"Mati, pao je snijeg. Dobro mi je. Čuvaj sebe i djecu. Ne daj Tarzanu da boksa. On je još nejak'. Pismo, neki neugledni kartončić zelene boje bez potpisa, donio je umoran, stari poštar. Dvadesetak škrtih riječi bilo je sve što je moglo doći. Zakon rulje, Jasenovac, nije dopuštao više i zato je ovo tužno pismo ostalo bez toplog završetka. Ostalo je i bez potpisa 'vaš tata'. Taj smo potpis – i mati, i mi, nas petero jedan drugome do uha – čekali, više od svega. Sadržaj pisma nikad nisam mogao i neću moći zaboraviti. Nikad nisam izbjegavao naloge svoga oca, ali uvjet, sadržan u onoj rečenici – 'ne daj Tarzanu da boksa' – nisam mogao da primim kao zavjet. Možda zbog nastavka tog pisma, možda zato što je rekao da sam nejak. Svejedno zbog čega. Ali činjenica je da su mnogi moji koraci u boksačkoj karijeri bili vezani uspomenama na to pismo moga oca, koji nikada poslije toga nije vidio svog nejakog sina, završivši težak život pod krvlju natopljenom ledinom logora u Jasenovcu".
Uvodni je to paragraf memoara Tomislava Krizmanića, "Ring u vatri", objavljenih 1962. godine. Krizmanić je rođen u Bosanskom Petrovcu 1929., a od 1935. je živio u Zagrebu. Kao tinejdžer je završio vodoinstalaterski zanat i njime se većinu života bavio. Bio je i boksač, vrhunski, boksao u teškoj kategoriji. Prvo je bio član boksačkog kluba Radnik, a zatim Metalca. Nastupao je i za jugoslavensku reprezentaciju, prvak Jugoslaviji bio je četiri godine zaredom (od 1951. do 1954.). Na europskom prvenstvu u Varšavi 1953. osvojio je broncu, na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. bio je peti.
Otac, komunist ubijen u Jasenovcu, u memoarima se pokazuje kao Krizmanićev bremeniti životni kompas. Želja da u ringu pokaže sve ono što izvan ringa nikad nije uspio ocu, vodi ga iz meča u meč. Krunski okršaj s ocem, zapravo sa samim sobom, Krizmanić proživljava krajem 1953., u dvadeset i četvrtoj godini života. "Možda je i prije bilo takvih časova, ali događaj u prosincu bio je moment kada sam obavio razgovor s ocem. Slavio sam desetu godišnjicu prolaženja ringovima. Moji drugovi i rukovodioci iz kluba organizovali su reviju s mnogo pozvanih boksača. Tražili su protivnika koji će mi biti ravan i pronašli ga. Bio je to momak velike reputacije, amaterski prvak iz Belgije, protivnik s kojim sam se već jednom susreo.(...) Za taj sam se susret pripremao kao nikad prije ni kasnije", piše Krizmanić. Dočarava dalje kako se noć uoči meča oduljila u vječnost, kako je palio i gasio noćnu svjetiljku, vodio bitku s vizijama, izjutra satima šetao po Maksimirskoj aleji.
Oko osam sati uvečer nova dvorana Velesajma se ispunila. U kut kraj svlačionice povukao ga je trener Hrbić i odmah prešao na stvar – najvažnije je čuvati se Marsilleve desnice. Meč je startao, Marsille naglo krenuo, desnicu pružio u pravcu Krizmanićeve brade. Krizmanić mu je prepustio inicijativu, ali samo privremeno. U trećoj mu je rundi "sasuo kombinaciju u facu" i Marsille je bio gotov. U dvorani je zavladalo oduševljenje, stolice su pucale, ring se ispunio ljudima, novinari su intervjuirali jugoslavenskog šampiona.
"Ne bih se mogao sjetiti što sam govorio. Mislio sam tada samo na jedno: što bi bilo da je sada moj otac živ i da je ovdje? Bi li i sada rekao da je Tarzan 'nejak' ili bi i on, kao i stotine ovih ljudi, aplaudirao i dijelio moje suze radosnice?", pita se Krizmanić. Na kraju se sa sobom miri, prihvaćajući da je sve što je mislio da mora biti izviralo iz toga što oca nije moglo biti. Da može dobiti još sto mečeva, ali ring će ostati u vatri dokle god si ne dozvoli izgubiti oca.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
