I prije nego što smo ugledali prijeteći natpis "Dobrodošli u Boliviju!" bili smo upozoreni: ovdašnji narod nije naročito srdačan prema strancima. Doduše, imajući u vidu njihovu povijest, ne može ih se kriviti za to. Naime, Španjolska je izgradila svoje carstvo, velikim dijelom, na srebru izvađenom iz bolivijskih rudnika, u kojima su domorodci služili u brutalnim, ropskim uvjetima.

Nakon 300 godina krvave borbe za neovisnost, Boliviju je 1825. konačno oslobodio maršal Antonio José de Sucre – po kojem je nazvan glavni grad – uz potporu Simóna Bolívara, Venezuelanca poznatog i kao "Osloboditelj Amerike". Ipak, tu nije bio kraj nesreći Bolivijaca. U Ratu za Pacifik (1879. – 1883.) Čile im je okupirao velika jugozapadna područja bogata prirodnim resursima, uključujući čitavu obalu, dok im je Brazil početkom 20. stoljeća oduzeo sliv rijeke Madre de Dios, područje Purusa u Amazoniji i državu Acre, dajući 250.000 četvornih kilometara plijena Peruu. Tako je od neovisnosti Bolivija izgubila više od polovice svog teritorija u korist susjednih zemalja i dugo bila najsiromašnija država na kontinentu (sada je to Venezuela).

Ipak, naš prvi Bolivijac, vozač taksija, krajnje bezobrazno razbio je predrasude s kojima smo sletjeli u La Paz. Tolerirajući naše loše pokušaje govorenja španjolskog, strpljivo i angažirano je odgovarao na pitanja – čak i ona najnepristojnija. "Kakav je predsjednik Arce? Dobar. Radi za ljude. Ekonomija raste, ali ima još puno siromaštva", izložio je svoju potporu vladajućim socijalistima uberovac. Da su njegovi sunarodnjaci i dalje siromašni, jednostavno nam je dokazao. "Vidite kuće? Sve fasade su od cigle, nedovršene. To je zato što oni s uređenim pročeljima moraju plaćati poseban porez, što si većina ne može priuštiti", objasnio nam je nezgrapno naličje najvišeg administrativnog središta na svijetu, smještenog na 3600 metara nadmorske visine. No, kaže, taj zakon će se sada obrnuti, što bi trebalo biti blagotvorno za panoramu La Paza.

"Sretno i pazite se! Naročito u El Altu, tamo ima mnogo kriminala", susretljivo nam je dobacio vozač, iskrcavši nas pred hostel. Kiselo smo se nasmiješili i mahnuli. Naime, to je upravo naše iduće odredište.

Šarmantno-raspadajući autobus jedva nas je vukao uzbrdo, naizgled birajući najpohabanije ulice među oštrom konkurencijom. Uspjevši nekako savladati uspon od petstotinjak metara nadmorske visine, našli smo se u nepreglednoj mreži blokova najbrže rastućeg grada u Boliviji. Iznenađujuće, El Alto je veći i od samog La Paza, s kojim zajedno broji oko dva milijuna ljudi.

I baš kao što nas je upozorio taksist, prvo na što smo naišli u El Altu bilo je – nasilje. Razjarene domorotkinje su se nemilice pljuskale, davile i skakale jedna drugoj po glavama, dok je rulja bestijalno zavijala. Uzeo sam kokice, pošećerio ih (mislio sam da je u "soljenki" sol), zgrabio Colu i priključio se publici. U ringu su se iduća dva sata izmjenjivali razni likovi – ponajprije cholite; lokalne djevojke u tradicionalnim nošnjama – demonstrirajući zavidan repertoar kečerske dekadencije. Na trenutke je bilo toliko loše da je bilo dobro.

Po konzumaciji ove osrednje turističke atrakcije zaputili smo se natrag u lapašku kotlinu. No, putem upadosmo u impozantan krkljanac, koji proučavasmo čitav školski sat. Suočivši se s beznađem prometne situacije, shvatili smo da postoji samo jedan izlaz: kroz hrđava vrata u prijeteći mrak El Alta.

