Američka književnica Toni Morrison 70-ih je vodila bitke sa šampionom Mohamedom Alijem uređujući njegovu prvu biografiju. Druga velika američka književnica 20. stoljeća, i također crnkinja, June Jordan, 90-ih je u pakleni ring ušla s drugim velikim boksačkim šampionom, također crncem, Mikeom Tysonom. Godine 1992. Tyson je osuđen zbog silovanja i u zatvoru služio kaznu sljedeće tri godine.
Jordan, cijenjena feministkinja, pjesnikinja i novinarka, posvetila mu je tada esej naslovljen "Rekvijem za šampiona" (objavljen u zbirci "Neki od nas nisu umrli: Novi i izabrani eseji"). Esej je to kroz koji se mučno probijati, jer se Jordan podjednako britko hvata i silovanih i silovatelja, i vremena i prostora u kojem se silovanja događaju. Apsolutno podržava kažnjavanje Tysona i ne dovodi u sumnju njegovu krivicu, ali istovremeno želi da američka javnost shvati da je Tysonova odgovornost tek početak priče o pravdi i pravičnijem sistemu. Jordan tako piše: "Ja sam crna. I Mike Tyson je crn. I nijedno od nas nikada ne bi trebalo pobijediti ni u čemu osim u borbi između nas dvoje. I ako pogledate natpise u medijima, ako pogledate izvještaje s hitnih prijema bolnica, možda ćete i povjerovati da zbilja ne uspijevamo napraviti ništa više od onoga što su za nas odredili naši neprijatelji."
Društvo s onime što je Tyson napravio itekako ima veze, pa Jordan nastavlja: "Je li itko ikad Tysonu rekao da razgovara drugačije s djevojkom? Gdje je to mogao naučiti? Od američkog senatora Teda Kennedyja? Od zvijezde redatelja Romana Polanskog? Od zvijezde Ice Cubea? Od Georga Busha u Panami? Od Busha i Powella u Perzijskom zaljevu? Od ratnih heroja koji su se vratili nakon što su izbombardirali sve što se dalo izbombardirati u gradovima punim civila u Iranu i ponosni i sretni proglasili kako je 'sve što im sada treba – žena'? Ili od milijuna Amerikanaca koji bi, da mogu, platili nadrealne svote novca da gledaju kako netko poput Tysona izbija mozak nekoga drugog?"
Jordan konstatira da će se silovanja u američkom društvu događati dokle god se inzistira isključivo na individualnoj odgovornosti, dokle god je odnos prema silovanju kao da se ono događa u vakuumu, neovisno o rasizmu, o patrijarhatu, o klasi. Kompleksnost na koju nas tjera u promišljanju nije ni apologetska ni ezoterična, ali jest "pošten zalogaj" ono o čemu Jordan piše razmatrati na razini političko-organizacijske primjene. Jordan veli – neću nikada braniti Tysona (a branile su ga 90-ih neke druge crne feministkinje), ali neću braniti ni one koji se oduševljeno tapšaju dok je u zatvoru, kao da sve to (više) nije njihova stvar. Feminizam je naprosto stalni posao, na sto fronti.
Pred kraj eseja Jordan navodi što je sve, osim kažnjavanja Tysona, za nju pitanje i predmet borbe: "Tysonu je dan izbor između nasilja i nasilja: nasilja poraza ili nasilja pobjede. Tko bi mu platio da radi na revitalizaciji straćara u kojima je živio ili da obnavlja mostove? Tko bi mu platio da uči o činjenicama naše zajedničke povijesti? Tko bi mu platio da sadi, uzgaja i brine o biljkama? I tko će pisati i tko će svirati pjesme koje bi rekle Tysonu kako da priča s djevojkom, s drugim ljudskim bićem? Što je Amerika bila spremna voljeti u Tysonu? Ili bilo kojem drugom crnom muškarcu? Tysonova četvrt i moja četvrt postale su iste, bojište bez pobjeda. I on je ondje pao. I ja se ne mogu radovati."
To je duh June Jordan, duh mnogima težak jer nikad nije od predaha i tapšanja. Nema radovanja, samo rad dalje.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
