Film "Samo kad se smijem" dojmljivo prikazuje kako (patrijarhalno) nasilje razara obitelj i duše njezinih članova. Na nedavno održanom Pulskom festivalu, gdje je premijerno prikazan, vrlo je zapažen i nagrađen Zlatnom arenom za najbolju glavnu glumicu (Tihana Lazović). Tim povodom razgovaramo s redateljicom, koscenaristicom i montažerkom filma Vanjom Juranić.

U dosadašnja tri dugometražna filma, dokumentarcu "Jesam li sretna?" te igranima "Zagreb Cappuccino" i najnovijem "Samo kad se smijem", u središte zbivanja stavljate ženske likove. U dokumentarnom filmu to su spremačice u uglednom zagrebačkom hotelu čiji radni život pruža malo razloga za sreću, u igranom prvijencu dvije mondene sredovječne žene na životnim prekretnicama koje uključuju veću ili manju traumu, a u aktualnom ostvarenju mlađa žena i majka čiji se brak pretvara u pakao, odnosno trauma doseže kulminaciju. Odakle posvećenost upravo takvim likovima i temama?

Likovi u mojim filmovima osim što su ženski, također su marginalizirani, jer se nadam da će film pružiti vidljivost onima čije priče nisu često ispričane. Naravno, lakše mi je uskočiti u žensku perspektivu, ali ne razmišljam o spolu glavnih likova, to valjda dolazi podsvjesno, jer polazim od sebe.

Kada smo Tihana Lazović i ja krenule pričati o slučaju Ane Magaš koji je medijski bio najviše eksponiran i o načinu na koji se društvo i institucije odnose prema žrtvi, nismo mogle stati. Nakon našeg razgovora bilo mi je jasno da je ona pravi odabir za tu ulogu

Mislim da ženske likove mogu prikazati na slojevitiji način jer mi je poznat pogled iz ženske vizure, kao i ženska introspekcija. Često se pitam odakle nekim autoricama ili autorima hrabrost da pišu iz perspektive suprotnog spola od njihova. Meni bi bio popriličan izazov pisati iz muške perspektive. Možda se u budućnosti odvažim, na kraju emocija ipak nema spol ili rod. Likovi koji završe u mojim filmovima i teme koje me zaokupljaju povezane su s mojom znatiželjom i ljutnjom. Posebno u slučaju zadnjeg filma "Samo kad se smijem".

Emotivan poticaj mi je posebno važan, to je kao gorivo koje me motivira da ne posustanem. S obzirom na inspiraciju i temu filma, ljutnja je bila dugo prisutna i bilo mi je teško osloboditi je se, a htjela sam jer nisam željela da se ta negativna emocija prenese na film ili da ga radim kroz ljutnju. Takve stvari se osjete u pisanju i režiji. Negativne emocije su me blokirale i sužavale mi percepciju. Tu mi je puno pomogla i moja koscenaristica Elma Tataragić. Kroz razgovore i zajednički rad na scenariju ljutnja se postepeno raspršivala, a perspektiva postajala sve jasnija.

 

Slavka čeka sjajna karijera

Prilikom premijernog prikazivanja filma u Puli naglasili ste da se on referira na poznati slučaj Ane Magaš (ubojstvo supruga u samoobrani nakon noćnog izlaska), ali nipošto samo na njega. Desetke žena ubili su njihovi aktualni ili nekadašnji partneri; pretpostavljam da je jedna od bitnih motivacija za novi film potreba za svojevrsnim krikom protiv takvog stanja?

U igranom filmu čini se da se teme s notom aktivizma izbjegavaju, jer se može smatrati da bi to smanjilo njegovu umjetničku vrijednost. No nastojala sam postići balans između angažiranog i autorskog filma. Femicid i obiteljsko nasilje su vrlo važne teme koje se tiču svih nas, ali u javnosti im se daje vrlo malo prostora. O tome se piše ili izvješćuje kada situacija već eskalira. Ljudski život je neprocjenjiv, no zanimljiv je podatak da su u zadnjih deset godina 69 žena ubili njihovi intimni partneri, dok su u istom razdoblju ubijena devetorica muškaraca.

Kako bismo uistinu promijenili stanje u društvu, važno je kontinuirano podizati svijest o nasilju i educirati ljude svih uzrasta i društvenih slojeva o tome što zapravo predstavlja nasilje. Ne samo fizičko nego i ekonomsko, verbalno, neverbalno, nasilje koje se smatra normalnim u svakodnevnoj komunikaciji. Teško mijenjamo naučene obrasce ponašanja koje su nam društvo i obitelj nametnuli, no kako bismo stvorili zdraviju sredinu u kojoj ćemo se osjećati sigurnije i podržanije, važno je raditi na razvijanju empatije i suosjećanja te pažljivo preispitati tradicionalne uloge koje vrlo često automatski preuzimamo.

