Branitelji HAVC-a
Sukobi oko HAVC-a traju a situacija se komplicira – oprostite na metafori – filmskom brzinom. Dosta se toga zapetljalo od izlaska prošlog broja Novosti: izvještavamo telegrafski. Prvo je Upravni odbor pokušao primiriti stanje postavljanjem povjesničara filma Daniela Rafaelića na mjesto v.d. ravnatelja, u interregnumu do skorog raspisivanja novog natječaja. Deklarirano apolitičan, Rafaelić ipak zauzima gard: poručuje agresivnim veteranskim udrugama da su zalutale na pogrešan teren, brani svoga prethodnika Hrvoja Hribara od medijskog batinanja. Ovaj mu odmah otežava posao: nije baš tako lako braniti Hribarovo iznošenje medicinskih indiskrecija o svojoj dugogodišnjoj kritičarki, režiserki Ivoni Juki, na javnoj televiziji. Pozdravljamo stoga postupno pomicanje novinarskog fokusa s figure bivšeg ravnatelja na probleme same institucije. I slutimo da tog pomaka ne bi bilo da nije novoosnovane inicijative Puk’o nam je film: režiseri, montažeri, glumci i ostali filmski radnici sada sami brane sustav koji im je posljednjih godina dao uloge i nagrade, solidne materijalne uvjete i ozbiljne projekte. Čine to upućeno i borbeno: zato su u samo nekoliko dana prikupili više stotina potpisa podrške, zato im se tako brzo poželjela pridružiti i nešto starija Inicijativa filmskih autora i djelatnika za očuvanje HAVC-a, predvođena Jukom, Jakovom Sedlarom, direktorom Jadran filma Vinkom Grubišićem i nekolicinom manje eksponiranih lica. Njima je, međutim, uručena košarica. Tražili su naime da se među zahtjeve filmske zajednice uvrsti i onaj za transparentnim poslovanjem Centra, a to je – ispravno – protumačeno kao nastavak starih obračuna novim sredstvima, poturanje odranije poznatih optužbi za HAVC-ovsku korupciju pod krinkom podrške kolegama.
Zato, ukoliko iz frenetičnog ritma prošlotjedne rasprave nešto vrijedi izdvojiti, onda to nisu rubno nadrealni momenti poput zalaganja Vinka Grubišića – čovjeka koji je skupa s Jadran filmom privatizirao i dobar dio filmske baštine – za javnu odgovornost kinematografije. Nije to ni refleksna medijska opsesija likom Daniela Rafaelića, ni dobrodošao fade out Hribara, ni papagajska kakofonija veteranskih udruga. Najsmisleniji trenutak turbulentnog tjedna zbio se prošlog ponedjeljka, na premijernom javnom predstavljanju inicijative Puk’o nam je film u zagrebačkom kinu Europa: ondje se, zahvaljujući kompetentnim sudionicima, rasprava barem privremeno vratila na točku s koje su je prošle godine survali veterani. Govorilo se o mehanizmima sustava, argumentirano je propitivana revizija, postavljeni su jasni zahtjevi; nije zapostavljen ni širi kontekst ekonomski rasturenog društva, o kojem tzv. branitelji u potrazi za ideološkim avetima uglavnom složno šute. Nekolicina njih pokušala je zato iz posljednjih redova omesti nastup govornika; bez ozbiljnijeg uspjeha. Sada više pred sobom nemaju medijski izmrcvarenog ravnatelja Centra ni protuhrvatske utvare, nego organizirane filmaše kojima je do domaće kinematografije egzistencijalno stalo. A tu se, čini se, baš i ne snalaze; preostalo im je samo saslušati poruku upućenu s tribine svima koji HAVC žele demontirati u ime domoljubne laži. Poruka je jednostavna, nije je teško sažeti: taj film – oprostite na metafori – nećete gledati.
Berlinale
Dok bivši branitelji napadaju HAVC, sadašnji branitelji HAVC-a primaju priznanja: s Berlinskog filmskog festivala stižu dvije nagrade za kratkometražne filmove nastale dijelom i uz materijalnu potporu Centra. Obje u festivalskim programima za djecu i mlade: animirana ‘Ježeva kuća’ Eve Cvijanović dobila je posebno priznanje dječjeg, ‘U plavetnilo’ Antonete Alamat Kusijanović međunarodnog žirija. A među važnijim nagradama Berlinala, Zlatnog medvjeda osvojio je ‘O tijelu i duši’ mađarske režiserke Ildiko Enyedis, Srebrnog medvjeda po glasovima žirija senegalsko-francuski autor Alain Gomis za ‘Felicite’, nagradu za režiju finski majstor Aki Kaurismaki za ‘Drugu stranu nade’, za žensku ulogu Južnokorejka Kim Min-hee, za mušku domaći glumac Georg Friedrich…
Autorski reket
Što je smješnije od toga da netko tko je plagirao znanstveni rad postane ministar znanosti i obrazovanja? Znamo, to da plagijator na poziciji ministra znanosti i obrazovanja predlaže izmjene zakona o autorskim pravima. A što je tužnije od toga da plagijator na poziciji ministra znanosti i obrazovanja predlaže izmjene zakona o autorskim pravima? To da se novinari isključivo bave njime, a baš nimalo izmjenama zakona. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ nemamo ambicije da ispravljamo velike medijske nepravde, pa samo diskretno sugeriramo da će novi zakon, među ostalim problematičnim točkama, dodatno osnažiti i proširiti ionako izdašan monopol ZAMP-a u nadzoru i ostvarivanju autorskih prava. I nudimo, umjesto legislativne kritike, poučnu i zabavnu priču iz prijateljske Bugarske. Ondje je Musicautor – neovisna i neprofitna organizacija, tamošnja verzija ZAMP-a koja ekskluzivno zastupa muzičke autore i brine se za njihove prihode – odlučila svoju snagu demonstrirati tako što je javnom nacionalnom radiju naredila da ubuduće, umjesto pola milijuna leva (oko 250.000 eura), za nadoknadu autorskih prava godišnje izdvaja skoro četiri puta više. Na radiju toliki iznos nisu ni mogli ni htjeli platiti, Musicautor im je zabranio izvođenje zakonski zaštićenih djela, pa bugarske slušateljice i slušaoci od početka ove godine na javnom medijskom servisu mogu slušati isključivo muziku koja ne podliježu zaštiti: samo onu snimljenu prije 1945. godine, klasiku, jazz, folklorne numere. I tu bi priča o reketarenju javnog sektora pod maskom zaštite autorskih prava završila, da nije nedavnog istraživanja agencije Ipsos: pokazalo se da je samo u prvih nekoliko tjedana otkako radio emitira etno napjeve, Arnolda Schönberga i Louisa Armstronga slušanost skočila za čak 20 posto. Bugarskom radiju pohvale za neplaniranu prosvjetiteljsku misiju, njegovoj publici spontani aplauz, nama izmjene zakona koje skoro nitko ne komentira.
