenje giljotinom, u Britaniji je Queen u studiju snimao buduće hitove "We Will Rock You" i "We Are the Champions", a u SAD-u je predsjednik Jimmy Carter pripremao predaju Panamskog kanala Panami. Na Floridi je s Cape Canaverala u svemir lansirana raketa Titan IIIE u kojoj je bila svemirska sonda Voyager 1, dva tjedna mlađa, ali znatno brža od dvije sonde-blizanke.
Američkoj publici zasićenoj svemirom nakon završetka programa Apollo, koja je ranije te godine gledala prvi film u serijalu "Ratovi zvijezda", vijest o ovom lansiranju prošla je gotovo ispod radara. "Obje sonde će provesti opsežno znanstveno istraživanje Jupitera, Saturna i Saturnovih prstenova", napisao je New York Times u kratkoj vijesti sljedećeg dana. "Znanstvenici kažu da bi sonde mogle raditi 30 godina i da bi jedna od njih mogla biti poslana i do Urana, Neptuna, te još dalje." Ovih dana, više od 46 godina kasnije, nakon nekoliko mjeseci problema s komunikacijom Voyager 1 ponovno je poslao suvisle podatke na Zemlju, u najimpresivnijem slučaju tehničke podrške na daljinu zabilježenom u povijesti.
Prije deset godina Voyager 1 postao je prvi predmet izrađen ljudskom rukom koji je izašao iz područja kojim dominira Sunčev vjetar i ušao u međuzvjezdani prostor. Onaj "te još dalje" koji je spomenuo NYT premašio je sva očekivanja. Samo jedanaest predmeta koje je izradio čovjek nalazi se na putu izlaska iz Sunčevog sustava – kreću se dovoljnom brzinom da ih snaga gravitacije Sunca nikada neće dovoljno usporiti da se počnu vraćati prema njemu. Dva od njih mali su yo-yo utezi kojima je sonda New Horizons usporila svoju rotaciju nakon odvajanja od zadnjeg stadija rakete. Četiri predmeta su zadnji stadiji raketa, raketni motori na kruto gorivo – tri varijante motora Star-37 i motor Star 48B. Preostalih pet predmeta su NASA-ine robotske sonde Pioneer 10 i 11, Voyager 1 i 2, te New Horizons. Pioneer 11 izgubio je kontakt sa Zemljom u prosincu 1995., Pioneer 10 u siječnju 2003. Posljednje tri sonde još uvijek šalju podatke na zemlju.
Program Voyager – slanje dvije robotske sonde na takozvanu veliku turneju vanjskih planeta Sunčevog sustava – danas se smatra jednim od najuspješnijih svemirskih programa u povijesti. Sastojao se od dvije identične, na brzinu sklepane sonde, čija je službena misija bila prelet pored Jupitera i Saturna, a planirani rok trajanja pet godina. U vrijeme kada su nastajale svemirski je program izašao iz mode, proračun NASA-e bio je srezan tek na djelić onoga koji je bio za vrijeme programa Apollo, a većina tog novca ulagala se u program Space Shuttlea, koji će prvi put poletjeti manje od četiri godine nakon dva Voyagera. No, on je bio zadnja šansa kako bi se iskoristila nevjerojatna prilika – poravnanje vanjskih planeta koje se ponavlja samo jednom svakih 175 godina. Prethodnu priliku čovječanstvo je "propustilo" početkom 19. stoljeća, dok je Beethoven skladao "Mjesečevu sonatu". Sljedeća prilika pojavit će se tek 2152. godine.
Dvije sonde, lansirane krajem ljeta 1977., teoretski su mogle obići sva četiri plinovita diva – Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, ubrzavajući prilikom svakog susreta kroz takozvanu gravitacijsku praćku. Jedini je problem bio što američki Kongres takvu misiju nije bio voljan platiti. Prvotni plan, koji je trebao koštati tadašnjih milijardu dolara, Kongres je odbacio 1971. NASA je stoga predložila znatno manju i jeftiniju misiju, tada nazvanu Mariner Jupiter-Saturn, koja je trebala koštati samo 360 milijuna dolara. No, svi inženjeri NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon (JPL) koji su radili na tome potajno su se nadali da će uspjeti ostvariti svoj prvotni cilj.
Kako bi uštedjeli vrijeme i novac, koristila se tehnologija usavršena na prethodnim misijama – svemirskim sondama Mariner i Pioneer, te sondama Viking koje su slijetale na Mars. Opis misije zahtijevao je da sonde mogu funkcionirati minimalno pet godina, taman koliko će im trebati da obiđu Jupiter i Saturn. No, u svemirskim se programima sve radi kvalitetnije i dugotrajnije nego što je minimalno potrebno, za slučaj da bilo što pođe po zlu u dubokom prostranstvu svemira. A katkad, ako ništa ne pođe dovoljno ozbiljno po zlu, takav pristup dizajnu može rezultirati čudom.
