Premijerno prikazan na nedavnom ZagrebDoxu, film "Veće od traume" Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski na tom je festivalu dobio posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji i nagradu publike s prosjekom ocjena 4,94. O tome kako je nastajao taj dokumentarac koji govori o psihološko-terapeutskom programu osnaživanja žena silovanih u ratu 1990-ih, koji je pod nazivom "Ja sam mnogo više od moje traume" pokrenula zaklada Sunčica, razgovarali smo s autoricama koje ističu da se protagonistkinje filma putem sistemsko-integrativnih metoda podrške polako vraćaju onome što su bile prije traume, s kojom su tako dugo živjele i s kojom su se identificirale.

Kako je došlo do ideje o filmu?

Pribačić: Mirta i ja smo se povezale prije desetak godina jer smo radile na zajedničkom projektu koji iz određenih razloga nije uspio. Nastavile smo dalje razmjenjivati ideje i u jednom momentu je došlo vrijeme za snimanje ovog filma. Naime, imam susjedu koja je teškog imovinskog stanja i skuplja boce, a ja joj ih godinama donosim. U jednom trenutku, kad je čula čime se bavim, povjerila mi se i ispričala mi priču o svom zatočeništvu u logoru, o užasu koji je prošla u ratu i želji da se snimi film o njoj kako bi se na taj način spojila s djecom s kojom je bila razdvojena 20 godina. Mirta i ja smo, razgovarajući o tome, bile svjesne da tu osobu ne možemo snimati bez stručne pomoći. Kako Mirta ima veze s jednom od osnivačica programa "Ja sam mnogo više od moje traume" u kojem su bile žene koje su u svom pokušaju iscjeljenja pristale na nekonvencionalni program, iako nisu znale što ih čeka, mi smo susjedu odvele k njima, ali je ona u jednom trenutku odustala. Mi smo ostale u programu, svjesne da cijelu tu priču treba zabilježiti.

Silovane žene su doživjele teško iskustvo i u traumatiziranom su stanju, a kad o tome počnu govoriti u javnosti, onda ih ta javnost osuđuje – govori Vedrana Pribačić

Koliko su žene koje su vodile program, ali i one koje su u njemu sudjelovale, bile suradljive i susretljive?

Puhlovski: Jako puno. Udruga Žene u Domovinskom ratu koja je program provela u djelo, koja ga je financirala kroz potporu za provedbu pilot-programa Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj (UNDP) i tražila daljnja sredstva za njega, bila je suglasna da se u okviru tog programa snimi film. Od njih smo dobile jako veliku pomoć, što nam je pomoglo i otvorilo put prema protagonistkinjama. Grupa žena koju smo snimale već je bila u programu i bila je dijelom pripremljena i osnažena.

Pribačić: Isprva smo počele snimati cijelu grupu i nismo znale koje će se žene istaknuti kao protagonistkinje. Sve žene, pa i one koje su kasnije postale protagonistkinje, bile su veoma različite. Svaka od njih bavi se nečim drugim i svaka je na drugi način doživjela tu terapiju, tako da nam se izbor Marije, Ane, Katice, a dijelom i Đurđice, prirodno dogodio tijekom snimanja.

 

Stjecanje povjerenja

Jesu li žene koje su sudjelovale u programu bile i pomalo podozrive prema vama?

Pribačić: Kad gledam unatrag, s obzirom na razinu traume kroz koju su prošle i tretman medija i države koji su dobile nakon rata, bilo nam je lako steći povjerenje. A kao što su one nama dale povjerenje, tako su i dobile naše. Dogovorile smo se da one prije svih vide film i da ćemo, ako ocijene da im je nešto u njemu sporno, to izbaciti ili nešto dodati, tako da sve budu zadovoljne. Nastojale smo ne ometati proces njihovog liječenja, pa smo donijele vrlo malo opreme u njihov prostor, trudeći se biti što nevidljivije, što su one osjetile, prihvatile i cijenile. Jedna od protagonistkinja je tražila da ne snimamo njihove privatne razgovore s psihologinjom, pa smo prestale i tako malo-pomalo zadobivale povjerenje.

Koliko vam je s obzirom na pandemiju, potres i ostale otegotne okolnosti trebalo da dovršite film?

