Naravno da se puno toga promijenilo, jer kina su nekad bila mjesta romantičnih izlazaka, a danas su postala šoping centri. Nema tu romantike dok se provlačiš hodnicima između dva kata trgovačkog centra i ulaziš u kino kojim se širi miris maslaca na kojem su se pekle kokice. Danas klinci idu u kino gdje će gledati nešto što će izabrati na licu mjesta. Kolika je onda šansa hrvatskog filma u usporedbi s nekakvim blockbusterima iz kojih iskaču kao iz paštete razni batmani, spidermani i slični? – naglas razmišlja filmski redatelj Danilo Šerbedžija s kojim razgovaramo u eksterijeru ugostiteljske terase obasjane posljednjim zrakama miholjskog ljeta.

Dražen je bio fakin. Imao je neku prgavost, vidjelo se da mu je stalo. Sviđa mi se što je jedini vjerovao da može pobijediti Amerikance. Na parketu ne bi oprostio ni rođenom bratu

Pa ipak, naš sugovornik, iza kojeg su filmovi "72 dana", "Oslobođenje Skoplja" i najnoviji, lanjski "Tereza37", višestruko nagrađen zlatnim pulskim arenama, nagrađivan sve više i u inozemstvu te kandidiran kao hrvatski film za američku nagradu "Oskar", priprema novi ozbiljan filmski projekt. Ovaj put sportski, što nimalo ne čudi kad čujemo s kolikim žarom Šerbedžija priča o košarci i nogometu. Bit će to film o Draženu Petroviću. Zaintrigirao ga je scenarij Ivana Turkovića Krnjaka, ali odmah odbacuje mogućnost da to bude još jedan sportski film kakav se može odgledati na televiziji obično nedjeljom poslijepodne. Riječ je o drami koja se bavi fenomenom jednog genija koji dolazi iz Europe i "grije" klupu američke momčadi. Premda se scenarij oslanja na košarkašev život, naglasak je na drami njegovog neigranja, toj vrsti za sportaša izrazito neugodne neizvjesnosti.

 

Za mene je Dražen najveći

Pitanje svih pitanja glasi: tko bi trebao u filmu igrati Dražena?

Bavim se mišlju da to bude neki naturščik koji je ujedno dobar košarkaš i ima smisla za glumu, prije nego da to bude profesionalni glumac kojeg ćemo učiti košarci. Jer takvog glumca koji igra jako dobro košarku zasad ne poznajem, ali ako postoji neka mi se javi. Vjerujem da bih od pedeset košarkaša mogao naći nekog talentiranog za glumu. Radit ću s njim ako treba i dvije godine samo da ga pripremim za snimanje. Ne želim u krupnim kadrovima i supertotalu vidjeti da glumac ne zna igrati košarku. Dražen i lopta moraju biti jedno, što mora biti očito u svakom njegovom pokretu. Tu nema kompromisa.

A zašto baš Dražen? Što je ono što vas je ipak najviše privuklo njegovom liku?

Dražen je bio i ostao moja prva košarkaška ljubav. Recimo to ovako: u nogometu sam žestoki hajdukovac, ali u košarci sam cibonaš. Trenirao sam košarku, i sad haklam dvaput tjedno. Sjećam se velikih europskih utakmica u Domu sportova 1980-ih, koje sam gledao s pokojnom majkom, također velikom cibonašicom. Za mene je Dražen ipak najveći ikada, i tu sam subjektivan, naravno, ali za mene je on veći čak i od Michaela Jordana. Svidjela mi se njegova borbenost. Ne volim dosadne sportaše kakav je Ronaldo. Messi mi je također dosadan, a Maradona je bog. Zbog njega sam svojedobno bio u njegovoj kući u Buenos Airesu. Oduševio sam se vidjevši koliko je ljudima u glavnom gradu Argentine Maradona iznad Messija. Dražen je bio fakin. Imao je neku prgavost, vidjelo se da mu je stalo. Sviđa mi se što je jedini vjerovao da može pobijediti Amerikance. Na parketu ne bi oprostio ni rođenom bratu. Bili smo na sastancima s njegovom obitelji i majkom Biserkom; u scenariju postoje neki elementi koji pokazuju i drugu stranu Dražena, ne nužno onu najbolju, ali ona je to prihvatila kao što se prihvaća život sa svojim dobrim i lošim stvarima. Nije imala prigovora na scenarij koji je pročitao i njezin nećak, Acin sin, jer ne možeš ići u ovakav projekt a da ti ga obitelj, u ovom slučaju Draženova, ne blagoslovi u neku ruku.

