Skoro će šesta godišnjica smrti Muhammada Alija, a u zapećcima interneta (španjolski forumi o boksu) nedavno je entuzijastično procirkulirao video Alija koji u intervju za irsku televiziju RTÉ 1972. recitira svoju pjesmu posvećenu pobuni u zatvoru Attica. Ali, među ostalim, u njoj stihuje: "Umrijeti boreći se za slobodu / Koji bi kraj mogao biti prikladniji? / Bolje sigurno nego u nekom krevetu / U kojem narušenog zdravlja / Odugovlačim dok ne umrem / Bolje da se zavjetujemo sebi da ćemo umrijeti / Nego ujaku Tomu / Bolje nego sklapati mir samo da bi živjeli u laži."
Nakon recitacije, Ali u eteru povezuje borbu crnačkih zatvorenika u Attici s borbom Iraca protiv britanskog imperijalizma. Desetljeće ranije, snimio je album "I Am The Greatest" (1963.), kombinaciju monologa, poezije, pjevanja, komedije. I na tom su albumu brojni nabijeni stihovi, a velik je i utjecaj Alijevog elokventnog treš(talk)anja na kasniju hip-hop kulturu (da nije bilo njegove "Will The Real Sonny Liston Please Fall Down", teško da bi Eminem 40 godina kasnije tražio da ustane pravi Slim Shady).
Dvadesetjednogodišnji Ali udara kroz stihove, viče Americi da se navikne na njega, šamara i šaketa u muzičkim numerama koje su izlistane kao runde. Glasan je, samouvjeren, smije se vlastitim šalama – ne čudi da se pola stoljeća kasnije na njega referira i Kanye West (vjerojatno u nijednom muzičkom žanru nema toliko eksplicitnog referiranja na prethodnike kao u hip-hopu, a američki je na mnogo razina zapravo arhiv povijesti crnačke zajednice). Ne čudi ni da Alija kao idola iz mladosti navodi još jedan mnogima nepodnošljivo samopouzdan momak – Zlatan Ibrahimović. U biografiji "Ja sam Zlatan" (2011.), vidimo mladića koji odrasta u siromaštvu, škola ga zanima jedino zbog ručka koji tamo dobije, ima govornu manu, rugaju mu se da je jugović. On kao klinac krade bicikle, a Ali zbog ukradenog bicikla s dvanaest godina počinje boksati. Piljak u oku uglađene Švedske, uspješni Ibrahimović svoju aroganciju opisuje kao otpor, a džokerski cerek nosi kao značku časti.
Ljubav prema Aliju gaji još jedan nogometni vragolan, Mario Balotelli, također od one bučne i zajebantske sorte migrantske i radničke klase koja se ponaša kao da ne zna otkuda dolazi, odnosno – kao da ne zna gdje joj je mjesto. Balotelli se belji ispred Mona Lise u Louvreu, a rasistima prijeti batinama, zbog čega je spreman završiti u zatvoru. U očima kritičara vazda mu fali discipline, pristojnosti. Fali mu ona fina mjera finog svijeta što bi volio fino nastaviti klati i tlačiti.
Vraća nas to ponovno na Alija, koji novinaru Playboya u intervjuu 1975. navodi neke uzrečice koje je smislio: "Ratovi protiv nacija vode se da bi se promijenile mape, ali ratovi protiv siromaštva vode se da bi se mapiralo promjene", "Upravitelj zatvora je u gorem stanju od zatvorenika, jer je u zatvorenika tijelo u zarobljeništvu, a u upravitelja um", i "Ljubav je mreža u koju se srca hvataju kao ribe". Za ovu posljednju novinar komentira da je malo otrcana, na što mu Ali drmne jedan verbalni direkt – kaže mu da je znao da nije pametan čim ga je ugledao. U tom razgovoru predstavlja i jednu novu pjesmu, za koju kaže da je bolja od bilo koje na svijetu. Na pitanje novinara kako zna da je pjesma tako dobra, Ali odgovara: "Moja pjesma objašnjava istinu, pa što bi moglo biti bolje od toga?" A u stihovima, među ostalim, kaže: "Otvoreno je lice istine / Zakon istine je jednostavan: što siješ, to žanješ." Pa onda dodaje: "To je remek-djelo, ako tako moram reći."
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
