Početak je 1970-ih. Urednik Charles F. Harris odlazi iz izdavačke kuće Random House i pokreće Howard University Press, prvu sveučilišnu izdavačku kuću posvećenu isključivo djelima crnih američkih autora i autorica. Na njegovo uredničko mjesto u Random Houseu dolazi mlada književnica i postaje prva crna urednica u povijesti te izdavačke kuće. Zove se Toni Morrison.
Jedan od uredničkih projekata koji preuzima sportska je biografija, prvo i jedino sportsko štivo koje će u životu uređivati. Biografiju piše Richard Durham, a među korice se ima upisati život američkog šampiona, boksača Muhammada Alija. Random House daje masni predujam za prve Alijeve memoare, a Durham pristaje pisati knjigu na temelju intervjua s boksačem. Producent, pisac i komunist Durham početkom 1970-ih iza sebe ima produkciju pionirske radio emisije "Destination Freedom", koja se emitirala u Chicagu od 1948. do 1950. godine. U fokusu emisije bila je povijest eksploatacije američkih crnaca, ali i povijest antirasističkog i antikapitalističkog organiziranja i otpora. Za čikašku televizijsku kuću WTTW Durham je kreirao i seriju "Bird of the Iron Feather", prvu američku sapunicu s potpuno crnačkom glumačkom postavom, koja se počela emitirati u januaru 1970. godine.
U Random Houseu Durhama smatraju itekako potkovanim za pisanje Alijevih memoara. Međutim, sumnja se u uredničke sposobnosti kolegice Morrison. "Durham je oduvijek bio u poslu kao novinar i urednik, dok sam ja objavila samo jednu knjigu za koju mislim da mu se nije previše svidjela, 'The Bluest Eye'", pričat će godinama kasnije Morrison o prvim susretima s Durhamom. Dodat će i da nije zbog toga namjeravala odustati ili posustati. I Durham i Ali morali su prihvatiti da će biti njihova urednica.
Alija 1970-ih mora pridobiti da uopće s njom razgovara. Na sastancima u Random Houseu šampion se u početku obraća samo muškarcima u sobi, a Morrison preskače. Nema vajde od pozivanja na književne uspjehe (iako je Morrison književnica o kojoj se itekako priča) i uredničke sposobnosti, pa Morrison brzo shvaća da mora igrati na poznatu južnjačku majčinsku kartu. Znajući da Ali među ženama primarno cijeni tzv. majčinske figure, otkriva mu da je majka dvojice dječaka. I to samohrana. Kad je tako otvoren komunikacijski kanal, počinje ozbiljni urednički posao. A Morrison je ozbiljna igračica i ozbiljna urednica. Ali nije ni prvi ni jedini oko kojeg se mora snalaziti kako zna i umije.
Godinama kasnije, u dokumentarcu "The Pieces I Am", kazat će kako joj snalaženje u književnom svijetu (ponekad crnih, ali najčešće bijelih) muškaraca nije bilo prijeteće, nije bilo čak ni zanimljivo. "Bila sam zanimljivija od njih, znala sam više od njih i nisam se bojala to pokazati", konstatirat će. Kad primijeti da njeni muški kolege na poslu primaju veće plaće za isti posao, za sebe odmah traži (i dobije) povišicu. Kad Alijev menadžer Jabir Herbert Muhammad, sin osnivača Nacije islama Elijaha Muhammada, pokušava cenzurirati sadržaj Alijevih memoara, Morrison mu uporno udara kontru. Teško se i dugo trgaju oko završnog rukopisa, a iz Nacije islama stavljaju veto na svaku Alijevu psovku. Morrison je sočne psovke sačuvala, i knjiga je 1975. napokon objavljena.
Urednica u Random Houseu ostala je do 1983. godine. Iako je danas znamo kao neosporenu šampionku teškaške književne kategorije 20. stoljeća, godine njenog uredničkog rada podjednako su važne. Od Toni Cade Bambare, Gayl Jones i Henryja Dumasa do Angele Davis i Muhammada Alija, u njen su ring sta(sa)li svi.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