Pogledajte samo koliko je puta žena predsjedavala filmskim žirijem velikih festivala od početka do danas – riječ je o zanemarivom postotku žena. To je poražavajuće. Ali to nije samo problem našeg društva, već je globalni problem

Na čemu počiva scenarij?

Na razgovorima, dokumentima i – fikciji. Govorimo o igranom filmu, ta priča je fikcija, kao i ljubavna priča. Znamo kako je Dražen živio i kako je umro, ali film neće biti puka faktografija, čak i, dakle, kad se radi o nečijem životu. Volim kad se u snimanju ovakvih filmova, u kojima se radi o poznatim ličnostima, napravi odmak od puke faktografije. U takvom slučaju spreman sam na projektu raditi i duži niz godina.

Kako smo već dugo pod korona restrikcijama, koliko je zapravo zahtjevno raditi u ionako tanašno financiranoj i specifičnoj domaćoj filmskoj industriji?

Glupo mi je kukati, jer svi smo oštećeni zbog korone. Ipak, film je doista specifičan posao. Na snimanju se okupi i sto ljudi, pa pod ovakvim okolnostima i mjerama stožera ispada gotovo nemoguće ili čak duplo skuplje snimiti film. A kad ga snimiš, kreće distribucija, pri čemu je opet ograničen broj ljudi koji zbog mjera mogu u kina, a ljudi ih izbjegavaju i zbog straha od zaraze. To dodatno oštećuje ionako ne pretjerano veliku gledanost našeg filma. Potom, kada dođe festivalska promocija – i ona se otkazuje. Osam godina se mučim napraviti film, očito prema kritici dobar film "Tereza37", koji je osvojio brojne nagrade, a pola festivala nam se otkaže. Filmska industrija je svakako jedna od pogođenijih u ovoj korona krizi.

 

Dijete sam iz miješanog braka

Što vas je privuklo temi filma "Tereza37" za koji je scenarij napisala i glavnu ulogu tumačila Lana Barić; toj priči koja preispituje ulogu žene u društvu, potiče pitanje rodne ravnopravnosti u situaciji ustaljenih nametnutih pravila ponašanja? Koliko vas je film koji ste režirali u tom smislu, da tako kažemo, rodno osvijestio?

Nadam se da jesam rodno osviješten i volio bih da jesam, jer to je izuzeto bitno. Radeći film uz Lanu, zadnjih sam osam godina puno naučio. Najbitnije je poslušati drugoga, poslušati svoje kolegice – ako ti kažu da imaju problem i da ih nešto muči. I pokušati im pomoći, pa čak ako se netko možda i ne slaže s njima ili ne razumije o čemu govore. Apsolutno živimo u muškom svijetu, cijela ljudska povijest je muška povijest. Civilizacijski smo predaleko otišli, a još uvijek nismo jednaki. To pokazuje i statistika: od plaća i rizika gubitka radnog mjesta za žene u slučaju njihove trudnoće, do čuđenja filmske ekipe kada im na set dođu snimateljica ili redateljica, a ne muški kolege. Volim misliti da smo mi filmaši osviješteni po tome pitanju, ali, eto, ima i tu problema. Živimo u nejednakom svijetu. Pogledajte samo koliko je puta žena predsjedavala filmskim žirijem velikih festivala od početka do danas – riječ je o zanemarivom postotku žena. To je poražavajuće. Ali to nije samo problem našeg društva, već je globalni problem.

Umara me dnevna, i naša i svjetska politika. Važno mi je samo da bude što manje nacionalizma i ekstremizma i da mogu slobodno disati. Da se ne ograničavaju ni prava žena, ni manjina, ni LGBTIQ prava

Može li film pomoći ispraviti tu nepravdu?

Zato i radimo filmove da bismo kroz tu našu umjetnost progovorili o problemima koji nas tište. Zato mi je bilo važno snimiti "Terezu37", gdje sam se oduševio na prvo čitanje scenarija: odličan pristup temi, životni dijalozi... Nadam se da smo tim filmom otvorili nekome oči.

Čini se da u ovom nestalnom svijetu film više nego ikad preispituje društvene nepravde i mikrodrame pojedinaca, što izgleda kao ispunjavanje potpune svrhe filmskog medija. Što kažete o tome i kakvi su vaši osobni uzori?