Edukacija i masturbacija
Prosvjećivanjem publike odnedavno se bavi i PornHub: najpopularnija internetska porno-stranica pokrenula je prošlog vikenda posebnu rubriku posvećenu seksualnoj edukaciji. Pod nonšalantnim nazivom ‘Sexual Wellness Center’ nižu se popularno pisani članci u rasponu od poduka o spolnim bolestima preko anatomskih infografika pa do istraživanja o svingerskim partijima: stvar dakle za sada nije pretjerano ozbiljna. Ne bi, vjerojatno, bile ni reakcije, da nije nezgodne činjenice: PornHub nije samo globalno najpopularniji pornografski sajt, nego je prema svim relevantnim podacima među pedesetak najposjećenijih uopće. Ne zaostaje suviše za Netflixom ili Tumblrom; njegov je potencijalni utjecaj podjednako velik. Stoga i glasne moralne prodike nad neočekivanim obrazovnim zaokretom uređivačke politike. ‘Jasno je, naravno, zašto PornHubov angažman djeluje tako ironično’, tumači magazin ‘Quartz’. ‘Ako je neka industrija negativno utjecala na razumijevanje zdravog seksualnog ponašanja među mladima, onda je to mainstream pornografija. Ako neka kompanija utjelovljuje mainstream pornografiju, onda je to PornHub.’ Naizgled, logično. Nažalost, netočno. Jer ono što PornHub utjelovljuje upravo je otklon od logike mainstreama: on je samo platforma za šeranje korisničkih sadržaja koja – poput Facebooka ili YouTubea – sama ne proizvodi nikakav medijski sadržaj, pa načelno ni ne može diktirati što spada u mainstream. I recepcijski je, jasno, strogo individualna: kao što svatko na PornHubu bira što će šerati, svatko sam za sebe bira i što će gledati. A tamo gdje se pornografija individualno streama, nema mainstreama.
Medijska perverzija PornHubovog obrazovnog projekta zato je zapravo dvostruka: ne samo što se seksualnom edukacijom mladih na globalnoj razini sada bavi stranica koja istovremeno objavljuje mizogine klipove i snimke insceniranih silovanja, nego to čini platforma koja podjednako nezainteresirano otvara prostor i feminističkoj pornografiji, amaterskim filmovima, kinematografskim porno-raritetima s početka 20. vijeka ili bilo kojoj četvrtoj žanrovskoj kategoriji. Platforma koja, ukratko, nema baš nikakav urednički profil ni javni stav, ništa osim uspješnog poslovnog modela umrežavanja korisnika radi što veće zarade od marketinga. A sada, u nedostatku identiteta, preuzima ulogu obrazovnog autoriteta. I naravno da je takva uloga samo novi dio marketinške taktike, sitan detalj piarovske mimikrije, nastavak ‘filantropskih’ reklamnih praksi kojima se sajt već nekoliko godina pokušava distancirati od konkurencije promovirajući u specijalnim kampanjama brigu za zdravlje žena ili ekološke akcije. Pravi problem, uostalom, ionako nije u ulozi samozvanog edukatora, nego u javnim obrazovnim sustavima i školskim programima koji je PornHubu prepuštaju. U eri eksplozije internetske pornografije, seksualna edukacija u javnom školskom sustavu ostaje na razini otužnog obrazovnog krokija; sjajna šansa da praznine popuni globalna korporacija. Zato novinarka Sarah Ditum u ‘New Statesmanu’ piše: ‘Ako PornHub može iskoristiti seksualnu edukaciju da bi polirao svoj brend, to je samo zato što je seksualna edukacija polje koje mu je ostavljeno širom otvoreno, da ga slobodno eksploatira.’ Potpisujemo, skupa sa zaključkom: ‘A seksualno obrazovanje je ipak nešto suviše važno da bismo ga tek tako prepustili pornografskoj stranici.’
