Beogradska povjesničarka umjetnosti Ana Panić, viša kustosica likovne zbirke Muzeja istorije Jugoslavije, godinama se bavi istraživanjem kulture i umjetnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Za svoju posljednju autorsku izložbu ‘Nikad im bolje nije bilo? Modernizacija svakodnevnog života u socijalističkoj Jugoslaviji’, realiziranu u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt iz Zagreba, Povijesnim i istorijskim muzejom Istre iz Pule i Muzejom novije istorije iz Ljubljane, ove godine je dobila novo u nizu priznanja, nagradu Društva istoričara umetnosti Srbije. U njenom radu posebno mjesto zauzimaju lik Josipa Broza Tita, kultura sjećanja i izgradnja kolektivnog identiteta u socijalizmu.

Bavite se političkim praksama (post)jugoslavenske umjetnosti. Kakve političke prakse proizvodi današnja umjetnost?

To nije lako pitanje. Pre svega me zanima umetnost koja je proistekla iz refleksije na jugoslovensko društvo, razlike između društava u kojima živimo danas i društva u kojem smo živeli nekad. Poveznica između toga je nešto što me najviše interesuje. Istorija kojom se bavimo u našem muzeju ne bi bila previše važna ukoliko se ne bi povezala s današnjim trenutkom. Sve je više takvih umetničkih radova i to ne samo domaćih umetnika, a pod domaćim mislim ceo ex-Yu prostor. Stranim umetnicima je strašno zanimljiv Pokret nesvrstanih: zanimljiva im je mogućnost trećeg puta i činjenica da je neko odbio da se svrsta u blokove. Kroz to sve više dolazimo do vrednosti Jugoslavije i jugoslovenskog nasleđa.

U Zagrebu sam posetila retrospektivnu izložbu Zlatka Price i shvatila da je preskočen ceo njegov partizanski period. Nema ‘Jame’ koju je radio s Edom Murtićem i koja je izuzetno bitna. Ako je nisu imali, mogli su da je pozajme od nas

Mislite li onda da je socijalizam jedino nasljeđe koje i dalje uspješno izvozimo?

Da, što i nije tako dobro. Nedavno sam u Berlinu videla izložbu koju je kurirala Bojana Pejić i čini mi se da sami sebe svrstavamo u tu neku grupu postjugoslovenske i istočnoevropske umetnosti. Mislim da to mlađi umetnici sve više odbijaju i dobro je da sebe smatraju delom svetske scene. Umetnici bi trebali da budu zanimljivi ne samo zbog toga što dolaze iz bivših komunističkih država, već bi trebali da budu ravnopravni na svetskoj umetničkoj sceni.

Cenzura u Hrvatskoj

Od 2013. do 2015. godine bili ste predsjednica Upravnog odbora Muzeja Nikole Tesle. Svake godine pred Teslin rođendan, kalendarski točno, Srpska pravoslavna crkva pokreće inicijativu za preseljenje Tesline urne ispred hrama Svetog Save u Beogradu. Otkud uopće takva ideja i je li moguća njena realizacija?

Mislim da ne bi smelo doći do realizacije te ideje i to govorim i kao građanka i kustosica i kao bivša predsednica Upravnog odbora. Zbog svega toga vrlo vjerovatno više i nisam na toj funkciji. Smatrala sam da je takva ideja apsolutno neprihvatljiva, što smatraju i drugi ljudi iz Muzeja, kao i sami potomci porodice Tesla. Svake godine pred njegov rođendan u julu pokrene se priča kojom obmanjuju ljude, da će se njegova urna smestiti u crkvu. Pritom se prećutkuje da se ostaci nekoga ko nije bio svešteno lice ne mogu smestiti u crkvu, niti u portu crkve. Zato se nudi parkić između Hrama Svetog Save i Narodne biblioteke koji nije adekvatno mesto za realizovanje takve ideje, a ponajmanje za grob Nikole Tesle. Takvu želju Tesla nikada nije izrazio, niti su to izrazili njegovi potomci. Urna se sada nalazi u jednom lepom komemorativnom prostoru unutar Muzeja Nikole Tesle koji može da poseti svako ko to poželi. Nažalost, čini mi se da Crkva ne odustaje od te ideje. Drugi važan argument su rekli ljudi iz Muzeja, a to je da postoje ljudi koji smatraju da je Tesla bio tvorac nekakvog tajnog oružja, pa bi se verovatno na njegovom grobu skupljali oni koji bi tu nešto pokušali da pronađu, dok je Muzej mesto koje je čuvano i obezbeđeno, pa do takvih incidenata ne može da dođe.

