Premda se njena važnost čini evidentnom, rasprava o tome postoji li postjugoslavenski kulturni prostor može djelovati kao tema za privilegirane kulturne radnike. Naime, kakav god da je njen ishod, neki klinci iz Hrvatske će nastaviti svoju kulturnu, jezičnu i medijsku pismenost graditi kroz YouTubere i muzičarke iz Srbije, a da će im pritom biti potpuno svejedno konceptualizira li se to iskustvo u odnosu na neku ideju (post)jugoslavenstva – ili bilo čega drugog. Razlog zašto ne navodimo primjer u suprotnom smjeru leži u dojmu da je postojanje tog zajedničkog prostora predmet rasprave primarno u Hrvatskoj – drugdje on u određenom smislu nije toliko tema, koliko je naprosto grumen svakodnevice, makar na razini radijskih playlista ili odlazaka na more onih koji si to mogu priuštiti.
S druge strane, to ne znači da je priroda te činjenice jasna ili koherentna. Odnosno, to što je nekome u Beogradu ili Sarajevu svakodnevno plastičnije da imamo neke veze jedni s drugima govori nam tek da ćemo se tamo u prosječnom razgovoru lakše složiti oko te nulte pretpostavke – sve ostalo je i dalje otvoreno za interpretaciju. Borba za značenja, dakle, ipak nije besmislena – u onoj mjeri, doduše, u kojoj ne ostaje u krugu privilegiranih kulturnih profesionalaca, nego uspijeva s razumijevanjem popričati s tim klincima koji gledaju Baku Praseta ili slušaju Crni Cerak i Breskvicu i pokušava, skupa s njima, zaključiti znači li to nešto za njihovo imaginiranje neke zajednice šire od nacionalne.
Muzika je u tom smislu dobar ulaz da bismo počeli razabirati što podrazumijeva i, ključno, što ne podrazumijeva činjenica da na nekoj razini na jugoslavenskom prostoru postoji nekakva kulturna cirkulacija. Naime, u aktualnim raspravama oko (post)jugoslavenstva, upravo se muzika navodi kao nešto što neporecivo povezuje ljude u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Banja Luci…
No o čemu se zapravo tu radi? U redu, publika raznih generacija i habitusa u svim našim republikama sluša Senidu, koja u pjesmi "Balkanka" pjeva "Sarajevo, Zagreb, ceo dan / Sutra Banjaluka, Beograd", a par redaka kasnije "sva Ljubljana" sa njom folira. Međutim, kako bi rekao mem lika iz animea koji začuđeno promatra leptira u letu: Is this Zajednički Kulturni Prostor? Možda jest, možda nije – naime, nemamo pojma u koje sve kontradiktorne stavove i pozicije je upletena ta jedna mala i za snažne zaključke nedovoljna činjenica: da je netko stisnuo "play" na Senidu i ovdje i tamo.
Milan Majerović-Stilinović (Foto: Neva Žganec/PIXSELL)
Odakle krenuti? Možda za početak od onih koji muziku i njen okvir proizvode. U tom je smislu očekivano da su regionalne veze što se muzike tiče, potiskivane na razini strukovnih organizacija kao što je 1990-ih bila Hrvatska glazbena unija pod Paolom Sfecijem, očuvane ponajprije tamo gdje je postojala potreba da se odvija business as usual – konkretno, da se reguliraju ekonomski interesi vezani za autorska prava. Pojašnjava nam to Milan Majerović-Stilinović iz HDS ZAMP-a:
- Ono što je sigurno je da je muzika – preciznije, kolektivno ostvarivanje autorskih prava – jedina priča u kulturi, ali i šire, koja je uspješno preživjela rat i raspad Jugoslavije. Štoviše, to je jedino područje kulture i gospodarstva koje gotovo da nikad nije prestalo funkcionirati na razini regije. I za vrijeme rata je primjerice postojala suradnja HDS ZAMP-a sa SOKOJ-em kao nekadašnjim matičnim društvom za zaštitu autorskih prava u cijeloj Jugoslaviji, koje je tada obrađivalo podatke i raspodjeljivalo honorare i autorima iz Hrvatske – pojašnjava Majerović-Stilinović i navodi kako "sve ove godine nacionalna društva uspješno i odlično surađuju":
- Regionalne koordinacije u kojima s hrvatskim društvom za kolektivno ostvarivanje glazbenih prava sudjeluju slovenski SAZAS, bosanskohercegovački AMUS, crnogorski PAM CG, srbijanski SOKOJ te ZAMP Makedonija događaju se jednom do dvaput godišnje. Komunikacija, razmjena informacija i honorara za članove između njih teku cijelo vrijeme, a s vremenom je HDS ZAMP zbog svoje aktivnosti i direktnog priključka Hrvatske u EU postao posrednik i pomoć susjednim društvima. Regija se u tom smislu drži skupa – opisuje Majerović-Stilinović.