U filmu je jasna težnja za nijansiranjem likova, izbjegavanjem banalnog crno-bijelog kontrastiranja, ali da se pritom ne izgubi oštrica kritike, kako patrijarhalnog konteksta, tako i individualnog psihičkog pomaka konkretnog pojedinca kao uzroka tragedije. Čini mi se da vam je to bila jedna od glavnih niti vodilja pri kreiranju likova i odnosa?

Hvala što ste primijetili našu intenciju. Mislim da se gledatelj kroz nijansirano kreirane likove puno lakše poistovjećuje s njima, jer ih vidi kao stvarne, kompleksne osobe s vlastitim slabostima i vrlinama. Takvi kontradiktorni likovi imaju dublje motive i razloge svojih postupaka, što nam omogućuje bolje razumijevanje njihovih unutarnjih sukoba ili strahova. Na taj način mi kao gledatelji bolje razumijemo zašto čine to što čine. Elma i ja puno smo razgovarale o tome na koji način prikazati patrijarhalan, mačo svijet u kojem živimo, a da istovremeno ne upadnemo u stereotipe koji generaliziraju prikaz našeg svijeta.

Pored Splita, od svih gradova na obali Zadar mi najviše daje dojam idile. Vjerujem da kada tešku temu smjestimo u okruženje koje se čini savršeno, drama djeluje slojevitije. Takvo okruženje nas podsjeća da se nasilje može dogoditi u bilo kojoj sredini

Proteklih desetak godina Tihana Lazović se u nizu kratkih i dugih igranih filmova afirmirala kao jedna od ne samo najboljih nego i najhrabrijih naših glumica, a u "Samo kad se smijem" dala je jednu od svojih najmoćnijih i najpotresnijih uloga. Kakva je bila vaša suradnja?

Tihana je izuzetno hrabra glumica. Srele smo se prije desetak godina na setu Sare Hribar, prije nego što je snimila film "Zvizdan". Interesiralo ju je na čemu radim. Kada smo krenule razgovarati ne samo o slučaju koji je medijski bio najviše eksponiran, već i o načinu na koji se društvo i institucije odnose prema žrtvi, nismo mogle stati.

Nakon našeg razgovora bilo mi je jasno da je Tihana pravi odabir za tu ulogu. Vrlo je studiozna i prisutna. Posvećena je onome što radi, ne samo emotivno ili mentalno, već i fizički. Ponudila sam joj ulogu u ranoj fazi pisanja scenarija, jer mi je bilo važno da bude uključena u proces stvaranja već na početku. Slala sam joj na čitanje neke verzije scenarija i njezini komentari su mi uvelike pomogli u poboljšanju i usavršavanju svake verzije.

Fascinirana sam njezinom zrelošću i često ne mogu vjerovati da je između nas 16 godina razlike. U fazi predprodukcije provodile smo svaki dan zajedno, razgovarale o filmu, temi, glumi, pa i zajedno radile audiciju za većinu glumaca za sporedne uloge. Jednom mi je prilikom rekla da se nikada nije tako intenzivno pripremala za neku ulogu. To mi je bilo izuzetno drago čuti.

Odličan je i Slavko Sobin kao podvojeni patrijarhalni suprug, sposoban i za nježnost i za užasne provale nasilja. On je svoje najpoznatije uloge odigrao u komedijskim žanrovima; kako ste prepoznali u njemu tako snažan dramski (i dramatični) potencijal?

Kada smo tražili koproducente, pitchirala sam projekt na raznim internacionalnim festivalima s Tihanom u glavnoj ulozi, no njezinog filmskog partnera nikako nisam mogla pronaći. Na premijeri filma "S one strane" Zrinka Ogreste vidjela sam Tihanu i Slavka kako se zajedno smijulje i fenomenalno zabavljaju. Bili su u svom svijetu i podsjetili su me na zaljubljeni par koji tek kreće u avanturu bračnog života. Pomislila sam, to je on, nesretni suprug, ha-ha.

