Više od deset mjeseci u Iranu traju proturežimski prosvjedi, radničke akcije i štrajkovi. Iako intenzitet i raspon organiziranja varira, ljudi i dalje izlaze na ulice diljem zemlje. Uz Mahsu Amini, među prosvjednicima se često može vidjeti transparente s likom najpoznatijeg iranskog sportaša 20. stoljeća, hrvača Gholamreze Takhtija.
Takhtija se prisjećamo usred vrućeg ljeta – u augustu je rođen, godine 1930., na periferiji Teherana u kojem je tada živjelo 250 tisuća ljudi. Otac mu je umro kad je bio dijete, pa je majka s petero djece, od kojih je Gholamreza bio najmlađi, krpala kraj s krajem. Od škole je rano morao odustati, već kao tinejdžer zaposlio se u naftnoj kompaniji u Masjed Soleimanu, gradu u kojem su 1900. počela prva naftna bušenja na Bliskom istoku po koncesiji britanskog biznismena Williama Knoxa D’Arcyja. Nakon povratka u Teheran krajem 1940-ih Takhti je počeo raditi za Iranske željeznice.
Prvi trener mu je bio Pahlavan Sajid Ali, u to doba najpoznatiji sportaš u Teheranu. Takhti je redovito odlazio u klub Poulad, brzo napredovao i postao hrvački reprezentativac. Na svjetskom prvenstvu 1951. osvojio je srebrnu medalju. Na istom je prvenstvu Mahmud Molah Ghasemi osvojio srebro, a Abdulah Mojtabavi i Mehdi Jaghubi brončane medalje. Bio je to početak Irana kao svjetske hrvačke sile, što je ostao do danas. Na svjetskom prvenstvu 1959., održanom u Teheranu, Takhti je osvojio zlato. Hrvačku karijeru prekinuo je 1960-ih zbog problema s režimom.
Naime, podržavao je pokret za nacionalizaciju nafte početkom 1950-ih i bio gorljivi pristaša premijera Mohameda Mosadegha. Pučem koji je sponzorirala CIA 1953. je svrgnuta Mosadeghova vlada, a na vlast je došao šah Mohamed Reza Pahlavi. Za početnih godina njegove vladavine, Takhti se rijetko pojavljivao u javnosti. Godine 1961., nakon što se vratio iz Yokohame kao svjetski prvak, najavio je članstvo u Drugoj nacionalnoj fronti koja je podržavala pritvorenog Mosadegha. Od tada je bio poznat kao oporbenjak, ne samo narodu, već i šahovom sigurnosnom aparatu, koji ga je često pozivao na ispitivanja.
Iako je sportskih uspjeha zaredao mnogo, Takhti je ponavljao da su to sporedne stvari u životu. Kad ga je jednom prilikom novinar upitao koja mu je medalja najvažnija, odgovorio je da najveći trofej nije zlatna ili srebrna medalja, nego ljubav i povjerenje koje su mu ljudi iskazivali, prema čemu je osjećao i ushićenje i odgovornost. Kad je 1962. Iran pogodio potres u kojem je više od 12 tisuća ljudi poginulo, vlada je pozvala građane diljem zemlje za pomoć, ali odaziv nije bio ni masovan ni hitar.
Kada je Takhti pozvao ljude da pomognu, to se brzo promijenilo – predvodio je dugu kolonu kamiona koji su prevozili pomoć za ljude u potresom razorenim područjima. Kada su studenti na Sveučilištu u Teheranu 1960-ih organizirali štrajk i okupirali kampus, snage sigurnosti su sprječavale građane da ih dođu podržati, ali Takhti se na zabrane oglušio i svakoga dana donosio hranu štrajkašima.
Umro je 1968., a uzrok smrti nikad nije razjašnjen. Režim je tvrdio da je počinio samoubojstvo, njegova obitelj i drugovi tvrdili su da je ubijen. Njegovom sprovodu, koji je organizirao Husein Towfigh, glavni urednik satiričnog časopisa Towfigh, prisustvovale su stotine tisuća ljudi. Na naslovnici Towfigha Takhti je prikazan kao anđeo koji leti iznad gomile ožalošćenih, uz natpis: "Ne plačite zbog mene, plačite zbog svoje nevolje." Uz Takhtija i danas u Iranu plaču, ali i prosvjeduju.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
