Na nedavno završenom 27. izdanju zagrebačkog Animafesta, Svjetskog festivala animiranog filma, ‘Ježeva kuća’ Eve Cvijanović, rađena po poznatom djelu Branka Ćopića, dobila je nagradu publike, koja je autorima i sudionicima te animatorske smotre zasigurno najomiljenija. Da simpatije ne stižu samo od publike, svjedoči i posebno priznanje u kategoriji kratkog filma. ‘Ježeva kuća’, vjerojatno i zbog nostalgije starijih gledatelja koji su odrastali uz Ćopića, bila je jedna od senzacija ovogodišnjeg festivala. Eva Cvijanović je rođena 1984. u Sarajevu, a devedesetih se s roditeljima odselila u Kanadu, gdje je napravila svoje prve animirane filmove. Njezina ‘Morska bolest’ bila je prikazana na jednom od prošlih izdanja Animafesta.

Ćopić je ne samo jedan od najboljih dječjih pisaca nego i jedan od najboljih književnika s naših prostora uopće. Velik je dio opusa posvetio svom zavičaju, ali za njega nisu postojale neke granice, koje su drugi ne samo vidjeli nego i ojačavali

Što vas je potaknulo da za predložak svog filma uzmete Ćopićevu ‘Ježevu kućicu’?

Kao i puno ljudi s ovih prostora, priču o ježu koji cijeni i brani svoj dom ma koliko skroman bio upoznala sam kao dijete, dok još nisam znala sama čitati. Čitali su mi je roditelji i znala sam je napamet. Kad sam je ponovno prije nekoliko godina pročitala, nekako mi se učinilo da u njoj postoji nešto univerzalno, što nisam naslućivala kao mala, a što bi vrijedilo prenijeti na film i pokazati svijetu: to je ta dimenzija doma koji nije samo mjesto, ono materijalno i fizičko, nego i prostor akcija, kretanje.

Dobra vibra u Zagrebu

Kako ste uspjeli zainteresirati Kanađane i Hrvate da sudjeluju u produkciji filma, ali i cijelu ekipu koja ga je radila?

Puno se toga poklopilo. Za kanadski Nacionalni filmski odbor (National Film Board, NFB) radila sam program namijenjen mladim animatorima, a ondje je montažerka bila Jelena Popović, koja je kao i ja rođena u Sarajevu. Kako sam baš bila ponovno pročitala ‘Ježevu kućicu’, pitala sam je što misli o tome da to bude filmski predložak. Ona se oduševila tom idejom, a kad je nakon nekoliko godina kao producentica u NFB-u u sklopu Dječjeg programa Animafesta pogledala moju ‘Morsku bolest’, odlučile smo u Zagrebu potražiti koproducente. Kontaktirale smo Tanju Andrijević i Bonobostudio, a potom i Darka Rundeka i Radu Šerbedžiju. Rundek je odmah pristao na suradnju i s nama je bio od početka. Do Rade je bilo teže doći, ali kad je napokon čuo o čemu je riječ, oduševio se i odlučio biti dijelom projekta. Za vrijeme snimanja je bio u Sarajevu, pa smo tako u cijelu priču ukomponirali i moj rodni grad.

‘Ježeva kuća’ premijerno je prikazana na Berlinaleu, a potom na još nekoliko filmskih festivala, među kojima su i oni u Hrvatskoj. Nakon Zagreba idemo u Annecy, na najveći svjetski festival animiranog filma, a mislim da će se takav život ‘Kuće’ nastaviti i nakon toga. Hoće li u Zagrebu i ovom dijelu Europe biti prikazivana i mimo festivala, ne znam, nisam uključena u distribuciju svog filma. Sigurna sam da interes postoji i mislim da bi bilo dobro da je dostupan i na DVD-u, kako bi ga što više ljudi imalo priliku vidjeti.

Kakve su bile prve reakcije zagrebačke publike? I, posebno, kako su ga primila djeca?

