Nedaleko iznad naših glava, na otprilike 400 kilometara visine, najskuplji laboratorij u povijesti juri tolikom brzinom da svakih devedeset minuta obiđe Zemlju. Više od četvrt stoljeća bio je dom znanosti u svemiru, trajna nastamba u kojoj su ljudi neprekidno živjeli, radili i istraživali u uvjetima gotovo nulte gravitacije. Taj je laboratorij ravnopravno služio produbljenju znanja većine čovječanstva – zajednički su ga gradili i koristili SAD, Rusija, Europa, Kanada i Japan – no neće još dugo.
Međunarodna svemirska stanica – ISS – spomenik je jedne ere, optimističnog pogleda u budućnost koji je vladao nakon završetka hladnog rata i pada željezne zavjese. Amerikanci i Rusi svemir su odlučili istraživati zajedno, zajedno s najbistrijim i najsposobnijim znanstvenicima i inženjerima iz cijelog svijeta. Od lansiranja prvog modula Zarje (Zore) godine 1998. do danas je na stanici boravilo više od 270 astronauta iz 22 države. Na njoj su izveli gotovo 3.000 eksperimenata za dobrobit ljudskog roda. Od listopada 2000. barem troje astronauta neprekidno je boravilo u niskoj orbiti oko Zemlje, na trenutke i znatno više.
NASA, ESA, Japanska i Kanadska svemirska agencija i Roscosmos ostat će bez zajedničkog laboratorija. NASA je pitanje daljeg dugotrajnog boravka svojih astronauta u niskoj orbiti oko Zemlje odlučila riješiti vrlo kapitalistički – javno-privatnim partnerstvom
Niska orbita ima svoje prednosti i mane. U nju je dosta lako, relativno gledano, dostaviti masivan teret, što je bilo neophodno kako bi se dopremili i sastavili brojni dijelovi svemirske stanice, čija je masa danas veća od 450 tona. No njezin je problem što se ona nalazi na rubu atmosfere. Sudari s rijetkim česticama zraka na visini od 400 kilometara lagano usporavaju stanicu, zbog čega bi sama od sebe prije ili kasnije izgubila visinu, upala u gušću atmosferu i izgorjela. Od samih početaka ISS-a je zato trebalo redovito "pogurivati" kako bi stanica zadržala svoju orbitu. Za to su bile zadužene ruske rakete Progres, koje bi donosile zalihe, opremu i eksperimente na postaju, a višak svojeg goriva koristile bi za održavanje orbite postaje. No danas geopolitičko okruženje više nije isto, a Rusija – pod sankcijama i posvađana sa zapadom – ne samo da ne može i ne želi surađivati, nego se čak na trenutke i prijetila da će pustiti ISS da padne na Zemlju.
ISS je na neki način skoro pa imao i sreće – da je do krize došlo prije nekoliko godina, stanica bi ostala bez glavnog vozila za prijevoz astronauta, ruskog Sojuza. Od 2011. kada je Space Shuttle "umirovljen" Sojuzi su bili jedina svemirska letjelica koja je mogla poslati tri čovjeka u nisku orbitu oko Zemlje. SAD je tek 2020. ponovno stekao tu mogućnost, nakon uspješne misije Demo-2 tvrtke SpaceX, koja je poslala tri astronauta na ISS u svojoj kapsuli Crew Dragon. NASA je brzo istražila i druge opcije kojima bi nadomjestila manjak suradnje ruske svemirske agencije Roscosmos. Održavanje orbite, zaključili su, bit će moguće uz pomoć teretnih vozila Cygnus tvrtke Northrop Grumman. ISS je tako spašen, ali ne zadugo.
Pred postajom je još najviše sedam godina života. U siječnju 2031., modul za deorbitiranje počet će usporavati masivnu stanicu i time joj spuštati orbitu. Stanica će se naći u sve gušćoj atmosferi i sve više usporavati. Prvo će se od postaje odlomiti solarni kolektori, a potom će se redom otkidati postojeći moduli. Na kraju će se i noseća struktura i pojedinačni moduli početi raspadati u komade i uglavnom izgarati u atmosferi. Ostat će samo pojedini veliki komadi, najotporniji na stravične sile i zagrijavanje kojem će biti izloženi – uglavnom dijelovi nosive strukture – koji bi na Zemlju mogli pasti u komadu.
NASA ima plan da bi se izbjegla opasnost po ljude i imovinu. Zapravo, ima metu. Radi se o takozvanoj točci Nemo, koju je 1992. otkrio i imenovao hrvatsko-kanadski istraživački inženjer Hrvoje Lukatela. Točka Nemo najudaljenija je točka na Zemlji od najbližeg kopna – mjesto na kojem bi, da ispadnete iz broda, najdulje morali plivati do najbliže obale. Udaljena je 2.688 kilometara od otoka Ducie, u sklopu otočja Pitcairn, jednako koliko i od otoka Motu Nui u sklopu Uskršnjih otoka, odnosno otoka Maher na Antarktici. Ironično, radi se o mjestu koje je toliko udaljeno od bilo koje ljudske nastambe, sa samo jednim izuzetkom – Međunarodnom svemirskom stanicom koja ju redovito nadlijeće. U tim trenucima, astronauti su na 400 kilometara visine znatno bliže točci Nemo nego najbliži stanovnici Aucklanda na Novom Zelandu, koji se nalazi 2.778 kilometara daleko.