Tridesetkilometarska mreža žica – lapaški sustav žičara (Foto: Marin Prvan)

Srećom, na istu akciju se odlučila i naša bolivijska vodičkinja, koja nas je pred pokret kratko brifirala: "Hodajte brzo, ne odvajajte se i pratite mene." Šetalo je tako poslušno nas petnaestak, u formaciji pačića, lijevom rukom pipajući novčanik, a desnom mobitel. Uskoro smo – a da se nismo susreli s rečenom visokom stopom kriminaliteta – stigli na odredište. Ili polazište, ovisi kako gledate. Pred nama se, usred sivila El Alta, pojavila Jach'a Qhathu – moderna i elegantna stanica na tromeđi crvene, plave i srebrne linije lapaškog sustava žičara, prvog takvog globalnog projekta koji se nametnuo kao okosnica gradskog prijevoza. Iako stara deset godina, infrastruktura ove transportne mreže je u besprijekornom stanju. Nagrađen Latam Smart City Awardom u kategoriji "Održivi urbani razvoj i mobilnost", ovaj sustav je La Pazu otklonio brojne probleme, uključujući nesiguran sustav javnog prijevoza po kaotičnim uličicama koje se nisu mogle nositi s rastućim zahtjevima korisnika, visoke troškove i dugo vrijeme putovanja između La Paza i El Alta, ekološki otisak i buku cestovnog prijevoza te rastuću potražnju za benzinom i dizelskim gorivom koje subvencionira država. Međutim, ovaj pothvat je sa sobom povukao još jedan pozitivan efekt – turističku iskoristivost. Naime, klizeći tridesetkilometarskom mrežom žica, možete vidjeti čitavo gradsko područje iz ptičje perspektive, zajedno s Mjesečevom dolinom (brdski lokalitet s divovskim stalagmitima) i snijegom pokrivenim planinskim vrhovima u daljini.

Pošto se El Alto ipak nije pokazao onako opasnim kao što nam je obećano, valjalo je manjak adrenalina i kortizola nadomjestiti nekim drugim aktivnostima. "Cesta smrti" je zvučala kao sasvim razumna alternativa. Nazvana tako zbog strmih padina, uske staze, nedostatka ograda i vlažnih uvjeta, ova makadamska prometnica u prošlosti je uzimala stotinjak života godišnje. Otkad je na njoj zabranjena ozbiljnija vožnja, osim biciklistima i turističkim kombijima, poginulo je "tek" dvadesetak avanturista.

Vještičja tržnica u La Pazu (Foto: Marin Prvan)

Odlučivši isprobati ovu popularnu turu, dopraćeni smo do visine od 4500 metara, u pejzaž nalik onome škotskih visoravni. Odatle se valjalo spustiti u vlažno zelenilo Amazone, na visinu od svega 1200 metara. Zakopčali su nas u odijela, nataknuli nam kacige pa nas posjeli na downhill bicikle i pustili niz klanac. Uslijedilo je četiri-pet sati čiste zabave, duž 64 kilometara stalno mijenjajućeg krajolika. Klizali smo po šljunku kroz maglu, zaobilazili vodopade i neprestano se međusobno prestizali; kao u Crash Team Racingu. Spoiler alert: preživio sam.

Pred nama se, usred sivila El Alta, pojavila Jach'a Qhathu – moderna i elegantna stanica na tromeđi crvene, plave i srebrne linije lapaškog sustava žičara, prvog takvog globalnog projekta koji se nametnuo kao okosnica gradskog prijevoza

Večer nakon odrađenog, dok smo u hostelskom restoranu odmarali šake bolne od stiskanja kočnica, prišao nam je Talijan Alessandro s intrigantnom ponudom. "Ekipa, idem u bar u kojem serviraju kokain, jedini takav na svijetu. Tko će sa mnom?" upitao nas je s vragolastim smiješkom. Nismo dugo razmišljali; ovakva egzotika se ne propušta.

Inače, dotični bar "Route 36" je, jasno, ilegalan. Zbog toga mora svakih nekoliko mjeseci mijenjati lokaciju pa se njegove koordinate ne mogu samo tako izguglati. U pravilu, do njega se dođe preko bolje upućenih vozača taksija. Međutim, poznato je da su lapaški taksisti prilično nepouzdani pa se može dogoditi da završite na drugom kraju grada, lišeni željene destinacije i dijela budžeta. No, Alessandro je taj dan nosio brojne dobre vijesti. Naime, nekako je, brbljav kakav jest, uspio saznati adresu – udaljenu tek desetak minuta pješice! Ova vesela ekspedicija je bez problema sakupila trinaest mladih ljudi, željnih kulturološke razmjene i latinoameričkog noćnog života. Ipak, stigavši na adresu, dočekalo nas je – ništa. Haustor je bio mračan i mrtav. Vratili smo se na ulicu i izbezumljeno gledali oko sebe. Je li nam Talijan donio krivu informaciju?