Čim je prikazan, dok se još nije znalo koji će film biti nagrađen, publika je jako dobro reagirala na njega. U sklopu Animafestova projekta ‘Sedmi kontinent’, za kojeg se u MSU-u i po bolnicama organiziraju projekcije za djecu, prikazan je dvaput: lijepo je iskustvo djeci koja moraju boraviti u bolnici donijeti dio festivalske atmosfere. Naravno, dopadljivost filma ovisi i o dobi gledatelja. ‘Ježeva kuća’ je film za odrasle i za manju djecu, a tinejdžeri uglavnom nisu toliko dirnuti. Njih zanimaju neke druge stvari.

Istina je da je Kanada dobrostojeća zemlja, ali smo deset godina na vlasti imali konzervativce, a to je nanijelo veliku financijsku štetu kulturi. Otkako su liberali preuzeli vlast, stanje se malo popravilo, ali još je daleko od bajnoga

U pauzama obaveza na Animafestu, između intervjua i društvenih događanja, uspjeli ste pogledati i neke filmove. Kako ocjenjujete ovogodišnji festivalski program?

Animafest mi je jedan od najdražih festivala, i zbog gostiju i zbog cijele njegove vibre. Kako u posljednje vrijeme češće odlazim na takve smotre animacije, puno u Zagrebu prikazanih filmova već sam imala priliku vidjeti i o njima izgraditi mišljenje. Ipak, i ovdje sam otkrila nekoliko malih dragulja. U svakom slučaju, oduševljena sam proteklim izdanjem kao i prijašnjima i otići ću s mnogo dobrih uspomena.

Kakvi su danas trendovi u svjetskoj animaciji: preuzima li zbog razvoja tehnike forma primat nad sadržajem, na što upozoravaju neki autori?

To je veliko pitanje, u filmovima se uvijek bije bitka između forme i suštine i pritom do izražaja dolaze osobni ukusi, ono što nam se sviđa i što nas emotivno dotiče. Meni se može svidjeti ono što druge ne zanima i obratno. Najzanimljivije mi je kad su forma i suština usklađene, u sinergiji, i podjednako kvalitetne. Budući da volim priče, više volim filmove u kojima je vidljiva naracija, iako i takvi mogu biti apstraktni. Po meni, u filmu ne mora biti dijaloga, ali mora predstavljati putovanje kroz svijet u koji se mogu udubiti i koje me može nekamo odvesti. Postoji puno zanimljivih studentskih filmova koji nisu zahtijevali toliko priprema kao oni profesionalni, ali su živi i imaju više energije. Njihovi autori usudili su se raditi stvari koje ljudi s više iskustva s produkcijskim kućama ne rade, jer ne ‘računaju’ na takav način. Naravno, zanimljivo mi je gledati i filmove mlađih i starijih autora koji imaju veće iskustvo i razrađen izraz.

Autor bez granica

Je li vaš film prilika da se hrvatska javnost prisjeti Branka Ćopića, čija su djela devedesetih uklonjena iz ovdašnjih škola: ime toga književnika i partizana i danas se ovdje tek ovlaš spominje?

Ima puno godina da nisam čitala Ćopića i mislim da je moj film prilika da se ljude podsjeti na njega. Nedavno sam razgovarala s jednim redateljem i složili smo se da je on ne samo jedan od najboljih dječjih pisaca nego i jedan od najboljih književnika s naših prostora uopće. Ne mogu reći da sam čitala puno Ćopićevih radova za odrasle – zbog obaveza nisam bila posvećena našoj literaturi koliko sam željela – ali on mi je autor bez granica. Velik je dio opusa posvetio svom zavičaju, ali za njega nisu postojale neke granice, koje su drugi ne samo vidjeli nego i ojačavali. Voljela bih zato da moj film podsjeti gledatelje na ostatak njegova opusa. Isto tako, žalosti me što njegova u ratu srušena rodna kuća još nije obnovljena.

Aleksa Šantić autor je pjesme ‘Ostajte ovdje’, Ćopić govori o važnosti doma… Vi niste poslušali prvoga, ali ste svoju ‘kućicu’ pronašli u Kanadi?

