Gotovo godinu dana nakon premijere na Motovunu i devet mjeseci nakon trijumfa na Pulskom festivalu, "Tereza37" napokon je ušla u redovnu domaću kinodistribuciju. Tim povodom nije naodmet prisjetiti se da se film pojavio u prošlogodišnjem kontekstu čak triju hrvatskih slikopisnih ostvarenja posvećenih sredovječnim (dalmatinskim) ženama koje u dalmatinskom (fizičkom i duhovnom) ambijentu čine bitne iskorake iz dotadašnje životne rutine. Nezaposlena naslovna protagonistica "Mare" Andree Štake okvir posvećenosti svojoj obitelji – suprugu PTSP-ovcu i djeci – prekoračuje tako da pronalazi ljubavnika u radniku iz Poljske, u "Materi" Jure Pavlovića kći Jasna prvi put nakon deset godina vraća se iz inozemstva, gdje je zasnovala obitelj, u rodni kraj da bi neizlječivo bolesnu i silno tvrdoglavu majku pokušala smjestiti u dom za starije i nemoćne osobe, gdje potonja ne želi skončati, dok u "Terezi37" Lane Barić i Danila Šerbedžije (autorski udio scenaristice i glavne glumice Barić u najmanju je ruku podjednak onom režisera Šerbedžije, ako ne i veći od njega) naslovna (anti)junakinja, u braku bez djece, odluči seksualno nizati muškarce dok ne zatrudni i po mogućnosti zadrži trudnoću, jer dosad je svaki plod začet sa suprugom spontano pobacila.
"Tereza37" manje je film o posljedicama patrijarhalnog poretka, a više je tzv. studija karaktera jednog neobičnog lika. Nekonvencionalna protagonistica svakako je plus jer takvi su likovi rijetki u hrvatskoj kinematografiji
Najpoznatiji je i najrašireniji prvi narativno-dramaturški model žene u tradicionalnom (patrijarhalnom) braku koja ostvaruje (tajnu) izvanbračnu erotsku vezu s muškarcem privlačnijim od njezina supruga (Tolstojeva "Ana Karenjina", neovisno o tome postoji li tragičan rasplet, jedan je od središnjih orijentira tog modela), onaj drugi, složen i zahtjevan, traumom prožet odnos (dominantne) majke i kćeri (koja se pokušava izboriti za "vlastito ja" ili je trajno obilježena tom borbom u prošlosti) također je klasičan, ali rjeđe prakticiran (Bergmanova "Jesenja sonata" jedan je od paradigmatskih primjeraka tog modela), dok je treći specifična, vrlo rijetka varijacija (dobro znanog) modela žene koja tajnim izvanbračnim seksualnim aktivnostima pokušava zatrudnjeti jer joj je muž neplodan i zbog patrijarhalnog imperativa ne može se suočiti s tom činjenicom, pa žena na sebe preuzima teret odgovornosti. U prva dva slučaja, u filmovima "Mare" i "Mater", protagonistica je tzv. normalna osoba, "jedna od nas", jedna od onih čije smo priče u stvarnom životu podosta puta čuli, dok je u trećem, "Terezi37", riječ o daleko rjeđoj protagonistici sa stanovitim mentalnim pomakom. Naime, spomenuta specifičnost varijante modela žene koja tajnim izvanbračnim seksualnim aktivnostima pokušava zatrudnjeti jer joj je muž neplodan odnosi se na krucijalnu činjenicu da Terezin suprug nije neplodan. Dakle, nije stvar u njemu i njegovoj nedoraslosti suočavanju s nemogućnošću ispunjenja tzv. patrijarhalnog naloga, nego u njoj, Terezi, ali ne zato što je neplodna, nego zato što ne može iznijeti trudnoću (moguće je, doduše, i da su supružnici međusobno Rh inkompatibilni, što u vrlo rijetkim slučajevima može dovesti do spontanih pobačaja, ali film tu mogućnost ne elaborira). I sad dolazi do neobične situacije – iako zna da joj bračni sudrug nije neplodan, iako zna da problem nije u začinjanju nego u održavanju zametka na životu, Tereza vrlo ozbiljno shvati pošalicu svoje ginekologinje da pokuša s nekim drugim muškarcem. Takvu usputnu dosjetku, izrečenu "vica radi", sredovječna osoba prosječne inteligencije, obrazovanja i upućenosti (dakle ona koja nije, pogotovo ne pobliže, upoznata s teorijskom mogućnošću spontanih pobačaja kod Rh inkompatibilnih seksualnih partnera) ozbiljno shvatiti