Prošlo je nekoliko minuta. Prolaznici nam nisu bili od pomoći pa su neki kolege već počeli pričati o napuštanju misije. Onda se, iz tmine sporedne uličice, javio dubok glas: "Amigosi, tražite Route 36?" Okrenuvši se, uhvatio sam mu pogled obasjan žarom cigarete, prije nego što mu je lik opet nestao u dimu. Kimnulo je više glava. Zgazio je opušak, zabacio kaput i naredio: "Pratite me!" Kad smo se približili dnu uličice, naš Vergilije je bacio dobro uvježban zvižduk put crnih metalnih vrata. Istog trena su se otvorila i iz njih je ispalo par ozbiljnih bolivijskih lica. Gestikulirajući, pokazivali su nam smjer te nas jednog po jednog namamili u klub. Uspevši se uz stepenice, dočekao nas je pristojno uređen prostor u kojem se već opuštalo pedesetak zapadnjaka. Lokalcima ulaz, eto, nije dozvoljen.

Smjestili smo se i dočekali konobara. Galantno nam je kimnuo, izbrojio nas i – otišao. Kako smo bili žedni njegove posluge, to nam se nije preveć dopalo. No, eto njega za dvije-tri minute s pladnjem koji je pažljivo odložio na stol. Na njemu se zbilo trinaest bijelih crta. "Ovo su linije dobrodošlice. Besplatne su. Nakon toga je gram lošijeg 150, a boljeg 200 bolivijana (1 bol = 1 kuna)", pojasnio je tarifu specijaliteta kuće domaćin. Alessandro, koji se upravo vratio iz Kolumbije, prvi se osjetio dobrodošao. "Kako je?" pitao sam ga dok je prosljeđivao dalje primo piatto. "Dobro je. Skoro kao one djevojke iza tebe. Idemo popričati s njima", rekao je, hvatajući me pod ruku. I, zaista, napričali smo se kao nikad u životu.

Načičkane stvarčice koje je pokojnik najviše volio – groblje u La Pazu (Foto: Marin Prvan)

Ujutro sam se našao na groblju. Hotimično, naravno. Rečeno mi je da je vrlo lijepo. I zaista jest. Za razliku od onih europskih, ovdje je – veselo. Svaki grobni ležaj ima mali izlog u kojem su načičkane stvarčice koje je pokojnik najviše volio, pri čemu je najčešći artefakt Coca-Cola. Također, gotovo svi zidovi groblja su utopljeni u sjajne murale, koji dodatno razbijaju ozbiljnost mjesta. Doduše, pošto su njihovi motivi uglavnom kosac, lubanje i smrt općenito, umjetnici bi vjerojatno u Hrvatskoj po hitnom postupku završili u pritvoru i na naslovnicama kao "sotonisti".

Za pretpostaviti je da bi se isto dogodilo i gospođama koje na Vještičjoj tržnici izlažu osušene fetuse ljame koje Bolivijci kupuju kako bi osigurali blagostanje i naklonost Majke zemlje, tzv. Pachamame.

Blagostanje svakako nije bilo ono što smo očekivali na trodnevnom izletu provincijom Daniel Campos, gdje su nam rekli da će nas dočekati "bazični smještaj" i da ne bi bilo loše da ponesemo toalet papir i vreće za spavanje. Međutim, ono za što smo bili još manje spremni bili su prizori koje smo na zatekli u tom pustinjskom području koje – neovisno o tome što doseže i do 5000 metara nadmorske visine – ne prestaje oduzimati dah.

Zgužvan na zadnjem sjedalu džipa, našao sam se jureći najvećom slanom ravnicom na svijetu, imena Salar de Uyuni, čije je blještavilo navodno zaokupilo i pažnju Neila Armstronga dok je šetao po Mjesecu. Zasigurno, legendarni astronaut nije jedini Jenki kojeg je ovaj dio planete zainteresirao. Naime, vjeruje se da je ovdje najveće nalazište litija na svijetu, s procijenjenih 21 milijun tona ove geostrateški važne sirovine.

Nastalo isušivanjem pretpovijesnih jezera, konture ovog mjesta su toliko onostrane da se nismo nimalo začudili podatkom da su ovdje snimani "Ratovi zvijezda". A tek kad vas iskrcaju na jedan od "otoka" napučenih stotinama golemih kaktusa (čiju osušenu nutrinu lokalci koriste kao zamjenu za drvo), dok na horizontu sunce nestaje u pustinji soli, nemoguće je ne osjetiti se akterom nekakve svemirske opere.