Moja kanadska ‘kućica’ je stvarno skromna, to je jedan unajmljeni stan. Ali ne vidim dom kao jedno mjesto, omeđeno granicama i nacionalnim imenom. Moj je dom s ljudima s kojima se osjećam prihvaćenom i voljenom, i više ga shvaćam kao neko stanje. U Montrealu, gdje živim, imam lijepo društvo, roditelje koji ondje žive i rade – oca koji se nakon što je u Sarajevu bio filmski kritičar preorijentirao na programerski posao i majku koja s izbjeglicama radi kao psihoterapeut. To je moj dom, ali mogla bih ga naći i na drugim mjestima i s drugim ljudima.

U toj sjevernoameričkoj zemlji živi puno ljudi s ovih prostora. Koliko je među njima onih umjetnički jakih i vidljivih?

Kanada je jako velika i prostrana zemlja i zato je umjetnička scena raspršena. Ne postoji jedna homogena scena, ona je više disperzirana po gradovima. Mogu govoriti samo o onoj u Montrealu, mom gradu. Zanimljivo je da se ondje u medijima ne govori o kulturi koliko u ovdašnjima; kultura u svakodnevnom životu Kanađana nije prisutna kao ovdje. O ovako kratkom animiranom filmu nikad se u Kanadi ne bi ovoliko govorilo i medijski izvještavalo, osim ako ne bi bio nominiran za Oscara. Na sjevernoameričkom kontinentu kultura zauzima drugačije mjesto nego u Evropi. Kanađani jako malo znaju o kulturi i umjetnosti svoje zemlje, a još manje poznaju našu. Ali znaju da je Hrvatska jako lijepa zemlja u kojoj se mogu kupati i da je u njoj turizam na visokom nivou. Tako vas mnogi prepoznaju: zbog mora, a ne zbog kulture. U Montrealu je umjetnička scena doista zdrava, u tom je gradu i Nacionalni filmski odbor, dobra je cijela zajednica… Ali kao i u puno drugih zemalja u ekonomskoj krizi, kulturi se prvoj režu sredstva. Istina je da je Kanada dobrostojeća zemlja, ali smo deset godina na vlasti imali konzervativce, a to je nanijelo veliku financijsku štetu kulturi. Otkako su liberali preuzeli vlast, stanje se malo popravilo, ali još je daleko od bajnoga. U Kanadi imam svega nekolicinu prijatelja s naših prostora, no ne namjeravamo praviti nekakvo zavičajno udruženje. Moji su prijatelji sa svih strana svijeta, i iz Kanade i iz drugih zemalja.

Kako zarađujete za život? Možete li dovoljno privrijediti umjetničkim radom? I kakvi su vaši daljnji stvaralački planovi?

Od 2011. više ne radim po kafićima i restoranima, jer uspijevam živjeti od rada na svojim i tuđim filmovima. Upravo radim kao asistent animatora na jednom dugometražnom filmu. Dakle preživljavam od svog zanata. Razvijam i ideju za svoj novi film, no ona je još u ranoj fazi. Ali taj film zasigurno neće nalikovati ‘Ježevoj kući’.

Razmišljate li o povratku?

Dok smo snimali ‘Ježevu kuću’, u Zagrebu sam provela godinu koja mi je bila jako zanimljiva, ali nisam sigurna da bih se ovamo vratila zauvijek. Moja je mama s Pelješca i more me privlači više od Zagreba. Najradije bih da sam nekoliko mjeseci godišnje ovdje, a nekoliko u Kanadi.

Publika nam je ljubav uzvratila ljubavlju

Organizatori ovogodišnjeg Animafesta saopćili su imena dobitnika nagrada tek na dodjeli, pa je naša sugovornica, koja je dobila priznanje publike, nakratko ostala bez teksta. ‘Ovo je najdivnija nagrada. Najvažnija je jer dolazi od publike. Film ne bi bio moguć bez toliko mnogo divnih ljudi koji su na njemu radili. Radili smo ga s toliko ljubavi da mi je sada drago da nam se ona kroz nagradu vraća’, kazala je potom.