Godine 1962. jugoslavenski boksač Tomislav Krizmanić objavljuje memoare "Ring u vatri". U njima se bori sa smrću oca, ubijenog u Jasenovcu. Već je o tome bilo riječi u ovoj rubrici. "Došao sam u ovu zemlju 50-ih s karipskih otoka. Pet sam puta bio boksački prvak svijeta. Godina 1962. mi je zauvijek promijenila život", čuje se glas starog boksača. Zove se Emile Griffith. Slušam kako život prepričava u dokumentarcu koji se također zove "Ring u vatri". Godine 1962. Griffith je ubio čovjeka. Te je godine Anita Carter na albumu "Folk songs old and new" snimila pjesmu "Ring of fire", a godinu kasnije ta numera (naj)poznatija postaje u obradi Johnnyja Casha. Di gori? 60-ih svugdi.
Griffith je rođen 1938. na Djevičanskim otocima. Kao tinejdžer se preselio u New York trbuhom za kruhom. Zaposlio se u tvornici šešira, prvo kao dostavljač, a zatim kao izrađivač šešira. Šef mu je jednog dana kazao da ima tijelo za boks i da je šteta da se ne oproba u ringu, što je 1958. i učinio. Prvu titulu svjetskog prvaka osvojio je tri godine kasnije. Prvo što čovjek primijeti u svakoj snimci mladog Griffitha u ringu njegove su brze ruke. Ruke kojima je kačio cvjetove na šešire, ruke kojima je 1962. kubanskog boksača Bennyja Pareta nokautirao tako da se Paret više nikad nije probudio.
Bio je to treći put da se Griffith i Paret susreću – ranije je jednu pobjedu odnio Griffith, jednu Paret. Pred novu borbu, najavljivanu kao "meč godine, a možda i desetljeća", Paret je Griffitha na vaganju u Madison Square Gardenu nazvao maricónom (pederom). Gej seks u tom je trenutku bio ilegalan u 49 od 50 američkih saveznih država. Novinar Jimmy Breslin situaciju ovako opisuje: "Ako bi tri homoseksualca hodala ulicom, uhitili bi ih jer nemaju dozvolu za paradu. Nitko se tada ne bi usudio staviti u novine da je Emile Griffith gej. Bilo je to nečuveno, sve dok nije izašlo u javnost uoči borbe."
Paret je u borbu ušao u lošoj kondiciji, oslabljen prethodnim mečevima u kojima je dobio teške batine. Na još jedan veliki okršaj natjerao ga je menadžer – borba s Griffithom bila mu je posljednja prilika za izmusti još malo para. I danas se pasionirani pratitelji boksa prepiru oko toga koliko mu je točno udaraca u facu sasuo Griffith u par završnih sekundi meča, je li ih bilo 13, 17, 19, 25. Brze, brze ruke. U svakom slučaju, bilo je to prvi put da je boksač ubijen uživo na nacionalnoj televiziji. Oglašivači su čupali kosu, boks je maknut s TV-a skoro čitavo iduće desetljeće, a američki političari zgražali su se nad nasilnim "primitivnim" sportom u puš-pauzama vođenja rata u Vijetnamu i suzbijanja Pokreta za građanska prava.
Griffith je nastavio boksati, ali kako piše Donald McRae u knjizi "Muški svijet: Dvostruki život Emilea Griffitha", nikad više nije bio isti boksač. Kasnije je radio i kao trener mlađih boksača, a javnosti se autao kao biseksualac. Često je izlazio u gej klubove u New Yorku, a 1992. je u izlasku teško napadnut, nakon čega se oporavljao mjesecima i postao dementan.
Pred kraj dokumentarca "Ring u vatri" Griffith se upoznaje sa sinom Bennyja Pareta, Bennyjem Paretom Juniorom. Prestrašenom Griffithu, kojeg je čitav život progonila Paretova smrt, prvi prilazi Junior. Govori mu da "nema ljutnje", širi ruke i Griffith mu pada u zagrljaj. Zagrljeni plaču pa kasnije malo sjede na klupi u parku. Vatra u ringu napokon je malo utrnula. Griffith je umro 2013., a za vječno tinjanje ostaju njegove riječi: "Ubijem muškarca i većina ljudi mi oprosti. Volim muškarca i mnogi kažu da me to čini zlom osobom."
