Pred nama je jubilarno, 20. izdanje ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma. Što se u ovih 20 godina promijenilo, što se tiče festivala i što se tiče dokumentaristike u svijetu i kod nas?
To je pitanje o kojem puno razmišljam u zadnje vrijeme. Promijenilo se užasno puno toga – promijenili su se dokumentarni filmovi, promijenio se odnos prema dokumentarnom filmu i promijenilo se dosta toga oko festivala, ne uvijek nabolje po mom mišljenju. S jedne strane, produkcija dokumentarnih filmova je ogromna zato što svatko tko ima telefon misli da može biti autor jer stavlja svoje stvari na TikTok. Tako da smo ove smo godine kao relativno mali festival u evropskim, a pogotovo svjetskim razmjerima, dobili 1.695 prijava. S druge strane, dokumentarizam je postao biznis u svim svojim segmentima: produkciji, distribuciji, festivalima i prikazivanju.
Postao je dio filmske "industrije", što je u nekim stvarima dobro, a u nekima nije zato što je dokumentarni film specifični oblik izražavanja gdje ne možete, kao u igranom filmu, sve predvidjeti. Također, dokumentarci su krenuli u financiranje po principu pravog liberalnog kapitalizma; ljudi troše godinu, dvije, tri da bi skupili sredstva i išli na radionice, umjesto da snimaju filmove, tako da često kad je proces prikupljanja sredstava i rada na višestrukim verzijama projekta nakon dvije-tri godine gotov, teme više nema ili su se autori iscrpili. Čini mi se da je dokumentarni film djelomice izgubio jednostavnost, autentičnost i svježinu te postao posao, što ima svoju logiku, ali mi se osobno previše ne sviđa.
Kad su u pitanju festivali, oni su narasli preko svake mjere, u broju filmova, ali i veličini. Znam da sam nakon drugog izdanja ZagrebDoxa rekao da nam je granica sto filmova i da tu nećemo puno rasti, jer znam da je rast opasna stvar. Kad je počela korona imali smo osamdesetak, u najboljim godinama imali smo ih 115, ali smo ostali na stotinjak filmova kao maksimum koji možemo "hendlati". Festivali su niknuli svugdje, a stvari dodatno komplicira ideja da film mora imati hrvatsku ili evropsku premijeru na ovom ili onom festivalu. Meni je važno da publika vidi film, a da li će kritičari ili neki sales agenti vidjeti film na ovom ili onom festivalu čini mi se manje važno.
Sve se dodatno zakompliciralo, pogotovo u vrijeme korone kad nitko nije toliko zaradio kao streaming servisi jer su ljudi ostajali kod kuće i gledali filmove. Uz to, ti servisi otežavaju posao festivalima koji se moraju dovijati da dobiju film prije njih, što postaje komplicirano i sve skuplje. Na prvom ZagrebDoxu platili smo pet-šest prava na prikazivanje, a danas ne samo da ljudi traže i do 1.500 eura za jedno prikazivanje filma, nego su smislili i digital delivery – dignu film na server, a skidanje košta dodatnih 150 eura. No, kao čovjek koji je filmski odrastao u kinu, čvrsto vjerujem u njegovu čaroliju i ono najvažnije – druženje s drugim gledateljima!
Dokumentarci su krenuli u financiranje po principu liberalnog kapitalizma. Ljudi troše godinu-dvije da bi skupili sredstva, umjesto da snimaju filmove. Čini mi se da je dokumentarni film djelomice izgubio jednostavnost, autentičnost i svježinu te postao posao
Koliko su dokumentarni filmovi postali popularniji?
Na početku ovogodišnjeg festivala prikazat ćemo sedmominutni film o našem prvom festivalu koji smo otvorili "Bijelim dijamantom" Wernera Herzoga i to je bio prvi put da se dokumentarac prikazuje u HD formatu. Time smo htjeli reći da je dokumentarni film jedinstveno autorsko djelo, a ne standardna visokosofisticirana serijska produkcija. Dakle autorski izraz kod kojeg nakon pet minuta, ne gledajući špicu, znamo da je to Herzog. Kroz 20 godina navikli smo publiku da postoji autorski dokumentarni film i to je naša glavna misija. I dalje se kod nas na TV-u, osim u nekim terminima kasno uvečer ili subotu popodne, takvi filmovi ne prikazuju. Prikazuju se filmovi o pustinjama, kraljici Nefertiti, svemu gdje je bitan neki sadržaj, ali nemate pojma tko je film napravio. To sam mogao biti ja, vi ili netko treći.
Budući da su od pristiglih 1.695 filmova odabrana 102, svjedoči li to o odličnoj produkciji ili i o većem samopouzdanju autora?
