Prije nešto više od tri godine, 20. listopada 2020., duboko u svemiru odvijala se drama. NASA-ina letjelica spremala se na riskantan manevar – primarnu svrhu svojeg postojanja – dok su se njeni kontrolori nemirno znojili s udaljenosti veće od 300 milijuna kilometara. Sonda OSIRIS-REx pokušavala je zagrabiti uzorak s drugog nebeskog tijela, najveći u povijesti, i iz tog bliskog susreta izići neoštećena.
Znanstvenici i inženjeri u kontrolnom centru Lockheed Martina u Denveru nestrpljivo su čekali podatke s letjelice. Sve su informacije stizale s više od 18 minuta zakašnjenja – toliko je dugo trebalo radijskim signalima, koji putuju brzinom svjetlosti, da stignu od letjelice do Zemlje. Letjelica je ili uspješno izvršila svoju misiju ili je već sasvim uništena... no oni će to doznati tek nakon što bude prekasno da bi išta mogli učiniti. Zato su sve što su mogli učiniti, učinili prije. OSIRIS-REx brižno je, čak dvije godine, obilazio asteroid Bennu i pomno bilježio svaki pedalj njegove površine. Znanstvenici su pažljivo birali moguće lokacije za ekstrakciju uzoraka, vijećali i raspravljali. Nadali su se naći svojevrsne "ravnice" na asteroidu, područja glatke površine gdje bi opasnost od oštećenja letjelice bila minimalna, no iznenadilo ih je koliko ih je malo bilo.
NASA-inom timu neočekivano je pritekao u pomoć britanski astrofizičar Brian May, široj javnosti poznatiji kao gitarist rock benda Queen, koji je zajedno s kolegama izradio stereoskopske fotografije površine asteroida kako bi lakše identificirali sigurna mjesta za slijetanje. Jednom kada su odabrali lokaciju, sonda je prošla još dvije generalne probe – simulirane prilaske asteroidu koji su namjerno prekinuti u zadnji čas. Sve što je moglo biti provjereno i isprobano prije uzimanja uzorka, bilo je. Preostalo je samo nadati se najboljem. Cilj je bio prikupiti barem 60 grama regolita, prašine i kamenja koji su prekrivali površinu Bennua.
Možda je i bolje da proces nisu mogli pratiti uživo. Umjesto da je letjelica naišla na koliko-toliko čvrsto tlo, prilikom kontakta s asteroidom glava za uzimanje uzoraka doslovno je uronila u regolit, kao da se radilo o živom pijesku. Da su gledali kako se glava zabija više od 40 centimetara u površinu asteroida, znanstvenicima bi vjerojatno srce stalo od straha da bi cijela letjelica mogla zaglaviti u rahlom tlu. OSIRIS-REx se, pod vlastitom autonomijom, ipak uspio na vrijeme izdignuti i udaljiti od Bennua, a znanstvenici su se suočili s neočekivanim problemom – letjelica je prikupila previše uzoraka. Mada bi se moglo činiti da se radi o željenom ishodu, taj je trenutak označio početak niza poteškoća s uzorcima, koje traju i dok pišemo ovaj tekst.
Brian May – astrofizičar i gitarist Queena (Foto: Eamonn McCormack/Press Association/PIXSELL)
Asteroid Bennu majušni je objekt, promjera tek oko četvrt kilometra, no znanstvenicima je zanimljiv iz niza razloga. Za početak, radi se o asteroidu koji predstavlja zasad najveću poznatu prijetnju Zemlji kada se u obzir uzmu mogućnost sudara i njegova masa. Bennu ima elipsoidnu putanju koja se sječe s putanjom Zemlje oko Sunca te bi u budućnosti mogao prolaziti opasno blizu našeg planeta. Trenutne procjene govore o vjerojatnosti od 1 u 1750 da bi mogao pogoditi Zemlju negdje oko 24. rujna 2182., no šanse postoje i u godinama koje će prethoditi i slijediti tom datumu. Možda se radi o maloj vjerojatnosti, no njegov bi udar u Zemlju izazvao eksploziju snage 1,2 gigatona – 20 puta veću od sovjetske "Car-bombe", najveće termonuklearne naprave u povijesti. Znanstvenike su stoga izrazito zanimali svi mogući detalji o njemu, od veličine i mase do točne putanje, a posebno njegov sastav.
