"A od boksa veća mu je slava / Što se bori za čovječja prava / Kad pozvaše njega u Armiju da na ratu ide u Aziju / Za nepravdu da se tamo bori / I azijske narode pokori / U Vijetnam da ubije braću / Reče Ali pravu i najkraću / Neću ići u rat na klanicu / Nego volim ležati u tamnicu / Voli Ali u zatvor ležati no slobodu tuđu otimati."
Početak će juna, sedma godišnjica smrti Muhammada Alija. Mnoge su pjesme inspirirane Alijem ili ga se spominju, od Pearl Jamove "Not for you", u kojoj "Muhammad pogađa istinu", do Faithlessove "Muhammad Ali" u kojoj Max Jazz pjeva da se njegova ljubav prema sebi rodila iz ljubavi prema Aliju i da bi bos prošao kroz pakao za njega, od momenta kad ga je prvi puta gledao pa do danas.
Muzičke numere američkih i britanskih bendova nadaleko su poznate, a daleko su manje poznati stihovi koje smo citirale na početku ovog teksta. Radi se o dijelu pjesme o Aliju koju je 1974. godine ispjevao guslar iz Rožaje, planinskog gradića na sjeveroistoku Crne Gore. Tih sedamdesetih kad je pjesma nastala Rožajama su se doslovno udarali novi putevi, razvijala se drvna industrija, širila firma Gornji Ibar, u kućama gledao i slušao boks. Nije sigurno tko je autor pjesme, barem mi ovdje ne želimo sa sigurnošću tvrditi, jer je prije par godina, kada je pjesma objavljena na Facebook stranici Rožaje vijesti, nastala rasprava o njenom autoru. Obitelj guslara Suće Nurkovića tvrdila je da je autor on i da je pjesmu 1974. poslao poštom Aliju. Obitelj guslara Murata Kurtagića tvrdila je da je pjesmu napisao on i da ju je također poštom poslao Aliju 1974. godine.
Tko je guslio, guslio je, sigurno je da Ali ostaje opjevan u planinama Crne Gore. I to punokrvno, u svoj svojoj opasnoj i beskompromisnoj istini, bez tragova umiljate i plošne ikone. Kako piše američka autorica Joyce Carol Oates, Aliju je kao crnom boksaču bilo namijenjeno da se samozataji. Spektakl snažnog crnca u ringu moralo se ublažiti – svaki je crni boksač prije njega morao biti suzdržan, postati "crnac za bijelce".
Kad je, primjerice, boksač Joe Louis 1930-ih i 1940-ih osvajao naslove za Ameriku, sportski komentatori su ga stalno "vraćali na mjesto", pisali da je "letargični obojeni dečko koji jede piletinu". S jedne je strane bio "prototip crnog divljaka", s druge "počasni bijelac" u društvu u kojem su crnci još uvijek bili posve obespravljeni. Karijeru je završio radeći kao domaćin u klubovima u Las Vegasu, bez kinte i ovisan o drogama.
"Mladi Cassius Clay odbio je igrati tu ulogu. Nije htio biti 'crnac bijelog čovjeka', išta bijelog čovjeka. Srce šampiona je ovo – čovjek koji nikada ne odbacuje svoje najdublje vrijednosti, nikada ne popušta", piše Oates. Pod "srcem", precizira Oates, ne misli na tehničku vještinu, čak ni neobičnu snagu, izdržljivost ili ambiciju, nego na nešto poput veličine duha. U Alija je duh bio enorman, a na van je izlazio nekako posve obično, neopsjednut vlastitom grandioznošću. Čak i onda kad je za sebe ponavljao da je najveći – u tome je bila samo doza nužnog bezobrazluka i spasonosnog humora.
Godine u kojima je bio izgnan od boksa i označen kao izdajica, Ali nije samo stoički otrpio, nego je politički djelovao i suosjećao s drugima, širio razgovore u kojima se prokazivalo slojeve i sjecišta društvene nepravde. Kao što je jednom rekao: "Boks nije bio ništa. To uopće nije bilo važno. Boks je bio samo način da se upoznam sa svijetom i da svijet upozna mene." I zato, zadnjim stihovima guslara iz Rožaje: "Mohamed je bokser svih vremena / I ovime je pjesma završena."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