Puhlovski: Trebalo nam je pet godina od prvog zapisa pa do završetka. Razvojne snimke smo počele raditi 2017. kako bismo na osnovu tih snimki mogle praviti scenarij. Prva sredstva dobile smo 2018., kad smo i počele snimati. Godinu dana kasnije, usporedo s nastavkom snimanja počele smo montirati film kako bismo se prijavile za neke filmske radionice. Bile smo na većem broju radionica, od kojih su neke bile povezane s festivalima; dakle kroz dvije-tri godine usporedno smo snimale i montirale. Lani, u vrijeme epidemije Covida-19, snimale smo privatni život protagonistica, ali smo i montirale film koji smo završile ove godine. Dakle, trebalo nam je pet godina, ali je rad na filmu bio konstantno intenzivan, kao i sam proces kroz koji su žene prolazile. Nismo mogle uzeti pola godine da na njemu ništa ne radimo. Ja sam se u međuvremenu udala i rodila, ali sam i dalje bila posvećena filmu, dok se Vedrana u tom periodu, naravno, njime više bavila.

Pribačić: Da, ja sam uzela kreativnu pauzu, pa sam pet godina radila samo na ovom filmu.

Ljudi imaju predrasudu da se radi o filmu koji će im biti teško gledati i koji neće moći podnijeti, a nije tako. On ima optimističan kraj i katarzu za publiku – kaže Mirta Puhlovski

Napisale ste da su kroz taj program prošle tri grupe žena i da je on ukinut jer nije bilo sredstava, iako je nužan s obzirom na oko 1.800 zabilježenih žrtava silovanja. Postoji li inicijativa da se program obnovi i iznova počne provoditi?

Pribačić: Koliko mi znamo, ne postoji. O tome se malo govori. Stvarno smo željele film snimiti iz ženske perspektive jer se jako puno govori o ratu, ali jako rijetko čujemo i žensku perspektivu. Mi smo tu perspektivu ostvarile radeći na filmu i tu nam je grupa žena jako puno pomagala. Taj program liječenja važan je za nacionalno zdravlje i to bi mogao biti divan izvozni hrvatski proizvod jer se pokazalo da djeluje, za razliku od nekih drugih programa. Sustavnog liječenja traume u Hrvatskoj nema, bez obzira na to je li riječ o Domovinskom ratu ili o Drugom svjetskom ratu o kojem smo govorili 50 godina. Mislim da je taj program nevjerojatno važan. Voljela bih da ima sluha za njega i da se pronađu sredstva, ne samo za taj tip traume, nego za bilo koju vrstu, jer taj program može biti velika podrška ljudima. Nije stvar u tome da novca nema, njega se uvijek može naći, nego u tome da je on krivo raspoređen. Tko zna zašto je to tako.

Proteklih godina usvojeni su Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu koji je na snazi od 2020. i Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata iz 2021. Koliko i ti zakoni i njihova primjena mogu pomoći žrtvama?

Pribačić: Sve što skreće pažnju na problem silovanih i traumatiziranih žena i pomaže im na bilo koji način po meni je vrlo dobro, tako da podržavam takve stvari.

Mnogi postavljaju pitanje zašto su silovane žene tako dugo čekale prije nego što su izišle u javnost i pred pravosudne organe?

Pribačić: Meni je to potpuno jasno. Te su žene doživjele teško iskustvo i u traumatiziranom su stanju, a kad o tome počnu govoriti u javnosti, onda ih ta javnost osuđuje. Žrtve silovanja doživljavaju poniženja od iskaza u policijskoj stanici, pa poslije na sudu i to je prestrašno. Zato se ne trebamo čuditi šutnji. Uostalom, kolike kazne dobivaju silovatelji i u mirnodopsko vrijeme? Ja osobno nikad nisam prisustvovala procesuiranju silovanja i jako mi je teško to komentirati. Samo sam čula neke priče naših protagonistkinja. Jedna mi je ispričala da je, kad je pokrenut proces, ona kao oštećena doživjela da je cijela sudnica vrijeđa. Na kraju počinitelji uopće nisu osuđeni i ona se i danas pita da li joj je trebalo da ide na sud.

Film je nastajao pet godina, što se u međuvremenu dogodilo s protagonistkinjama?

