O ratu u Vukovaru nije nimalo lako pisati. Naročito ako se o njemu misli, bez uzrujane političke ili nacionalne retorike, kao o neizmjernoj ljudskoj tragediji i patnji. Grad na Dunavu, duge povijesti, rafinirane barokne arhitekture, novijeg fascinantnog privrednog razvoja i šarma multikulturne šarolikosti, raspao se 1991. godine u užasu i krvi bratoubilačkog rata. Stoga roman ‘Hotel Zagorje’ Ivane Bodrožić, koji govori o njegovim posljedicama i koji ne raspreda beskonačno o tome ‘tko je prvi počeo’, možemo nazvati hrabrim štivom jer iz vizure vukovarske djevojčice od deset godina o ratu govori puno uvjerljivije nego mnoge herojske fraze koje su o njemu izrečene. Zato je i trebalo podosta vremena i nekoliko pokušaja da prema motivima tog romana nastane predstava koja je, kao autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, konačno premijerno izvedena u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella.
Kao i u romanu, glavna junakinja je sama autorica, koja se nakon pada Vukovara s majkom i bratom potuca po Hrvatskoj, da bi se s još petsto sličnih nesretnika našla zajedno u bivšoj Političkoj školi ‘Josip Broz Tito’ u Kumrovcu, preimenovanoj u Hotel Zagorje. U sobici od deset kvadrata, čekajući oca koji se iz rata neće vratiti, ona će odrastati i još godinama ispirati jade jednog tužnog i tragičnog djetinjstva. Početak predstave zatiče glavnu junakinju danas, kada se kao mlada žena pokušava sjetiti onoga što se dogodilo i rekonstruirati priču svoje rane mladosti. Glumica Dijana Vidušin, koja suptilno i odmjereno igra glavnu junakinju, često komunicira s publikom pitanjima tko je kada rođen, ‘što ste radili ‘91.’ i tko je bio a tko nije bio na ratištu, pa se već u startu formira paradoksalni društveni kontekst na krhotinama jedne intimne ljudske priče: danas, trideset godina nakon početka tog rata, mi se i dalje njime bavimo, s traumom u želucu, s vatrom u glavama i često s mržnjom u srcima. U priči o izbjeglicama u Hotelu Zagorje, i u životu i u predstavi, glavne junakinje su žene, majke, bake, kćeri i prijateljice, koje vječno mole, pišu i čekaju da se nešto dogodi, a ne događa se zapravo ništa. Život ide dalje, a junakinje ove priče, kao i mnogi živi svjedoci iz 1990-ih – to je nekako i glavni eho ove predstave – polizat će u tišini svoje rane i ponijeti dalje svoje ožiljke. Smisao svojih patnji svi oni do danas neće pronaći.
Uz Dijanu Vidušin, ansambl ove predstave koji čine Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Tena Nemet Brankov, Ivana Bolanča i Đorđe Kukuljica, odlično je obavio glumački posao, igrajući i po nekoliko likova iz tog tužnog izbjegličkog pejzaža postratne Hrvatske. Tandem Anica Tomić – Jelena Kovačić koncipirao je ‘Hotel Zagorje’ kao psihološku fresku u kojoj se miješaju dramatične priče, arhivski podaci, turbulentni događaji, fotografije i dokumenti vremena, stvarajući tako širu sliku hrvatske društvene neuroze ili, kako je rekla sama redateljica, ‘bilo je to ludičko teatarsko istraživanje neuspjelog odrastanja hrvatskoga društva i emotivna posveta ženama i njihovu glasu’.
Je li ova predstava pomirila Hrvate i Srbe ili ostvarila neku vrstu katarze, trideset godina nakon mnogih izgubljenih nada i iluzija? Nije. Vjerojatno zato što svi mi još uvijek nismo zreli da bismo takvu vrstu pružene ruke mogli prihvatiti. Ono što je predstava ‘Hotel Zagorje’ pokazala jest da hrvatsko društvo, nažalost, i dalje živi na ničijoj zemlji između neprijateljstva, očaja i nade, nespremno da drugima i sebi oprosti i prebrodi svoju prošlost. Neku vrstu stvarnog uskrsnuća ono još uvijek čeka.