Voyager 1 prestigao je Voyager 2 još oko asteroidnog pojasa, i prvi je stigao do Jupitera i Saturna. Dvije su sonde poslale pregršt fascinantnih fotografija u boji i nebrojeno mnogo znanstvenih podataka koji su se obrađivali još godinama nakon njihovog prikupljanja. Njihov pogled na ova dva plinovita diva krasio je udžbenike i enciklopedije desetljećima nakon njihovog preleta, inspirirajući čitavu generaciju djece i mladih da se i oni zaljube u svemir. Otkrili su nebrojena čuda u toj etapi svojeg puta. Na Jupiterovu mjesecu Iju pronašli su prve aktivne vulkane izvan Zemlje. Na mjesecu Europi zatekli su svijet okovan slojem leda, koji bi mogao skrivati oceane ispod svoje površine. Proučili su atmosferu Saturnovog mjeseca Titana i slavne prstenove. A onda su dobili zeleno svjetlo za nastavak misije.
Voyager 1 napravio je oštar manevar pored Jupitera, katapultirajući se u smjeru međuzvjezdanog prostora, a Voyager 2 zaputio se prema Uranu i Neptunu. Do danas je još uvijek jedina sonda koja je obišla ta dva planeta – jedine fotografije Urana i Neptuna izbliza koje danas posjedujemo možemo zahvaliti isključivo misiji Voyager, za koju je malo nedostajalo da se uopće ne dogodi.
Danas se Voyager 1 nalazi 24,35 milijardi kilometara od Zemlje – toliko daleko da je signalu koji putuje brzinom svjetlosti potrebno 22 i pol sata u jednom smjeru. Kada bismo taj put poželjeli preći automobilom koji se kreće 100 km/h, vozeći dan i noć trebalo bi nam više od 27.000 godina
Voyager 2 proletio je pored Neptuna u kolovozu 1989. – dvanaest godina nakon lansiranja – i tada su Voyageri započeli svoju novu i pretposljednju misiju, onu međuzvjezdanu. U tom su trenutku Voyager 1 i 2 bili najbrži i drugi najbrži predmet izrađen ljudskom rukom. Voyager 1 prestigao je Pioneer 10 u veljači 1998. Voyager 2 prestigao ga je u lipnju iste godine. Niti jedna sonda koju smo do danas poslali nakon njih nikada ih neće prestići, čak ni New Horizons. Dok ne pošaljemo novu misiju sličnog opisa – a niti jedna još nije ni u planu – Voyager 1 i 2 ostat će dva najudaljenija umjetna predmeta u svemiru.
Danas se Voyager 1 nalazi 24,35 milijardi kilometara od Zemlje – toliko daleko da je signalu koji putuje brzinom svjetlosti potrebno 22 i pol sata u jednom smjeru. Kada bismo taj put poželjeli preći automobilom koji se kreće 100 km/h, vozeći dan i noć, bez pauza, trebalo bi nam više od 27.000 godina.
Jupiterov mjesec Ija snimljen 1979. – vulkanske erupcije stalno mijenjaju njegovu površinu (Foto: NASA.gov)
Ono što je fascinantno je da Voyageri još uvijek šalju korisne podatke – njihovi uređaji mjere plazmu i čestice koji se nalaze u međuzvjezdanom prostoru, i otkrivaju nam sastav svemira izvan Sunčevog sustava. No, njihove se godine počinju osjećati. Sad već skoro pola stoljeća stara računala sve su sklonija problemima. Upravo je jedan takav pogodio Voyager 1, koji je od jeseni prošle godine na Zemlju počeo slati samo nesuvisle nizove nula i jedinica. Inženjeri koji su mu priskočili u pomoć naišli su na neočekivane probleme.
Ljudi koji su dizajnirali njegovih šest računala – dvostruki set središnje jedinice, sustava za letne podatke i sustava za orijentaciju – danas većinom više nisu među živima. Voyager je programiran u Fortranu 5, koji se danas više ne koristi, a sva tehnička dokumentacija nalazi se na tisućama požutjelih isprintanih stranica. Dodatni problem je i vrijeme odaziva – nakon slanja samo jedne upute, potrebno je najmanje 50 sati za povratnu informaciju. Često i više, jer je za hvatanje slabašnog signala Voyagerove antene, s tek 22 W snage, zadužena mreža antena u Australiji, koja nije uvijek usmjerena u pravcu Voyagera da bi mogla primiti njegov signal. Stoga je pravo malo čudo – još samo jedno u nizu – što je u ožujku ove godine Voyager ponovno progovorio. Inženjerima je napokon poslao ispis svoje memorije, a NASA se sada nada da će u njoj pronaći kvar i da će sondu još jednom uspjeti reprogramirati da na Zemlju šalje znanstvene podatke.
Jednom kada Voyageri više neće moći slati nikakav signal – vjerojatno do kraja ovog desetljeća – još uvijek će ih čekati posljednja misija. Sa sobom nose i "zlatnu ploču", analogni zapis sa slikama, tekstovima, muzikom i pozdravima s planeta Zemlje. Ako jednom u budućnosti nestane Zemlje i ljudi na njoj, sve što će zauvijek ostati od čovječanstva bit će pohranjeno na dvije ploče na sondama Voyager, našim tihim veleposlanicima na vječnom putu kroz prazninu svemira.