Baš sam za Seku Aleksić napisala pesmu o ženi koja voli tipa zato što je feminista – i eto, možda se neki čovek zbog Seke Aleksić zapita kako bi trebalo da se ponaša prema ženama, kaže Bojana Vunturišević
Za razliku od ove vrlo uhodane komunikacije na višim razinama, stvari se usložnjavaju kako se približavate "terenu" – pozicije su različite, nejednako reflektirane, a počinju isplivavati i kontradikcije. Jedna od najznačajnijih muzičarki i autorica u regiji Bojana Vunturišević, u čijem se djelovanju na najbolji mogući način spajaju alternativna scena i suvremeni pop mainstream (Vunturišević piše za Senidu i niz velikih zvijezda), dio je onih koji osvježavajuće otvoreno i samosvjesno barataju predodžbom zajedničkog kulturnog prostora.
- Slažem se da je muzika to šta povezuje ove prostore. Što se mene lično tiče, oduvek sarađujem s muzičarima iz Hrvatske – jedna od mojih prvih koleginica je Ida Prester, s Nipplepeople sam išla na turneju, imala sam hrvatskog bukera, sarađivala sam s hrvatskom industrijom. Gledamo li šire, vežu nas i mnoge druge stvari – evo, baš ovih dana gledamo koliko su naši studenti povezani, pa Rijeka i Zagreb izražavaju solidarnost s koleginicama i kolegama koji blokiraju fakultete u Srbiji. S novim generacijama se taj zajednički prostor sve više i više potvrđuje, a teorije nacionalista da nemamo veze jedni s drugima padaju u vodu -zaključuje. Međutim, isto tako upozorava i na asimetričnost tog odnosa:
- Ipak, treba reći da razmena ne ide jednako u oba smera. Hrvatska je mnogo zatvorenija za naše muzičare. Pogledajte samo radiostanice – izvođači iz Srbije jedva da se puštaju ili ugošćuju na nacionalnoj televiziji, što je sušta suprotnost situaciji ovde u Srbiji, gde je normalno da gostuju i alternativniji izvođači iz Hrvatske – navodi Vunturišević pokazujući kako onkraj cehovske suradnje postoje brojne kontradikcije.
Govoreći pak o novijoj publici, kojoj se pripisuje manja opterećenost nacionalnim okvirima, Vunturišević ističe njenu žanrovsku i estetsku demokratičnost kao dobrodošao novitet:
- Vidim da se sve nove generacije kače za pesme koje starije generacije osuđuju i za koje bi u mom slučaju rekli da sam prodala taj neki jedini "pravi" zvuk. Novijim generacijama su jednako prihvatljive "alternativne" pesme i one koje sadrže srpski melos, njih nije briga za zidine koje je napravio kulturfašizam – pogotovo u Srbiji, u kojoj postoji isti elitizam kao i u Hrvatskoj. Takođe, njima ne smetaju moje saradnje s mejnstrim zvezdama – dapače, mlađa publika ih pozdravlja, dok bi me starije generacije kenslale zbog toga u roku od odmah, iako ja kroz tu muziku jednako promoviram iste vrednosti za koje se i inače zalažem. Naprimer, baš sam za Seku Aleksić napisala pesmu o ženi koja voli tipa zato što je feminista – i eto, možda se neki čovek zbog Seke Aleksić zapita kako bi trebalo da se ponaša prema ženama – optimistično zaključuje Vunturišević.
Bojana Vunturišević (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)
Kada govorimo o žanrovskoj demokratičnosti, vjerojatno nema važnijeg muzičkog fenomena za neku ideju postjugoslavenskog kulturnog prostora od pojave trapa. Međutim, upravo u razgovoru s ljudima s trap scene pojavljuje se trenje – vaše projekcije o tom žanru kao nečem što je restrukturiralo poimanje regije i pop kulture pokazuju se kao pretenciozno upisivanje, vaša pitanja gluplja nego što ste ih zamišljali. Problem nedvojbeno nije u vašim sugovornicima, koji naprosto o svemu tome razmišljaju trezveno i praktično, ili čak na razini prirodnoj kao što je udisanje zraka, nego u vama: vi trap postjugoslaviju projicirate kao fetiš privilegiranog kulturnog radnika, oni je žive i baš ih briga za to.
Opisujući svoj stav prema čitavoj toj priči, sjajni (t)reper Bore Balboa je krajnje simpatično iskren:
Kao kreator se uvijek sjetim vlastite iznenađenosti time koliko je ekipa iz Beograda bila upućena u moju muziku, čak i na samim počecima, kada me slušalo pedesetak ljudi. Naprimjer, Coby mi se javio još tamo 2014., i to mi je bilo fascinantno, prepričava Bore Balboa
- Što se tiče zajedničkog prostora i muzike, o tome bih možda primarno mogao govoriti kao slušatelj. Ali, evo, kao kreator se uvijek sjetim vlastite iznenađenosti time koliko je ekipa iz Beograda bila upućena u moju muziku, čak i na samim počecima, kada me slušalo pedesetak ljudi. Naprimjer, Coby mi se javio još tamo 2014., i to mi je bilo fascinantno. Ja na ovaj naš prostor gledam na neki način kao na zajedničku platformu, samo naravno da mi je generalno bliži netko ovdje s kim mi je lakše surađivati. S druge strane, istina je da mi je na jednom albumu bilo više featova iz Srbije nego iz Hrvatske, mada to nije bio rezultat namjere nego čiste slučajnosti i povezivanja preko Instagrama. Što se samog utjecaja tiče, ipak su na mene najviše utjecali Dječaci, T.B.F. i Kiša metaka, odnosno dalmatinski rep, koji mi je najbliži zbog slenga i svega. Uz dužno poštovanje, Edu Maajku, recimo, nisam toliko slušao, a Bad Copy sam naprimjer počeo slušat tek kad sam postao izvođač – pojašnjava Bore.
