Nakon velikog uspjeha s filmom "Tereza37" s kojim ste kao scenaristica i glumica dobili niz domaćih i regionalnih nagrada, upustili ste se u rad na svojem redateljskom debiju, kratkometražnom filmu "Snjeguljica". U kojoj mjeri je režijski rad za vas u praksi bio izazov ili pomak?

Svakako da mi je bio izazov, ali s obzirom na to da imam dosta iskustva na setu, ne mogu reći da me bilo strah. Nekako uopće nije, na setu se generalno osjećam dosta komotno, tako da mi je sve vezano za "Snjeguljicu" bilo lako, imala sam divne suradnike i to uvelike pomaže. Najteže mi je bilo režirati sebe, samo zato što sam nakon svakog kadra morala gledati repeticiju i to mi je išlo na živce, ta podvojenost, nije mi bio gušt. Mislim da ubuduće neću igrati u svojim filmovima, ukoliko budžet to dopusti, naporno mi je to.

O čemu govori film "Snjeguljica"?

Ja kažem da je to film o ženi koja vozi ralicu, a zapravo je film o ženi koja je pobjegla da bi se pronašla ili čak spasila rekla bih. Ovo će zvučati surovo kad ljudi pogledaju film, ali tako je.

Film se 2020. snimao u Zagrebu, Vrgorcu, Jastrebarskom i Delnicama. Čega se najradije sjećate s tih snimanja?

Uvijek se rado sjećam dobre atmosfere na setu, unatoč tome što nam je recimo u Delnicama i oko Delnica bilo jako hladno. Čekali smo taj snijeg jako dugo, te godine uopće nije padao u Hrvatskoj i čim je malo krenulo odmah sam se uputila dolje s ekipom.

Na kakve je impresije struke film naišao na Trst film festivalu gdje je prikazan u natjecateljskom programu, što mu je uostalom bila i svjetska premijera? Kakve su bile reakcije publike?

Nažalost, nisam prisustvovala premijeri. Imala sam koronu, taman sam izašla iz izolacije dan prije, ali mi je PCR i dalje bio pozitivan i nisam mogla ići tako da zapravo nemam pojma, ali su mi rekli da je bilo jako dobro. Žao mi je što sam to propustila.

Slijedi vam prikazivanje na međunarodnom festivalu kratkog filma u Bugarskoj In the Palace. Što priželjkujete, čemu se nadate?

Nadam se da ću se dočepati Bugarske pošto sam propustila Italiju i da ću imati priliku osjetiti reakciju publike, to me jako zanima. Uvijek je posebno iskustvo biti u dvorani s ljudima, ovako još uvijek nisam stigla ni sa kim porazgovarati. Dobila sam jednu jako lijepu kritiku, doduše, to mi znači.

Kada i gdje će film moći vidjeti i hrvatska publika?

Ne prije ljeta, nažalost. Tako nekako nam je plan, ali svakako će biti nekoliko projekcija u Hrvatskoj. I ja ih jedva čekam.

Prošlog ponedjeljka na HRT-u je s prikazivanjem završila serija "Područje bez signala", snimljena prema istoimenom romanu Roberta Perišića i u režiji Dalibora Matanića. U njoj ste glumili s nizom drugih kolega iz regije. Po čemu pamtite rad na tom projektu?

Roman sam pročitala puno prije i nekako je ostao sa mnom. Kad sam čula da Ankica Jurić Tilić i Kinorama pripremaju seriju, odmah sam je zvala i rekla da ću igrat bilo šta. Proći će od toga i nekoliko godina, mislim da se oduljilo s HRT-om i nisam očekivala da će me Matanić zvati, a sad sam presretna da je. Pamtit ću ga po lakoći kojom smo radili i divnoj zajedničkoj energiji, ljubavi u konačnici, bez koje se ne bi snimio ni jedan domaći film ni serija. Ako i bi, možda ne bi imao ovakvu emociju koja rezonira s ljudima kao što to ima "Područje bez signala". To je kad se radi srcem.

Perišić je u romanu stvorio snažne ženske likove. Postoji li nešto što ste u lik Tanje utisnuli iz vlastitog iskustva ili glumačke nadgradnje?

Bilo je upisano u scenarij da su Tanja i Šeila u nekakvoj napetosti oko Nikole, da se malo gledaju preko nišana. To sam odmah molila da se izbjegne, to da se dvije žene koškaju oko tipa, to nećemo više gledati, "not on my watch" i Dado se odmah složio. I Šeila i Tanja su dvije divne, samostalne, emotivne žene u punoj svojoj snazi i takve ih trebamo gledati. Ja sam radila puno na detaljima, na naglasku, htjela sam je otisnuti od papira i ljudi su zavoljeli Tanju, koliko vidim. To mi najviše znači.