Na "otoku" sa stotinama golemih kaktusa – Salar de Uyuni (Foto: Marin Prvan)

Idućih dana smo se družili s plamencima, činčilama i deguima, divili se suživotu tirkiznih jezera i narančastih masiva te kupali u vrućim izvorima pokraj gejzira, dok je temperatura zraka koketirala s ništicom. U stvari, hladnoća i nemilosrdni naleti vjetra ovdje su nam bili najveći neprijatelji koji nas nisu puštali na miru ni u tim "bazičnim smještajima". Naime, radi se o improviziranim potleušicama usred ničega, u kojima se jedna peć na drva trudi zagrijati pedesetak ljudi. A jednom kad se odlučite na postelju, nema dizanja do jutra jer je pokrivač toliko debeo i težak da ulazak i izlazak iz kreveta predstavlja prevelik napor tijelu čije je kosti okovala zima.

Kraj puta nas je doveo u Santa Cruz, najveći bolivijski grad i poslovni centar, okružen Amazonom. U stvari, jedini razlog zašto smo završili ovdje bio je let za Madrid, jer ova je metropola, zapravo, lišena sadržaja na koje bi putnici namjernici mogli kvalitetno utrošiti vrijeme. Osim možda slučajno...

Blještavilo najveće slane ravnice na svijetu, Salar de Uyuni, navodno je zaokupilo i pažnju Neila Armstronga dok je šetao po Mjesecu. Zasigurno, legendarni astronaut nije jedini Jenki kojeg je ovaj dio planete zainteresirao. Naime, vjeruje se da je ovdje najveće nalazište litija na svijetu

Sjeli smo u restoran "El Aljibe" koji poslužuje nacionalnu kuhinju. Kako je u pitanju objekt duge tradicije, prepun je starinskog namještaja i umjetnina pa ujedno služi i kao svojevrsni muzej. Čekajući jelo, znatiželjno sam obilazio prostorije, skenirajući sadržaj. Prelazeći pogledom preko stihova jedne pjesme, zapelo mi je oko za prezime autora: Tomelich. Upitavši konobara tko je dotični, odgovorio mi je da je poeta suprug vlasnice, uz dodatak: "Znate, u Boliviji ima puno Hrvata."

Zaista, procjenjuje se da danas u Boliviji živi i do 8000 pripadnika tog slavenskog plemena – pretežno Bračana – koji su između 1915. i 1931. emigrirali preko Atlantika. Zaposlili su se na izgradnji putova i željezničkih pruga, u rudnicima, a neki su krčili prašume i podizali farme. Marljivim radom su ekonomski stasali pa se kasnije bavili trgovinom, građevinarstvom i ugostiteljstvom. A neki su, poput Branka Marinkovića-Jovičevića, postali i tajkuni.

Ovaj uljar, stočar i bankar hrvatsko-crnogorskih korijena postao je početkom 2000-ih važan faktor na bolivijskoj političkoj sceni, kad se zalagao za autonomiju četiriju bogatih istočnih pokrajina. Ovo se, jasno, nije dopalo tadašnjem predsjedniku Evu Moralesu koji je industrijalca i njegovu svitu optužio da su "ustaše" koji žele, uz pomoć SAD-a i "po hrvatskom receptu", razbiti Boliviju "kao što su Jugoslaviju". Stvar je otišla toliko daleko da je skupina Hrvata 2009. optužena za pokušaj likvidacije Moralesa i terorizam, zbog čega se Marinković-Jovičević morao sakriti u Brazil. Kasnije se situacija, barem nakratko, obrnula. Naime, Morales je 2019. pokušao promijeniti Ustav kako bi mogao služiti i četvrti mandat. Međutim, nakon optužbi za izbornu prevaru uslijedile su demonstracije zbog kojih je čelnik Pokreta za socijalizam bio prisiljen otići u egzil, dok je privremena predsjednica Jeanine Áñez imenovala Marinkovića-Jovičevića ministrom planiranja razvoja (što je ovaj obavljao svega tri mjeseca, do imenovanja Luisa Arcea novim liderom).

Morales je i danas točka prijepora u Boliviji. I dok ga mnogi nazivaju korumpiranim autokratom, njegovo ime se često može vidjeti na gradskim zidovima, a suveniri s njegovim likom dio su standardne ponude uličnih štandova. Svakako, ne mogu mu se oduzeti zasluge što se između 2006. i 2014. godine BDP po stanovniku udvostručio, stopa siromaštva u deset godina pala sa 60 na 39 posto, a postotak ekstremno siromašnih sa 38 na 18.

Iako ovakvi ekonomski rezultati uopće ne djeluju loše, Bolivijci su prema njima – uz dobro istreniran refleks nepovjerenja prema autoritetu – oprezno optimistični. Baš kao i prema nama, Hrvatima.