Bennu je zanimljiv i sam po sebi, čak i da se ne radi o potencijalno opasnom objektu. Pripada rijetkoj podvrsti ugljikovih asteroida, takozvanom B-tipu, za koje se vjeruje da su primitivni zaostatak iz davne prošlosti Sunčevog sustava, puni volatilnih organskih spojeva. Njegov sastav bi tako trebao predstavljati svojevrsnu vremensku kapsulu staru više od četiri milijarde godina, iz koje bismo mogli doznati kakvi su točno uvjeti vladali u vrijeme kada su se oko našeg Sunca stvarali prvi planeti. Posebno je zanimljivo pitanje kakve su se molekule tada nalazile u svemiru. Koliko je i kojih tipova organskih spojeva bilo u kojim količinama, koliko je moguće da su se preduvjeti za život – ili možda čak sam život – stvorili u svemiru puno ranije nego što je Zemlja postala nastanjiv planet u "zoni Zlatokose" oko svoje zvijezde.
Korisno je napomenuti kako se termin "organski spojevi" ovdje odnosi na ugljikovu kemiju, na složene molekule na bazi ugljika koje su danas temelj sveg poznatog života, no to ne implicira da su nastale kao nusproizvod života – pregršt prirodnih procesa u svemiru može rezultirati nastankom organskih spojeva. Detaljne tajne kemijskog sastava novorođenog Sunčevog sustava Bennu će nam vjerojatno polagano početi otkrivati kada se znanstvenici bace na proučavanje njegovih uzoraka, što za sada još ne mogu u punom opsegu, sve zbog problema koji je započeo u listopadu 2020., na dan kada su prikupljeni. Glava za prikupljanje uzoraka tada je neočekivano usisala toliko materijala da se nije mogla ispravno zatvoriti. Znanstvenici su ubrzo otkrili kako su kamenčići zaglavljeni u poklopcu, zbog čega su sićušni dijelovi uzoraka bježali u svemir. Letjelica je po prvom planu trebala napraviti brzi krug oko svoje osi, kako bi mjerenjem okretnog momenta izračunala masu prikupljenih uzoraka, no od toga se odustalo kako još više sadržaja kanistra ne bi bilo ispušteno u svemir. Cijela je glava za uzorke stoga pospremljena u kapsulu za povratak na Zemlju, a letjelica se nakon još nekoliko preleta asteroida zaputila na svoje dugo putovanje kući, koje je trajalo više od dvije godine.
Kapsula u kojoj su se nalazili uzorci – dio unutar same glave, a dio rasut oko nje – ispuštena je na putanju prema Zemlji 24. rujna ove godine, s udaljenosti od 101.000 kilometara, pažljivo naciljana kako bi pala unutar vojnog poligona u američkoj saveznoj državi Utah. Nakon usporavanja u atmosferi, otvaranja dva padobrana i polaganog spusta, kapsula je konačno sletjela u Utah istog dana, a znanstvenici su požurili s njenim prebacivanjem u NASA-in Svemirski centar Johnson u Houstonu, gdje su je čekali posebno pripremljeni oprema i uvjeti. Znanstvenicima je od najveće važnosti bilo da spriječe bilo kakvu kontaminaciju uzoraka. Bilo kakvo prisustvo ne samo zemaljskih bioorganizama, već i korozivne Zemljine atmosfere moglo bi obezvrijediti višegodišnji trud i oko milijardu dolara utrošenih u donošenje komada asteroida na Zemlju. Kapsula je stoga prebačena u glovebox, zatvoreni pretinac ispunjen dušikom, inertnim plinom, u kojem znanstvenici manipuliraju sadržajem isključivo kroz zaštitne rukavice, samo alatom koji je odobren i dostupan unutar tog pretinca. Čim je kapsula otvorena, oko glave za skupljanje uzoraka nađeno je gotovo 60 grama materijala s površine Bennua te je započelo slavlje jer je primarna misija ispunjena. No do ostatka, pretpostavlja se puno većeg, još uvijek ne mogu doći. Dva od 35 zatvarača na poklopcu glave su se zaglavila i alati dostupni u pretincu ne mogu ih otvoriti. NASA-ini stručnjaci zato su pincetama i žličicama uspjeli izvući još malo uzorka, taman da se nakupi ukupno 70 grama, a ostatak su potom hermetički zatvorili i zapečatili u spremnik s dušikom, dok inženjeri razmišljaju kako otvoriti glavu do kraja ili barem kako pincetama skupiti ostatak uzorka.
Prvi pregledi uzoraka pronašli su ono najzanimljivije, čemu su se znanstvenici i nadali – prisutnost vode i ugljikovih spojeva, a detaljnije će se analize obavljati u narednim mjesecima i godinama. Ukupno više od 200 znanstvenika diljem svijeta nestrpljivo čeka svoje dijelove uzoraka, a veći dio ukupnog uzorka bit će pohranjen kako bi ga proučavale i buduće generacije znanstvenika, od kojih se neki još nisu ni rodili, u nadi da će znanost do tada još napredovati i da ćemo bolje znati što i kako tražiti u uzorcima.