No s obzirom na loše iskustvo s nekim prijašnjim projektima, nisam željela odmah donijeti odluku da sam pronašla savršenog glumca za ulogu Tihaninog filmskog supruga. Stoga smo održali audiciju s nekolicinom izvanrednih glumaca, ali Tihana i Slavko su mi i vizualno savršeno funkcionirali. Inače, imam naviku za audiciju baš gnjaviti s popriličnim brojem različitih scena, no Slavko je došao potpuno pripremljen i stoički je podnio sve moje zahtjeve. Sretna sam da ste prepoznali njegov ogroman glumački potencijal. Mislim da Slavka čeka sjajna karijera.

Slavko Sobin i Tihana Lazović u filmu "Samo kad se smijem" (Foto: HAVC)

Elodie u ulozi Mare

Ako je suditi po ovom filmu, čini se da ste rođena redateljica glumaca – osim dvoje glavnih, sjajna je i mala Elodie Paleka u ulozi kćeri; rijetko se u nas susreće tako prirodna dječja gluma. Gdje ste je pronašli?

Hvala, ovo mi je veliki kompliment. Drago mi je što me pitate za Elodie, jer je cijela filmska ekipa bila oduševljena njome. Ona ima nevjerojatan talent, izuzetno je zrela i inteligentna za svoje godine, zna slušati i nema onu prgavost koju često susrećemo kod mladih ljudi. Elodie je članica dramske grupe Drama plus koju vodi redatelj Vinko Radovčić u Zadru. Čim smo objavili vijest o audiciji, javio nam se Vinko i predložio Elodie.

Snimila je nekoliko scena koje sam tražila i kada smo vidjele snimke, Tihana i ja odmah smo se složile da je ona naša Mara. No kako smo zaista tek počele s audicijom, malo nam je bilo nevjerojatno da smo tako brzo pronašle glumicu, pa smo još u nekoliko gradova na obali održale audiciju s ogromnim brojem djevojčica.

Bilo je zaista puno talentiranih djevojčica, ali svaku smo uspoređivale s Elodie i komentirale kako je izvrsna i koliko odgovara ulozi na nekoliko različitih razina. Žao mi je što nismo liku Mare dali više prostora, ne zato što mislim da to fali u filmu, nego zato što sam jako zadovoljna kako je Elodie utjelovila lik Mare.

Rijetka je pojava, osobito u nas, da autor ili autorica koji/koja se ne bavi profesionalno montažom samostalno montira vlastite filmove. Karijeru ste započeli kao snimateljica, no više ne snimate svoje filmove, ali zato ih redovno montirate. Kako to?

Da, do sada nisam nikada montirala filmove za druge. Možda to nešto govori o mojoj montažerskoj vještini, odnosno nesposobnosti u vezi iste, nitko me ne zove kao montažerku (smijeh). Snimam sama svoje dokumentarne filmove, jer vrsta dokumentaraca koju radim zahtijeva takav pristup.

Nisam od onih redatelja/ica koji se vežu za snimljeni materijal. Kada uđem u montažu, meni naime skoro ništa ne valja. Sve bacam van, pa može doći do drugog problema, da nemam dovoljno materijala. Lako se šaltam iz jedne uloge u drugu i u svakoj fazi izrade filma jednako uživam. Okej, možda ne toliko u pisanju, jer čini mi se da je to od svih faza najteža.

"Samo kad se smijem" smješten je u Zadar, jedan od pet najvećih hrvatskih gradova koji se, međutim, vrlo rijetko pojavljuje kao (glavni) ambijent naših filmova. Uz to, Tihana Lazović je Zadranka, a i slučaj Ane Magaš, na koji se film djelomično naslanja, zbio se u Zadru. Zagrepčanka ste, ali čini se da su vam Zadar i njegova atmosfera posebno poticajni?

Oduvijek sam željela snimati u Zadru, jer me grad jako privlači. Ne znam je li to zbog dobrih restorana – šalim se – ali Zadar ima izuzetnu povijest, drugačije svjetlo nego Zagreb i to mu daje posebnu atmosferu. Pored Splita, od svih gradova na obali Zadar mi najviše daje dojam idile.

Vjerujem da kada tešku temu smjestimo u okruženje koje se čini savršeno, drama djeluje snažnije i slojevitije. Takvo okruženje nas podsjeća da se nasilje može dogoditi u bilo kojoj sredini i društvenom sloju. Volim kontraste i konstantno propitkivanje antipoda. Kao što se često događa, distanca nam daje perspektivu. To što nisam iz Zadra omogućilo mi je drugačiji kut gledanja na grad u koji uvijek rado dođem. Zadrani koji su gledali film nisu imali zamjerke kako sam prikazala njihov grad. Nadam se da će gledatelji iz Zadra, unatoč temi, osjetiti moju ljubav prema njihovom gradu.