Puhlovski: Marija koja živi u Zagrebu i koja je nakon godina podstanarstva konačno unajmila vlastiti stan u kojem je prvi put slobodna, sada je u penziji jer je napunila radni staž. Radila je cijelo vrijeme otkako je došla u Zagreb, a zbog karcinoma i silnih operacija trebala je otići u penziju nakon programa. Ona jako voli raditi i to ju je na neki način vadilo iz traume. Ana živi u svojoj kući na selu i radi na zemlji, dok Katica sada radi u Njemačkoj i živi s dečkom. Đurđica, čijim iskazom film počinje i završava, također je u penziji. Kako kaže na kraju, ona je dobra prijateljica, majka i baka. Njihov proces promjene, koji je započet tijekom programa, traje i dalje.

 

Optimizam i katarza

Što vama, a sigurno i ženama koje ste portretirale, znače posebno priznanje i nagrada publike?

Pribačić: Nama znači to što su ovaj film prepoznali i publika i žiri, ali nema veće nagrade od toga da svi u publici na kraju projekcije ustanu i plješću. To je bio čaroban moment i to nam znači sve.

Puhlovski: Zaista mnogo znači kad nešto dobijete doma. Ovo je naš dom i ovdje se cijela priča oko nastanka filma i događala. Nama jako puno znači što smo ušli u program kanadskog festivala Hotdocs jer je to jedan od najvećih festivala dokumentaraca u svijetu. Ali i ja bih rekla isto što i Vedrana: najviše nam znači publika koja je prihvatila film. Dio prijatelja mi je rekao "znaš kaj, ne bum ti došla na taj film jer mi je danas težak dan, pa još da idem gledati težak film". Mene to pogađa jer ljudi imaju predrasudu da se radi o filmu koji će im biti teško gledati i koji neće moći podnijeti, a nije tako. On ima optimističan kraj i katarzu za publiku. Osjećamo da u publici dolazi do tog zajedništva i transa u kojem su bile protagonistkinje i da je publika to upila i osjetila. Kad ste u metodi konstelacije, možete upiti što se dešava u prostoru, pa je tako publika osjećala sve što su osjećale i naše protagonistkinje, zato su u dvorani doživjeli katarzu i zato su na kraju rekli: "Ja sam bio s njima, ja sam bila u filmu." Dobili smo mnogo takvih komentara.

Film je bio vrlo uspješan na ZagrebDoxu. Planirate li ga slati na neke druge festivale, pogotovo regionalne s obzirom na to da je zbog ratova 1990-ih ta tema na neki način poznata svima, ma koliko neki bježali od nje?

Puhlovski: Mi se nadamo tome. Između ostalog, bili smo na "Docu Rough Cut Boutiqueu" sarajevskog festivala, platformi posvećenoj dokumentarcima i voljele bismo da film tamo bude prikazan. Problem je s domaćim i regionalnim festivalima jer često žele premijeru, ali mi ćemo prijaviti naš film i na mnoge europske i svjetske festivale, posebno one posvećene ljudskim pravima jer želimo da ga što više ljudi vidi, na festivalima ili na TV-u. HRT je koproducent i sigurno će ga u jednom trenu prikazati.

Jeste li tokom rada na filmu kontaktirali ili tražili podršku od ženskih udruga?

Puhlovski: Njihovu podršku nismo imale jer je nismo ni tražile, nismo imale vremena. Ja sam kao producentica tražila financije tamo gdje bismo ih mogle dobiti, a s obzirom na to da sam istodobno bila i autorica, mogu reći da nismo imale vremena ići na 500 strana okolo. Mnogi potencijalni sufinancijeri su nas odbili. Podržali su nas Hrvatska, Grad Zagreb, HAVC i HRT, što je bilo dovoljno. Naravno, nikad nema dovoljno novca za film, ali to je bilo dosta da ga snimimo, montiramo, damo u postprodukciju i pošaljemo na neke festivale.

 

Što su sistemske konstelacije?

U filmu se kao metoda liječenja spominju sistemske konstelacije. Osmislio ih je njemački terapeut Bert Hellinger, teolog i pedagog, kao dodatni alat za bolje predočavanje situacije u kojoj se zatekla liječena osoba. U okviru te metode osoba može sa sigurne distance promatrati konstelaciju sebe i okruženja, kao da gleda kazališnu predstavu. Na taj način vidi sve aspekte odnosa s drugima, a da ih sam(a) ne mora proživljavati i biti zatočen(a) samo u svojoj perspektivi.