S Anicom Tomić, redateljicom predstave ‘Hotel Zagorje’, koja je nastala prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić, a nedavno je premijerno izvedena u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella, razgovaramo o toj istinitoj priči o vukovarskoj djeci nakon rata, pisanoj u prvom licu. Razgovaramo o hrabrim ženama i ožiljcima koje one kroz život moraju nositi, o društvenoj nezrelosti, ali i o nadi da toplina i međusobno praštanje mogu promijeniti sve.

Žao mi je jer i danas ima mnogo neispričanih ljudskih sudbina i s hrvatske i sa srpske strane i vrijeme je da si međusobno, bez obzira na sve, oprostimo i priznamo sve zlo koje smo proživjeli i međusobno si nanijeli

Rekli ste da je vaša predstava ‘Hotel Zagorje’, koju ste radili zajedno s dramaturginjom Jelenom Kovačić, ‘ludičko teatarsko istraživanje neuspjelog odrastanja hrvatskoga društva i emotivna posveta ženama i njihovu glasu’. Zašto je za vas ženski glas u Hrvatskoj toliko delikatan, osjetljiv i važan?

Ženski glas je često zakinut u javnom prostoru. Njegova emancipacija se samo ponekad stavlja u javni diskurs, kad je određenim strukturama to potrebno. Specifično je, naravno, to što su u hotelu Zagorje, bivšoj Političkoj školi ‘Josip Broz Tito’, većinom bile žene, djeca i starci, jer su muškarci ratovali. Inače su žene u svim ratovima one koje su u sjeni, ali zbog njih opstaju obitelji, one sakupljaju krhotine života i sastavljaju ga za moguću budućnost. Iskustvo rata prolaze same; od njih se očekuje da izdrže, podnesu i pretrpe, bez prava na to da im bude teško. Zbog te zanemarenosti ženskog glasa bilo je važno sve to ispričati kroz ženske likove. Želim vjerovati da je ženski glas važan, ako ne i odlučujući za historiju, bez obzira na to što ih službena povijest stavlja na marginu. Ipak, stvari se mijenjaju: u zadnjih nekoliko godina izdavači objavljuju knjige koje promoviraju važne, moćne ili buntovne žene koje su obilježile povijest i za koje mnogi ne znaju. To je put kojim obrazujemo svoje kćeri, ali i sinove – svijest o tome da jesmo i moramo biti ravnopravni.

Ukočeni mir

I kako objašnjavate tu, kako ste rekli, produljenu nezrelost hrvatskog društva?

Nažalost, ovi prostori su duboko povijesno uronjeni u ratove, a današnje generacije koje su rođene nakon zadnjeg rata osjećaju tu tihu i skrivenu agresiju koju ta vrsta zla unosi u ljudske živote. Neprerađivanje trauma njihovih roditelja zateklo je današnje generacije i one su zato, po sociološkim istraživanjima, puno agresivnije, nasilnije i ideološki opterećenije od svojih predaka. Otvaraju se i neka druga pitanja: s jedne strane imamo glasove preživjelih i njihovu krivnju, zato što su preživjeli, koji se pak isprepliću sa svim nevinim i ubijenim žrtvama na svim stranama. A onda politike po potrebi koriste te iste fragilne ljude ne bi li ih instrumentalizirale te potiču sitne nacionalne i ideološke teme ne bi li sve više polarizirale zemlju, koja je ionako socijalno i gospodarski devastirana. Zato danas, nažalost, imamo jedno ‘bolesno društvo’ i ‘ukočeni mir’, pa mi se sve češće čini da čujem Thomasa Bernharda koji govori kako su ljudi ‘previše zabrinuti za svoje egzistencije da bi imali vremena za druge’. Postali smo zemlja u kojoj se perpetuiraju stalno isti problemi i u kojoj se nitko ne želi suočiti s istinom, ma kako ona bolna i traumatična bila.

Koje su vama i Jeleni Kovačić bile tri uporišne točke za rad na ovoj predstavi?

Prva i najvažnija bila je odluka da smo mi, kao djeca tog ratnog vremena, dužne ispričati tu priču zbog svoje djece. Moja konkretna priča nalikuje priči glavne junakinje romana i predstave, samo što se moj otac vratio, a ona to, nažalost, nije dočekala. Generacija koja je rođena krajem 1970-ih i početkom 1980-ih generacija je koja je živjela u komunizmu i primana je u pionire, sjeća se iz dječje perspektive tog vremena. Zatim nas je opet kao djecu zahvatio rat i bili smo svjedoci zla koje luduje i protiv kojeg ne možeš ništa. Kao desetogodišnja djeca preživjeli smo strah koji ćemo vječno pamtiti, ali opet smo baš zbog toga i možda zadnja generacija koja se buni i viče i ne odustaje od borbe za bolji svijet. Nakon toga doživjeli smo i kapitalizam, ulazak u EU, zatim sve devastacije, opkradanja zemlje, lažne vlade i sve to, a da još nemamo ni četrdeset godina. Kako kaže naša glavna junakinja Ivana: ‘Moje me životno iskustvo naučilo da ja sve moguće. To je taj neki strašan osjećaj gdje ti cijelo vrijeme čekaš nešto i naučen si onako, kao da te netko gadno izdresirao da je moguće da se dogodi apsolutno sve…’

Koje su nas to politike dovele do toga da smo nakon svega jedna mala, korumpirana, neempatična i hladna zemlja, s lijepim krajolicima, koja se Vukovara sjeti samo kad joj to treba, kao što se i obespravljenih sjeti kad su joj potrebni politički poeni?

