Osamnaesti ZagrebDox održava se od 3. do 10. aprila u kinu Kaptol Boutique Cinema & Bar. Zašto ste se ove godine odlučili da djeca i mladi budu lajtmotiv festivala?
Nismo radili posebni program o djeci i mladima, ali smatramo da je svijet u kome živimo, svijet bolesti, ekonomskih nevolja i rata naš "proizvod", ne samo moje generacije, nego svih generacija do sada. Stoga nam je važno da osvijestimo poziciju mladih i njihove probleme, a s druge strane da gledateljima pokažemo možebitno svijetlo na kraju tunela, te da je jedan od izlaza i u ljudima koji dolaze...
Vi ste izabrali 86 od ukupno 1.500 filmova, što znači da dvije godine korone nisu utjecale na kvantitetu. A na kvalitetu?
Generalno, kvaliteta je više-manje ista, dok je u regiji i naročito u Hrvatskoj prije svega u pitanju kvantiteta jer nemamo puni godišnji ciklus – između prošlog i ovog festivala je bilo samo šest mjeseci produkcijskog ciklusa, a i sama produkcija je nešto sporija. Što se tiče svjetske produkcije, nastavlja se prestrojavanje u dokumentarnom filmu u smislu da streaming servisi preuzimaju ako ne glavnu, onda ravnopravnu ulogu. Njihov način financiranja, produkcije i prikazivanja je bitno drugačiji od klasičnih filmova, a to će trajati još neko vrijeme dok se ne desi potpuni povratak filmova u kina, kad ćemo vidjeti koja je uloga kina, streaminga i festivala i kakva je produkcija. Sve u svemu, vremena su zanimljiva – ima sjajnih filmova, ali i onih koji su posljedica traženja formata i publike. Drugačije je staviti film na streaming ili ga vrtjeti u kinu, na festivalu i na klasičnoj TV.
Koliko su filmovi s ranijih izdanja prisutni na mrežama, TV-u i kinima?
Naši regionalni vrlo malo, svjetski da, ali ne dominantno. Streaming servisi idu po logici atraktivnosti i aktualnosti i omogućavaju gledanje nagrađenih filmova koji imaju jaki background. Što se tiče "običnih" dokumentaraca, stalno se traži nova roba i to je postalo takmičenje koje će izroditi neke nove distribucijske modele o kojima ćemo razgovarati i na radionici ZagrebDox Pro, koja će također biti drugačiji od ranijih. Za razliku od igranog filma, dokumentarni je prošao zanimljiv put u smislu načina prikazivanja i gledanja, a ovo je jedna od faza i o tome želimo razgovarati.
Imat ćemo i razgovor o TikToku i drugim društvenim mrežama, pitajući se koliko i kako one, a to je vidljivo i u tragičnom ratu u Ukrajini, posreduju stvarnost, odnosno kakav je odnos tog koncepta s konceptom stvarnosti dokumentarnog filma. Tu ne mislim na propagandu, nego na osobne male video uratke koji mogu biti o šminkanju, ali i nekom udaru bombe – koliko takvi komadići stvarnosti imaju utjecaj na klasičnu dokumentarnu formu i koliko ona ima veze s fragmentima stvarnosti porazbacanim po internetu te kako se snaći u poplavi vrlo osobnih informacija.
Druga tema kojom ćemo se baviti u okviru Pro segmenta festivala je putopisni dokumentarac – lani je nagradu publike dobio film "Ljubav oko svijeta" bračnog para Rostuhar koji je po estetici bio drugačiji od klasičnih putopisnih filmova kakvih se mi stariji sjećamo iz vremena Marija Saletta. Sve u svemu, živimo u vrlo zanimljivom, teškom, ali nama dokumentaristima i uzbudljivom vremenu.
Ove godine festival ulazi u punoljetnost. Koliko ste zadovoljni postignutim?
Festival je rastao i vjerujem da je u našim uvjetima dosta promijenio poimanje što je dokumentarac danas. Kad smo pokretali festival, pojam autorskog, kreativnog dokumentarca bio je slabo poznat široj publici. Kad bi se tada spominjao dokumentarac, onda se razmišljalo o National Geographicu, BBC-u i visoko sofisticiranim proizvodima, a ne o malim osobnim, intimnim pričama koje danas zauzimaju značajno mjesto u dokumentarnom filmu. Stoga sam, kao jednom od stvari koje smo napravili, zadovoljan time da smo fokus uspjeli prebaciti i na takve teme.
Kad je u pitanju pozicija samog ZagrebDoxa, događaji zadnje dvije godine ponešto su nas izbacili iz nekog reda, međutim s ponosom mogu reći da smo jedan od rijetkih festivala koji je sva izdanja imao uživo – nismo vrtjeli filmove online. Iako se danas velika većina filmova može gledati od doma, mi i dalje vjerujemo da je festival mjesto susreta s autorima, razgovora, rasprava, svađa uz kavu, svega čega nema kad čovjek gleda film na kompjuteru ili na TV-u. Kroz dosadašnjih osamnaest godina unijeli smo dosta noviteta u hrvatski festivalski život, a činjenicu da smo u ove dvije godine uspjeli održati živu prisutnost smatram važnim dokazom naše punoljetnosti i zrelosti. Naravno, trebat će nam još neko vrijeme da se, kao i sve ostalo u zemlji, vratimo u barem neku vrstu normale, ali vjerujem da idemo u dobrom pravcu.