Jeste li u svom radu u Muzeju istorije Jugoslavije nailazili na cenzuru, političke pritiske i probleme? Koliko su razne interesne grupe moćne kad govorimo o umjetničkoj proizvodnji?

Na sreću nisam, ali možda je razlog u tome što je ovaj Muzej odličan primer kako institucija može da raste od dna prema vrhu. Devedesetih se radilo o instituciji koja je nastala spajanjem Memorijalnog centra Josip Broz Tito i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, i nikome nije bila zanimljiva. Mislim da niko nije očekivao da će naš Muzej postati najposećeniji u Srbiji. Državi je trebalo dugo vremena da i sebi i nama prizna značaj koji imamo, sve dok nas napokon nisu proglasili ustanovom pod Ministarstvom kulture, a 2013. smo dobili status ustanove od nacionalnog značaja. Mislim da smo postali relevantno kritičko mesto za preispitivanje jugoslovenskog nasleđa. Upravo zato što godinama nikome nismo bili interesantni, Muzej nije bio u fokusu elita i nekoga ko odlučuje, pa smo imali veću slobodu da radimo ono što mislimo da treba da radimo. U međuvremenu su svi shvatili da je on s jedne strane postao turistička destinacija, a s druge mesto koje recentnu istoriju preispituje na dobar način. Devedesetih je bilo svakakvih predloga, pa i tih da se zatvori i da se njegova kolekcija razdeli drugim muzejima.

Zanimljivo je to što govorite, jer je aktualna vlast u Srbiji u potpunosti rehabilitirala četnički pokret. Zar to nije u kontradikciji?

Pa očito da nije. Ta dva pokreta zapravo su zvanično izjednačena i Skupština Srbije je odluku o izjednačavanju donela pre nekoliko godina. Ne bih se u potpunosti složila da je narativ u Srbiji revizionistički. Više mislim da je kontekstualan i da zavisi od situacije do situacije. I dalje imamo komemoracije na mnogim mestima partizanskih bitaka i na mestima spomenika, poput Kadinjače, gde nikada nisu prekinute komemoracije, od Drugog svetskog rata pa do danas. Čini mi se da jedno i drugo živi paralelno, što je svakako čudno, ali je valjda odraz vremena u kome živimo.

Koje su razlike između reprezentacije socijalizma u Srbiji i Hrvatskoj?

Morala bih reći da u Hrvatskoj ima malo više cenzure ili malo više odmaka u odnosu na Srbiju, gde se o socijalizmu govori slobodnije. Kao što sam to malopre spomenula, mi u Muzeju nikada nismo imali problema da predstavljamo različite aspekte gledanja, što znači da smo često na period socijalizma gledali pozitivno, ali i kritički na ono što nije bilo dobro. Pre nekoliko dana u Zagrebu sam posetila retrospektivnu izložbu Zlatka Price, održanu povodom stogodišnjice rođenja. Shvatila sam da je preskočen ceo njegov partizanski period. Podatak se navodi u biografiji, ali kada krenete kroz izložbu, vidite slike i pozivnice iz 1940., a potom sledeću sliku iz 1947. godine. Nema ‘Jame’ koju je radio s Edom Murtićem i koja je izuzetno bitna. Ako je nisu imali, mogli su da je pozajme od nas, jer imamo originalne Pricine crteže, čak tri primerka ‘Jame’, od kojih je jedan lično dobio Tito. Čini mi se da je, u odnosu na Srbiju, u Hrvatskoj malo teže da se pominje socijalistički period u nekom pozitivnom smislu.

Postojala je nada

Autorica ste velike i nagrađivane izložbe ‘Jugoslavija od početka do kraja’ iz 2012. godine. Gledajući iz današnje perspektive, koje ste bitne činjenice saznali pripremajući tu izložbu? Za vrijeme rada na njoj bilo je i svojevrsnih prijepora s kolegama iz Hrvatske, a desna kritika je izložbu ocijenila jugonostalgičarskom.