Te brojke prije svega govore da živimo u vrijeme kad jako puno ljudi ima pristup tehnologiji i često misle za sebe da imaju nešto originalno. Ali to što imaš olovku ne znači da si pisac. Probiti se kroz toliku količinu filmova nije bilo lako, iako nas je bilo desetoro u selektorskom timu: na prva dva festivala to sam radio sam jer je bilo oko 150-200 filmova koje čovjek pogleda kroz tri mjeseca. Danas je već kod studenata često prisutna ideja uspjeha, festivala, crvenih tepiha, nagrada... Utisak je da sve oko filma postaje važnije od samog filma: Živimo u vremenima razvijene tehnologije, tercijarnih djelatnosti i slobodnog vremena, što nužno ne rezultira boljim filmovima jer broj kvalitetnih filmova ostaje više-manje isti. No to ne znači da nema sjajnih, inovativnih, hrabrih dokumentaraca. Dapače! Samo, malo ih je teže pronaći u silnoj ponudi.
Koje su, osim novih naslova i novouvedenog izvršnog direktora, karakteristike ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa?
Za razliku od prošle dvije godine kada su dominirale teme kao što je rat u Ukrajini, korona itd., na ovom festivalu se ne može govoriti o jednom fokusu. Draga mi je činjenica da se dokumentarac vraća osobnom autorskom, pa i obiteljskom istraživanju. Sviđa mi se kopanje po vlastitoj nutrini i po problemima obitelji, a tu ima vrlo interesantnih stvari. Rekao bih da se 40 posto filmova bavi vrlo intimnim i osobnim problemima, kao da je autorima pomalo dosta velikih svjetskih tema jer shvaćaju da dokumentarni film ima ograničenu moć i djelovanje. Filmovi mogu upozoriti i to je sve. Rat u Ukrajini bez obzira na 50 sjajnih filmova traje i dalje i neće se zaustaviti zbog dobrog filma. Ne bih rekao da su autori razočarani, ali mislim da ponovo dolazimo u situaciju da su svjesni svojih objektivnih dosega.
Normalno je da čovjek s 18 ili 25 godina misli da filmom može promijeniti svijet i to je OK, ali zrela kinematografija mora znati gdje joj je mjesto u svjetskim razmjerima, kao što se igrani film danas u 90 posto slučajeva pretvara u zabavu, tako dokumentarni film sve više postaje osobni iskaz autora. Nemam iluziju da će filmovi o Ukrajini ili Gazi nešto riješiti. Mi ih moramo i želimo prikazati, moramo na tome inzistirati, a to i radimo prikazujući niz takvih filmova, ali je važno znati reći "mi možemo ovo, ali ne i ono". Uostalom, bili smo prvi regionalni festival koji je ukazivao na mnoge teme – progovorili smo o ratu u Ukrajini kroz dramatičan film Alise Kovalenko "Alisa in Warland" još prije desetak godina, a o gej brakovima prije dvadeset!
Kakvo je u tom smislu stanje u regionalnoj produkciji?
Regionalna konkurencija ove godine ima jako puno hrvatskih filmova, ali ih je svejedno malo u odnosu na prijavljene – od prijavljena 62 filma, prikazujemo ih 17 u raznim programima. Prikazujemo i četiri srpska filma, dva u natjecateljskom programu – film o YU grupi te "Dubinu dva" u retrospektivi – zatim nešto slovenskih i dva makedonska. Regija je dakle pokrivena, ali sam svjestan da postoji mali disbalans. No to je tako ove godine. Sljedeće će vjerojatno biti drugačije.
Kako komentirate činjenicu da se uz ZagrebDox održava i "festival demokracije"? Jeste li zbog toga odabrali film "Nasmijana Gruzija" Luke Beradzea, koji govori o neispunjenim predizbornim obećanjima, za otvaranje?
Jedna od najtežih stvari je izabrati film otvaranja jer publika na otvaranju nije tipična festivalska publika, tako da za njih ne birate film koji je dobio nagrade u Cannesu ili Veneciji, nego nešto što je tematski interesantno. Učinilo nam se da će ovaj film biti tematski interesantan jer ima veze s izborima generalno, a ima i crnohumorni "štih". On je i ranije previđen za prikazivanje, kao što smo i datum festivala odredili mnogo prije nego što je određen datum izbora.
Premda neki misle da će zbog izbora biti nešto manje gledatelja, u stvari smo dobili još jedan neradni dan kad će ljudi više ići u kino, pa se nadamo da ćemo imati više publike. Naša je publika pametna, razborita i vjerna, a postotak manje ili više zavisit će više o vremenu nego o izborima. Ljudi su presaturirani politikom, a za festival se ne bojim. Ljudi će doći da uz film popiju kavu i popričaju s prijateljima. Mi smo safe place u kojem neće biti plakata ni skupova. Mi smo u ekipi festivala grupa ljudi različitih uvjerenja koja se želi prije svega baviti autorskim, a ne aktivističkim filmom, pa moramo misliti na publiku koja će u krajnjoj liniji glasati za različite liste.