Druga važna točka bila je odluka da sve to pričaju žene. A treća da predstavu radimo kao hibridni stand-up koji se prelama u dramu i na kraju odlazi u formu intervjua, koji završava svojevrsnom katarzom ili molitvom za sve nas koji nismo ništa dočekali, ali se i dalje nadamo. Iako je predstava teška, ona je zapravo negdje optimistična jer daje nadu da se može izdržati, i ako uspiješ izdržati, postoji šansa da ovaj svijet učinimo boljim mjestom.

Jedna djevojčica glavna je junakinja vukovarske izbjegličke drame. Koliko njezina sudbina može u simboličkom smislu biti točka preokreta za čitavo društvo?

Rat je svakako prokleto mjesto i svaki rat se može izbjeći, ako za to ima političke volje. Očito za ovaj tada nije bilo dovoljno takve volje. Žao mi je jer i danas ima mnogo neispričanih ljudskih sudbina i s hrvatske i sa srpske strane i vrijeme je da si međusobno, bez obzira na sve, oprostimo i priznamo sve zlo koje smo proživjeli i međusobno si nanijeli. Jer kad krene rat, onda i dobar čovjek može postati zao jer ga rat na to prisili. Za mene, da budem krajnje intimna u javnom intervju, samo oprost i ljubav imaju tu snagu da ove prostore našoj djeci ostave barem malo sretnijima. Pozicija djevojčice u našoj predstavi, koju se ne može izmanipulirati, daje snagu da se o ovoj temi govori hrabro i bez uvijanja. Pitanje je koliko smo kao društvo spremni za taj rakurs jer još uvijek nismo dovoljno odrasli da shvatimo da je istina jedino što nas može iskupiti i prema sebi i drugima, kako bismo krenuli dalje.

Rekli ste kako je nakon rata često izostala briga o malom i marginaliziranom čovjeku te da se taj odnos prema drugima nije promijenio ni danas.

Ako govorimo o romanu i našoj predstavi, moramo znati da je tadašnja pozicija prognanika, ondašnjeg izopćenika, danas ustvari simbolički pozicija marginaliziranog čovjeka, također društvenog izopćenika – onoga koji nema pravo na glas i pravo na odluku. Ljudi su osiromašeni i umorni. Zastrašujući je podatak recentnog istraživanja sociologa, dr. Inge Tomić Koludrović i Mirka Petrića, koji pokazuje da je u Hrvatskoj 57 posto ljudi na rubu siromaštva. Mi smo kao društvo otišli u ‘drugost neosjetljivosti’; kako ćemo se uopće iz toga stanja izvući? Neki su u tom čekanju nestali, neki su se iselili, neki i dalje simbolički čekaju da ova naša domovina napokon postane dom za sve, a ne samo za neke. Čekamo i pitamo se: gdje smo mi to danas? Kako živimo? Je li sve to vrijedilo? I koje su nas to politike dovele do toga da smo nakon svega ipak jedna mala, korumpirana, neempatična i hladna zemlja, s lijepim krajolicima, koja se Vukovara sjeti samo kad joj to treba, jer je obljetnica, kao što se i obespravljenih sjeti kad su joj potrebni politički poeni?

Kakav angažman zahtijeva borba protiv takve društvene sebičnosti?

U našoj maloj klaustrofobičnoj zemlji kao da čujem riječi Tina Ujevića koji govori: ‘Ventilatori, ventilatori, ne rade ventilatori, nema ventila!’ Borba protiv društvene sebičnosti traži da staviš na kocku cijelog sebe i svoju hrabrost, kako bi rekao Gavella. Pod tim se podrazumijeva da si spreman na rizik, da ne misliš na vlastiti komfor, čak i ako postoji mogućnost da se pritom zamjeriš i elitama i direktno ugroziš svoju poziciju.

Koliko ste u radu na predstavi vi i dramaturginja diskutirali s glumcima o ratu i svim ovim pitanjima?