26 godina Međunarodne svemirske stanice:
3.000 eksperimenata
450 tona teška
400 kilometara visina niske orbite
270 astronauta
22 države
170.000 orbita godišnje
Nemo je poznat i kao "groblje svemirskih vozila" jer su u njega već poslane brojne druge letjelice – njih više od 260 do danas. To je posljednje počivalište svemirske stanice Mir i šest postaja Saljut, kao i američkog Skylaba, a u nekom će trenutku u sljedećem desetljeću prigrliti i Međunarodnu svemirsku stanicu. Bit će to kraj – prvo vatreni, a potom vodeni – laboratorija koji će u svemiru dotad provesti više od tri desetljeća. No bit će to i kraj jedne ere institucionalnog istraživanja svemira, stanice čiju su izgradnju i održavanje platile države kako bi se njome koristile njihove znanstvene organizacije i ustanove. Barem na zapadu. Jednom kada ISS zaroni u točku Nemo samo će još jedna država imati vlastitu svemirsku stanicu u niskoj orbiti oko Zemlje – bit će to kineska "Nebeska palača", Tiangong, no čak je i njezin predviđeni vijek trajanja do 2031., s mogućnošću produžetka do 2036.
Zašto je tako teško održati svemirsku stanicu u orbiti u nedogled? Zašto ISS ne bi ostao u svemiru i služio kao muzej ili bio nadograđivan i popravljan kao Tezejev brod? Odgovor je vrlo jednostavan i prozaičan – zamor materijala. Uz 15,5 orbita oko Zemlje svakoga dana, ISS se 15 puta dnevno prži na suncu, a potom 15 puta dnevno ledi u hladu. Svaka promjena dan-noć znači novo širenje ili stezanje nosive strukture i komponenata stanice, 465 puta svakog mjeseca, gotovo 170.000 puta svake godine. Čak i visoko izdržljivi materijali zamišljeni upravo za takve temperaturne ekstreme imaju svoje granice.
U jednom trenutku, opasnost od katastrofalnog loma ili kolapsa postala bi prevelika, stoga je stanicu potrebno umiroviti mnogo prije nego što ta opasnost postane realna. Čak i kada bi nosiva struktura – skele koje povezuju habitacijske i laboratorijske module sa solarnim panelima i radijatorima – bila dovoljno izdržljiva da bismo joj mogli vjerovati da će držati stanicu na okupu još nekoliko desetljeća, uklanjati postojeće, dotrajale module na ISS-u bilo bi nemoguće. Središnji moduli koji su služili kao okosnica stanice – Zarja, Unity i Zvezda – nisu ni zamišljeni ni izrađeni s demontažom na umu. Najmlađi od njih – Zvezda – lansiran je u srpnju 2000. i nagodinu će biti četvrt stoljeća star.
NASA, Europska svemirska agencija, Japanska svemirska agencija i Kanadska svemirska agencija, zajedno s Roscosmosom, tako će ostati bez zajedničkog laboratorija. Znači li to i kraj eksperimentima i znanosti u mikrogravitaciji? NASA je pitanje daljeg dugotrajnog boravka svojih astronauta u niskoj orbiti oko Zemlje odlučila riješiti na vrlo kapitalistički način – javno-privatnim partnerstvom, po dobro poznatom modelu "novac javan, zarada privatna". Malo pretjerujemo, ali dio je to NASA-inog dugoročnog plana komercijalizacije svemira kroz poticaje privatnoj industriji. Idealistički pogled zvuči otprilike ovako: NASA će stvoriti poznatu količinu potražnje za uslugama, kako za lansiranjem astronauta i tereta tako i za njihovim smještajem u orbitalne laboratorije. Privatne tvrtke potom će moći pokušati osmisliti poslovne modele u kojima će znati da mogu računati na određenu količinu usluga prodanih NASA-i, dok će viškove moći prodavati dalje, drugim državama i privatnim tvrtkama.