ne može, što sugerira da Tereza ima mentalni pomak, tim prije što žanrovski kontekst filma nije komedijski nego dramski. Dojam da je središnji lik Barićina i Šerbedžijina filma "drugačiji od normale" prisnažen je cjelokupnom njegovom karakterizacijom, u prvom redu prejednostavnim "glatko-škriputavim" šaltanjem iz pokunjene, gotovo posramljene i posve demodirane žene u isprva pomalo nespretnu, ali ubrzo samosvjesnu zavodnicu na koju padaju svi muškarci koje pragmatično poželi. Takva koncepcija lika, istini za volju, u filmu smještenom u kontekst psihološkog realizma, a ne komedije ili pronadrealnog arta (poput recimo podvojene ličnosti naslovne protagonistice Buñuelove "Ljepotice dana") može djelovati neuvjerljivo, tj. scenaristički nesuvislo, ali može se tumačiti i kao karakterizacijska slojevitost (i u odnosu s poznanicama Tereza je na neki način podvojena, i samozatajno povučena, i verbalno te općim stavom ravnopravna), iako konkretan način na koji je ta karakterizacija izvedena ("glatko-škriputavo" šaltanje i prevladavajuća intonacija lika) ponajprije upućuje na mentalni pomak.
Glavna autorica filma, Lana Barić, u svim je javnim istupima naglašavala da je njezina junakinja žrtva patrijarhata, što je kritika spremno prihvatila, no nije li 37-godišnja Tereza jednako tako i žrtva vlastite psihe? Ni u jednoj dosadašnjoj javnoj reakciji na film nije spomenuto da je ona osoba, reći ću tako, neobične duševnosti; svi konstatiraju njezin "nekonvencionalan" odgovor na problem, ali nitko ne kaže da pronalaženje rješenja nemogućnosti održavanja trudnoće u serijskim seksualnim susretima s raznim muškarcima, susretima koji nisu, ili u najmanju ruku nisu primarno, motivirani (emancipacijskim) užitkom, nego pragmatičnim razlozima, da prihvaćanje takvog rješenja proizlazi iz specifičnog psihičkog ustrojstva individualne osobe, onog urođenog, a ne iz onog vanjskog kolektivnog, patrijarhalne društvene presije. Potonje ju je moglo motivirati da nađe rješenje po svaku cijenu, ali konkretno rješenje proizlazi iz njezina individualnog senzibiliteta i shvaćanja. Drugim riječima, "Tereza37" manje je film o posljedicama patrijarhalnog poretka (ta dimenzija eksplicitnija je u "Mare"), a više je tzv. studija karaktera jednog neobičnog lika. Nekonvencionalna protagonistica svakako je plus filma jer takvi su likovi rijetki u hrvatskoj kinematografiji; ima dodirnih točaka s glavnim ženskim likom "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić, no tamo je u znatnoj mjeri naglasak bio na obitelji, pa do neke mjere i na nešto širem društvenom stanju, dok je ovdje (anti)junakinja sama u središtu, tek popraćena nizom epizodnih likova, a društvena klima predočava se prigušenije. U plusove filma ide i sigurna režija Danila Šerbedžije koji je bez problema realizirao koncept duljih, pravilno komponiranih statičnih kadrova, kao i odličan nastup Lane Barić u dosadašnjoj ulozi karijere, a bez puno pretjerivanja moglo bi se reći da uradak sadrži i jednu gotovo antologijsku scenu – zajedničko karaoke pjevanje disco hita "Felicita" Tereze i prvog joj i najvažnijeg seksualnog partnera Nikole (korektna izvedba srpskog glumca Dragana Mićanovića), svakako emotivni vrhunac ostvarenja što prikazuje svijet u kojem je prostor plemenitijih osjećaja itekako sužen. Problematični sastojci filma proizlaze iz začuđujuće prehvaljenog Barićina scenarija koji, kako je već rečeno, otvara stanovite dvojbe oko uvjerljivosti glavnog lika, a najviše u njemu bode oči nedostatno motivirana, naposljetku bome i neinspirirano režirana scena silovanja.
Sveukupno, među tri prošlogodišnja hrvatska filma o ženama srednjih godina u prijelomnim trenucima njihovih života, "Tereza37" smjestila se u sredinu – bolja je od "Mare", a manje dobra od "Matere".