Najzanimljiviji deo te izložbe je taj da su i jedni i drugi u njoj videli suprotno. Desničari su je smatrali jugonostalgičarskom, a levičari isuviše ‘crnom’. I na našim okruglim stolovima pojavili su se komentari kako smo namerno hteli reći nešto loše o Jugoslaviji, što naravno nije bila namera nikoga od nas koji se tim periodom bavimo. U tu izložbu bili su uključeni hrvatski kolege Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Peđa Marković iz Srbije i drugi stručnjaci iz raznih institucija. Apsolutno nikome nije bila namera da jugoslovenski period prikaže crnim, već smo imali nameru da stvorimo izbalansiranu sliku. Smatrali smo da je važno ubaciti i deo o represiji, za koji je bio zadužen Srđan Cvetković, a čiji rad različiti ljudi različito vide. Imali smo dugotrajne sastanke o formulaciji nekih rečenica i na kraju smo uspeli da dođemo do kompromisa. Jedna od najvećih zamerki izložbi bila je i to da Drugi svetski rat nije dovoljno obrađen i da se sveo na priču o jedinicama koje su delovale u tom ratu. To je istina, ali nismo želeli da dešavanja u Jugoslaviji prikažemo hronološki, već kroz neke fenomene. Na jednoj izložbi nije bilo moguće predstaviti period od sedamdeset godina i sve događaje u okviru jedne zemlje. Čini mi se da smo uspeli u provociranju dijaloga, a sastavni deo izložbe činile su tribine i razgovori. Na kraju smo imali i antiizložbu, skinuli smo sve eksponate i pozvali publiku da sama donese svoje i ispriča vlastitu priču o Jugoslaviji, a to je, čini mi se, temelj onoga što danas pokušavamo napraviti. Nije nam cilj da jedino mi s ove strane pišemo tu istoriju, već želimo da je svi skupa pišemo, jer smo tu istoriju zajedno i stvarali. Ali nije je lako napisati.

Treba priznati loše stvari za vreme Jugoslavije, ali i sve one dobre koje se vrte oko narativa boljeg i sigurnijeg života, osećaja samoga sebe kao bitnog društvenog aktera i života u državi koja je bila međunarodno relevantna

Koliko vaša izložba ‘Nikad im bolje nije bilo? Modernizacija svakodnevnog života u socijalističkoj Jugoslaviji’ pomaže u tome da vidimo kako su nekadašnji predmeti bili dostupni svima upravo zbog razvijene industrijske proizvodnje, dok danas postaju muzejskim artefaktima koji bude nostalgiju?

Ljudi koji su došli na izložbu i videli predmete koji su nekada bili deo svakodnevnog pokućstva shvatili su odmah koliko je to bio dobar dizajn. Videli bi stolicu Rex i tek tada bi shvatili koliko je to bilo kvalitetno i svima dostupno, što je jako važno. Zanimalo me što o svemu tome misle generacije rođene krajem osamdesetih i uglavnom su svi imali neku vrstu odnosa s Jugoslavijom, bilo kroz predmete ili kroz priče svojih roditelja. Neki su to videli kao prag normalne budućnosti na kojem se onda devedesetih desio rat.

Što danas za vas znači jugonostalgija? Smatrate li pojam ‘Jugoslaven’ pozitivnom ili negativnom odrednicom?

Lično pozitivnom, jer je to nešto što je suprotstavljeno terminu nacionaliste i nekome ko je fašista. Jugosloven u sebi sadrži antifašizam, ljubav prema drugim narodima, mogućnost življenja u velikoj zajednici s drugim i drugačijim ljudima. Reči ‘Jugosloven’ i ‘jugonostalgija’ u javnom diskursu često dobijaju neki negativan prizvuk. Ali to niti mora, niti treba da bude slučaj. Kao što kaže Tanja Petrović, jugonostalgija je odličan resurs za korištenje i odatle treba izvući neke dobre ideje za budućnost, odnosno za bolje sutra iz boljeg jučer.

Mislite li onda da nostalgija znači da ljudi postaju kritičniji prema kapitalističkom društvu u kojem danas žive?

Apsolutno bih se složila sa tim. Nostalgija je proizvod društva u kojem danas živimo i načina na koji živimo, jer se sa setom i nostalgijom sećaju nečeg što je bilo pre. Na izložbi smo imali deo posvećen izgradnji stanova. Mlađi ljudi su nam rekli kako su za vrijeme socijalizma svi dobijali stanove, pa smo im onda pokušali razbiti te stereotipe. Stručnjaci koji se bave pitanjem stanovanja došli su do zaključka da je tek oko petnaest posto ljudi dobilo stan od društvenog preduzeća. Dakle radilo se o malim procentima i nije se lako dolazilo do stanova. Ljudi su se razvodili, skupljali bodove, čak i varali u tome. Ali posle svega što smo im objasnili ti mlađi ljudi su nam rekli: Da, ali je postojala nada. I tih petnaest posto je nešto u odnosu na danas, kada ljudi čekaju da im neko umre ili da podignu kredit koji ne znaju kako će da vrate. Treba priznati loše stvari za vreme Jugoslavije, ali i sve one dobre koje se vrte oko narativa boljeg i sigurnijeg života, osećaja samoga sebe kao bitnog društvenog aktera i života u državi koja je bila međunarodno relevantna. Kroz sve te narative vidimo slabosti naših država i društava.