Astronautkinja Shannon Walker spaja novi gigabitni ethernet kabel na Međunarodnoj svemirskoj stanici 2021. (Foto: NASA/Wikimedia Commons)
Kritičari tvrde kako će NASA za ono što ima danas uz vlastitu stanicu plaćati više, a dobiti manje. NASA-ini astronauti bit će podstanari u orbitalnim laboratorijima privatnih poduzetnika. To javno-privatno partnerstvo već je počelo funkcionirati na polju transporta astronauta i dostave zaliha i opreme. SpaceX-ov Crew Dragon već vozi astronaute na ISS, teretni Dragon i Northrop Grummanov Cygnus ispunjavaju komercijalne ugovore za dostavu materijala na postaju. U bližoj budućnosti takvih će letova biti sve više, a umjesto da lete na jednu međunarodnu postaju, letjet će na sve više – privatnih. Prva takva stanica, koja je već u izradi, zvat će se Axiom Station i svoj će život započeti kao dio ISS-a. Njezin prvi dio, Axiom Hab One, trebao bi se naći u svemiru 2026. kada će se spojiti s Međunarodnom svemirskom stanicom kao prvi privatni modul na njoj. Imat će prostor za smještaj i rad četiri astronauta, a naknadni moduli trebali bi dodatni prostor za još četiri, zajedno s dodatnim laboratorijima i brojnim drugim mogućnostima. Ideja je da se, kada dođe vrijeme za umirovljenje ISS-a, svi Axiom moduli odvoje od njega i ostanu u svemiru kao sasvim nova, samostalna postaja.
Iako treba biti oprezan s bombastičnim najavama svemirskih poduzetnika – vlasnik Amazona Jeff Bezos još nije uspio poslati ljude u orbitu sa svojom tvrtkom Blue Origin – Axios Space na papiru ima pedigre neophodan za uspješnu izradu i upravljanje svemirskom stanicom. Osnivač tvrtke, Michael Suffredini, deset je godina bio glavni menadžer ISS programa u NASA-i i upravljao je tom postajom od 2005. do 2015. Osim njega u tvrtki je i bivši čelnik NASA-e za mandata Baracka Obame, umirovljeni astronaut i vojni pilot američkih marinaca Charles Bolden. Suffredini i Bolden zajedno imaju više nego dovoljno znanja, iskustva i veza da takav pothvat učine uspješnim.
Axiom nije jedina planirana privatna postaja koja ima ozbiljne šanse za uspjeh. Starlab Space je tvrtka iza koje stoje Voyager Space i europski Airbus, a prošle godine im se pridružio i Northrop Grumman. Njihov Starlab trebao bi biti još jedan nasljednik ISS-a, koji će iznajmljivati smještaj i laboratorije astronautima NASA-e i ESA-e. Plan je lansirati postaju 2028. uz pomoć SpaceX-ove Starship rakete, ako dotad uspješno proradi. Svemirsku je stanicu najavio i Bezos, čiji Blue Origin zajedno sa Sierra Spaceom planira lansirati "Orbitalni greben", Orbital Reef, negdje u drugoj polovici ove dekade. Sve tri skupine dosad su dobile izdašnu pomoć NASA-e u iznosima od 120 do 160 milijuna dolara za razvoj potrebnih tehnologija kako bi se ostvario ključni cilj američke svemirske agencije – održavanje neprekinutog prisutnosti SAD-a u niskoj orbiti oko Zemlje.
Pojedine države još uvijek, barem na papiru, planiraju zadržati ili ostvariti vlastite smještajne kapacitete u niskoj orbiti. Roscosmos je tako najavio vlastitog nasljednika ISS-a, koji bi trebao poletjeti 2027. Veliko je pitanje može li to Rusija, opterećena sankcijama i ratnom ekonomijom, bez ukrajinskih dobavljača koji su proizvodili komponente za Sojuz i Progres rakete. Kina zasad, nakon Tiangonga, nema planova, no ta bi država sigurno mogla projektirati, izraditi, lansirati i postaviti nasljednika svoje stanice, negdje sredinom idućeg desetljeća. Otprilike u to vrijeme svoju stanicu planira i Indija. "Indijski svemir", Bharatiya Antariksha, trebao bi postati dom za troje indijskih astronauta negdje oko 2035., ukoliko se ponuda privatnih svemirskih postaja ne proširi dovoljno da bi državama poput Kine i Indije moglo postati jeftinije unajmljivati prostor u svemiru umjesto trošiti milijarde na razvoj vlastitih kapaciteta.
Zapadni partneri ISS-a, svemirske agencije SAD-a, Europe, Kanade i Japana ipak će raditi i novu zajedničku postaju, no ona neće biti blizu Zemlje. Umjesto 400-kilometarske niske orbite oko matičnog planeta, "Lunarna kapija" (Lunar Gateway) bit će prva postaja na kojoj će astronauti boraviti više od 380.000 kilometara daleko od Zemlje, u halo orbiti oko Mjeseca. Tamo će se naći do kraja ovog desetljeća, a služit će kao "bazni kamp" za program Artemida – novi val istraživanja Mjeseca sa i bez ljudske posade. Iako će privatne tvrtke pomoći u izgradnji i opskrbi te stanice, drugi komercijalni interes zasad ovdje još ne postoji, no pitanje je koliko dugo. A jednom kada se pojave ozbiljne ideje o privatnom iskorištavanju resursa na Mjesecu, ili razvoju lunarnog turizma, privatne tvrtke bit će spremne.