Gledali smo dokumentarce koji su se bavili pričama i hrvatske i srpske strane, također nam je važan bio film Miroslava Sikavice ‘Glasnije od oružja’, donosile smo im razne članke i vijesti iz tog vremena, a vodile smo i duge razgovore u kojima smo se sjećale vlastitih iskustava iz svoje prošlosti. Puno smo i plakale, to moram priznati, i to iz nemoći da i danas, toliko godina kasnije, uopće pokušamo shvatiti zašto se sve to moralo dogoditi.

Danas je vrlo mala srpska zajednica u Hrvatskoj dežurna meta za sva zla, prošla i sadašnja. Koji je lijek za ratne i postratne rane: samokritičnost, dijalog, oprost, pružena ruka?

Po mojem mišljenju, najvažniji su obrazovanje i znanje. Vrlo je važno racionalno i analitički znati i podučavati činjenice. Tako puno lakše možemo sagledati i prihvatiti sve događaje koji su bolni i to je prvi korak u zacjeljivanju povreda koje su ljudi na ovim prostorima doživjeli. Nakon toga je važno pod hitno uvesti građanski odgoj od prvog razreda osnovne škole, a idealno bi bilo i u predškolske institucije. U sklopu tog predmeta učili bi se, između ostalog, empatija, razumijevanje drugih, normalnost da pomogneš, da dijeliš, kao i općenita kultura ponašanja. No najvažniji od svega su ljubav i oprost i nesvođenje strašnih događaja na narod i naciju. Važno je individualizirati one koji su počinili zločine, bez obzira na stranu kojoj pripadaju, jasno ih osuditi i završiti to poglavlje. Osobno vjerujem u pomirenje i oprost, vjerujem da su ljudi ako ih zaista dotaknemo istinom, spremni i sposobni otvoriti svoja srca, pružiti ruke pomirenja, isplakati se i krenuti dalje.

Vaša glavna junakinja odrasta u izbjeglištvu, bez oca i u traumi. Postoji li za nju mjesto ili trenutak očišćenja ili katarze?

Za našu junakinju katarza je to što je odlučila stati na scenu i hrabro, s osmijehom na licu reći: u redu, ovo se sve dogodilo, ja ću sada ispričati svoju priču, podijelit ću je s vama i nakon toga, iako neću naći razrješenje svoje nesreće, znat ću da sam je rekla vama, a već rekavši je vama – nekome tko me čuje – prolazim svoj put pročišćenja.

‘Ja često sanjam revoluciju’

Vaša predstava je također priča o velikim zabludama i izgubljenim idealima. Postoji li u njoj sigurno mjesto koje nas neće iznevjeriti ili ljudska nit koja neće puknuti?

Smatram da su to međusobna solidarnost i podrška, da stojimo jedni uz druge u onim trenucima kad nam je lijepo, ali i onda kad nam je najteže. Ta međusobna podrška koji si naše žene na sceni daju jest ono najljepše i najčvršće što si mi ljudi uopće možemo pružiti. Ili kako bi rekla Nataša Govedić, ‘rame uz rame – rane uz rane’.

Ove godine radite s Jelenom Kovačić u ZKM-u predstavu ‘U ime oca, u ime majke’.

Prošle godine u ožujku postale smo suosnivačice inicijative #spasime koja je kroz prosvjed i osnivanje Facebook grupe počela otvoreno govoriti o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju iz perspektive žrtve, ponajviše putem žena koje su svoje priče nakon dugo godina šutnje počele pričati u našoj grupi. Kao da se otvorio prostor i neko pravo na govorenje, empatiju i razumijevanje svih tih žena. A u grupi je preko 50.000 ljudi. Važno je reći da smo kroz djelovanje ove inicijative i u suradnji s nevladinim udrugama uspjeli u tome da se izmijeni zakon, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, na način da je svako fizičko nasilje koje rezultira ozljedom postalo kazneno djelo, dok se ranije moglo tretirati i kao prekršaj, što je značilo i manje kazne, najčešće uvjetne. Također, svaki spolni odnos bez pristanka sada se po zakonu tretira kao silovanje, jer svaki spolni odnos bez pristanka to i jest. Za silovanja su također povećane kazne. To je samo dokaz da se građanskim djelovanjem može puno postići. Zbog svega toga odlučile smo da tim pričama damo i živi glas na sceni i na taj način pokušamo progovoriti o svim devijacijama koje nose naše institucije, koje su stare, tvrde i jako birokratizirane i tako direktno ugrožavaju one koji su najslabiji.

Planirate režirati i u beogradskom Ateljeu 212. O čemu je točno riječ?

Radit ćemo predstavu ‘Ja često sanjam revoluciju’ po tekstu jedne od najuspješnijih mladih srpskih dramatičarki Olge Dimitrijević. Priča je to, kako sam naslov govori, o ženama koje sanjaju revoluciju, ženama koje nisu odustale od toga da će možda ipak jednom doći dan te velike pobune. Naravno, znamo da revolucija jede svoju djecu, ali vidjet ćemo hoće li te naše žene dosanjati svoju revoluciju.