Regionalna konkurencija ovogodišnjeg ZagrebDoxa sadržavala je, zadnjih godina ustaljenih, dvadeset filmova, u produkcijskom rasponu od Austrije, Italije, Mađarske i Rumunjske do zemalja bivše Jugoslavije. Filmovi su se protezali od entuzijastičnih minijatura o homoseksualnom cruisingu Jarunom ("Šumica" mladog Davida Gaše) i BBB-u koji je ubio navodnog pedofila ("Enemies 86" debitantice Josipe Krčelić), preko ozbiljnih kratkometražnih i srednjemetražnih uradaka iskusnih (npr. Boris Poljak i njegov "Horror Vacui"), manje iskusnih (npr. Jasmina Beširević i "Lina", Damir Markovina i "Dezerteri", Biserka Šuran i "Prizori s mojim ocem") te posve neiskusnih filmaša (npr. Melita Vrsaljko i "Knin – Zadar"), do ambicioznih dugometražnih radova afirmiranih autora, "Van prostora i vremena" Nikolausa Geyrhaltera, "Između revolucija" Vlada Petrija i "Dosje Labudović: Nesvrstani" Mile Turajlić.
Jedina dva naslova koja su se izdigla iz prevladavajuće solidnosti programa žiri je začudo, jer to je rijetkost, nagradio. Riječ je o ostvarenjima već dulje vodećeg austrijskog dokumentarista Geyrhaltera, te Rumunja Petrija, koji je zadnjih godina snažno skrenuo međunarodnu pažnju na sebe. "Van prostora i vremena" izuzetan je rad čiji je protagonist otpad u službi čijeg su skupljanja, odvoženja, iskrcavanja, sortiranja, usitnjavanja i uništavanja, ili "uništavanja" (spaljivanjem i zakapanjem), ljudi i mehanizacija. Otpad koji ljudi proizvode je neizmjeran i oni de facto postaju njegovi sluge, a Geyrhalter to ilustrira iznimno ekspresivnim primjerima iz Švicarske, Albanije, Nepala, Maldiva, Austrije, Grčke i naposljetku, epiloški, Amerike (pustinja u Nevadi).
Dugi kadrovi efektne vizualnosti i nerijetko začudne sadržajnosti (npr. kabina žičare koja u alpskom predjelu prevozi kamion skupljač smeća) u službi su kreiranja začudno impresivne naturalističke estetike ružnoće, s tim da neočekivano poetični podmorski prizori s roniocima koji izvlače otpad s morskog dna nalikuju svojevrsnom baletu, a praznina pustinje u Nevadi, koju skupina ljudi de facto mete, neka je vrsta smirujućeg i pročišćavajućeg kontrapunkta većini prethodno prikazanog.
Petrijev "Između revolucija", pak, kompilacijsko je arhivski, epistolarni pseudodokumentarac o prisnoj komunikaciji dviju studentica, rumunjske i iranske, od kraja 1970-ih i (islamske) revolucije u Iranu, do kraja 1980-ih i svrgavanja komunističkog režima u Rumunjskoj. Tek na odjavnoj špici saznajemo da je priča, zajedno s lezbijskom sugestijom, izmišljena, odnosno "inspirirana" stvarnim slučajevima, no to ne mijenja puno na činjenici da je Petri vrlo kompetentno i svježe, na tragu velikana Judea i Loznice, sklopio dojmljivu cjelinu. Toj dojmljivosti poseban obol daju raritetni materijali poput demonstracija urbanih iranskih žena protiv spolno-rodne diskriminacije prilikom formiranja islamističkog režima koji je prisvojio opću antiimperijalističku revoluciju, u kojoj su sudjelovali i ubrzo zabranjeni liberali i ljevica.
"Dosje Labudović: Nesvrstani" najbolji je dosadašnji film Mile Turajlić ("Cinema Komunisto", "Druga strana svega"), kojim nastavlja dosadašnji interes za povijest socijalističke Jugoslavije i postjugoslavenskih prostora. Za razliku od većeg ili manjeg dodvoravanja očekivanjima zapadnjačke publike u ranijim radovima, Turajlić predstavlja iskreno jugonostalgičarski film koji kroz priču o snimatelju Filmskih novosti i osobnom Titovom snimatelju Stevanu Labudoviću daje kratki pregled nastanka pokreta nesvrstanih. Pritom meandrira i među motivima poput masmedijske propagande, kreiranja "istine", odnosa osobnog sjećanja i stvarnosti, no narativno-idejna nekompaktnost nije naudila njezinoj vrlo solidnoj sintezi "živog" i arhivskog dokumentarca.