Upitan pak s čime trap rezonira kod ljudi na ovim prostorima, skromno procjenjuje:
- O tome bi možda trebao govoriti netko stručan, ali što se mene osobno tiče, ono što često ističem je taj osjećaj samopouzdanja koji ta muzika prenosi – kad slušaš neke repere koji sebe uzdižu, makar nemaju tri milijuna na računu, ti u to povjeruješ, i to ima utjecaja i na tvoje samopouzdanje – zaključuje i upućuje na socijalni aspekt tog individualnog osjećaja: "Ako oko sebe gledaš raspadajuće fasade, a s druge strane čuješ takvu muziku, to te podigne."
Bore Balboa (Foto: Davor Konjikušić)
Stvari se temeljito demistificiraju u razgovoru sa Zvonimirom Pušićem, direktorom YEM-a, promotora i labela koji je u Hrvatskoj praktički istovjetan s pojavom trapa: stvar je naprosto u komunikacijskoj i estetskoj prilagođenosti novim generacijama, a sva upisivanja onkraj toga vaš su problem.
- Od pojave trapa, za nas se kao izdavača nije promijenilo ništa jer smo u tom žanru od prvih dana – naprosto smo odlučili zauzeti to tržište, pa su nam se u tom smislu proširile i funkcije, jer smo, osim što smo organizator, i label i booking agencija. Situacija se promijenila za naše artiste, koji sada primjerice odmah dobiju studio s nekoliko producenata, a promijenilo i se tržište, na način da veći labeli počinju hvatati trap izvođače. Ta muzika se pojavila 2013. s High5-om, KUKU$-om, Kišom metaka i drugima, i velikim je izdavačima ili prolazila ispod radara ili su artistima nudili dilove koji se zasnivaju na logici iz 90-ih i kasnih 2000-tih, prodaji CD-ova i sličnom. Mi smo se prilagodili internetskom tržištu – klasični medijski i PR formati nam nisu važni, pogotovo ako govorimo o Gen-Z publici. Ne mislim ni da se s trapom nešto bitno promijenilo u smislu percepcije tržišta – i prije ti je cilj bio uspjet u regiji, tamo gdje razumiju tvoj jezik i gdje se možeš prodati – jasan je Pušić.
Međutim, ne potvrđuje li upravo prirodnost veza koje ističu Balboa i Pušić na neki način upravo to da je postjugoslavenski kulturni prostor naprosto činjenica, a da je višak truda da ga konceptualiziramo i vidimo u njemu neki poseban "fenomen" naprosto rezultat borbe s nebuloznim negiranjem realnosti à la Mirjana Kasapović? Odnosno, nije li veći dokaz njegovog postojanja od svih naših pokušaja da ga samosvjesno argumentiramo upravo to što je Bore Balboa na svom albumu potpuno nesvjesno imao više suradnji s izvođačima iz Srbije nego iz Hrvatske?
U nekoj mjeri, da, ali to nipošto ne znači da trebamo odustati i od aktivne konceptualizacije postjugoslavenskog, a potom i jugoslavenskog kulturnog prostora, što znači da se trebamo obratiti i nekim kontinuitetima onkraj svijeta koji definira zumerski horizont. Da se ipak nešto razaznaje i na razini takve vrste "fenomena", potvrđuje i stav Nebojše Krivokuće, stručnog konzultanta Zadužbine Milana Mladenovića, koja od 2019. dodjeljuje nagradu za koju mogu konkurirati svi izvođači čija djela su napisana "na nekom od jezika koji se govore na teritoriji bivših jugoslovenskih republika":
- Nakon šest godina preslušavanja svih tih pesama i biranja najboljih, ali i gledanja njihovih nastupa pred publikom u Makarskoj gde je nagrada dodeljivana 2023. i 2024. – jasno se vide niti koje povezuju te mlade autore i publiku regiona. Nije to samo srodnost jezika. Izbor tema kojima se bave, oslanjanje na srodne pop-kulturne postulate, upuštanje u zvučne eksperimente sa etno-nasleđem čitave regije – sve to ukazuje na postojanje zajedničkog prostora – smatra Krivokuća.
Ukratko, dakle, muzika nedvojbeno jest teren na kojem se znaci zajedničkog kulturnog života raspoznaju. Međutim, to je teren neravan, neujednačen, nejednako reflektiran i osviješten među onima koji se njime kreću. Hoćemo li ga u nekom trenu početi kolektivno misliti i kao postjugoslavenski, a kamoli jugoslavenski, ovisi o tome koliko širimo svoju raspravu van vlastitih uskih i mistificirajućih krugova.