Prevladavaju male, rekao bih privatne teme, sudbine i priče, analize karaktera. Pa i "Tereza37" se bavi studijom jednog ženskog lika. Volim takve filmove, a ne velike spektakle. Ruski redatelj Andrej Zvjagincev radi čudesne filmove, odlična je i skandinavska filmografija, oduševio me njemački film "Toni Erdmann". Teško je pričati o redateljskim uzorima, bolje o samim filmovima: s ovih prostora izdvojio bih ipak Živojina Pavlovića i njegov "Kad budem mrtav i beo", kao i "Događaj" Vatroslava Mimice, redatelja s kojim sam se bio prilično zbližio. I moj ukus se s vremenom promijenio, prvo sam obožavao crne komedije, pa sam napravio film "72 dana". Danas mi više odgovaraju drugačiji filmovi i žanrovi poput spomenute "Tereze37". Rekao bih da mi je i poljski redatelj Krzysztof Kieślowski jedan od uzora, posebno emocija koju imaju njegovi filmovi. Interesantno je da smo Lana Barić i ja prilikom posjete Varšavi otišli potražiti njegov grob. No nismo ga mogli pronaći. Tada smo se slučajno zaustavili pokraj groba kod kojeg je jedna starica pripremala svježe cvijeće. Pogledamo, piše Kieślowski. Ispostavilo se da je ta žena njegova sestra i da mu je taj dan bio rođendan. Tada smo još razvijali scenarij, a Lana mi je rekla: "Prika, nije to sve slučajno, snimit ćemo mi taj film."

U jednom intervju kazali ste da su za vas bitna osnovna ljudska prava, a dnevna politika je nevažna. Protivim se, da vas citiram, svim vrstama ekstremizma, pogotovo kad zadiru u ljudska prava?

Ne pratim politiku, rijetko kad pogledam dnevnik. Kućni sam tip, imam djecu, rijetko izlazim. Umara me dnevna, i naša i svjetska politika. Važno mi je samo da bude što manje nacionalizma i ekstremizma i da mogu slobodno disati. Da se ne ograničavaju ni prava žena, ni manjina, ni LGBTIQ prava. A to je i dalje problem, mada ide nabolje. Sjetite se prvog prajda i pogledajte danas, razlika je kao nebo i zemlja.

Pa ipak, vidjeli smo nedavno na primjeru išaranih i prijetećih natpisa na plakatima za kampanju "Budi e-Srbin", postavljenima ususret aktualnom popisu stanovništva, da postoje i dalje sitni mali ograničavajući nacionalizmi koji opterećuju ovo društvo?

Onaj dan u kojem se nitko neće osvrnuti na spomenute i slične plakate, a koji neće proizvesti taj tip šoka, moći ćemo reći da živimo u normalnom društvu. Sav taj naš nacionalizam i ekstremizam i dalje pleše uz melodiju devedesetih.

Sanjin Strukić/PIXSELL

Da, postoje oni koji su bili jako bučni tih devedesetih, a danas se posve drugačije ponašaju, kako ste jednom također izjavili. Imaju li ti ljudi danas svijest o tome što su nekad bili? Kakve vi osobne uspomene nosite iz tog vremena?

Kod nekih, pa čak i najgorih zlikovca, ima nešto potisnuto u njihovoj svijesti, kao "Nisam ja ništa loše napravio" ili "To je divan obiteljski čovjek". Ljudi jako vole zaboraviti na svoje greške i grijehe. Ljudski je griješiti, ne oprimjerujem ovdje grijehe najgorih zločinaca, ali se treba znati i ispričati, kao što treba znati i oprostiti. Pokušavam sve više praštati jer, iako je to često teško, valja se očistiti od takve negativne energije. Tih 1990-ih lupali su mi po vratima, vikali da će nas klati. Dijete sam iz mješovitog braka, Zagrepčanin koji jako voli svoj grad i svoju zemlju. Ne stane moj identitet u nacionalne ladice. Prije bih se prepoznao u toponimima Keglića, Zagreba, Silbe, imenima mjesta gdje sam najviše vremena proveo. Kao mlad sam se inatio, prkosio. Krajem 1980-ih za služenja vojnog roka u Mariboru izjasnio sam se kao Hrvat. Poručnik je urlao na mene s pitanjem kako ja Šerbedžija mogu biti Hrvat. "U čemu je problem", odgovorio sam, "majka mi je Hrvatica, otac Srbin iz Hrvatske, a rođen sam u Zagrebu." Za vrijeme popisa stanovništva 1991. u općini sam se oko pitanja nacionalnosti izjasnio neopredijeljenim. No onda su mi zabranili takvo izjašnjavanje, pa sam kazao da napišu "Eskim". Tada je čovjek čak podviknuo u smislu da ga ne zezam, da su ratna vremena, pa sam kazao: u redu piši onda "Srbin". Iako se tako ne osjećam, ali iz inata. Ne mislim da ima nešto loše u tome da je netko ponosan Hrvat ili Srbin, ali hoću reći da sam kao dijete iz miješanog braka i danas osobno lišen takvog osjećaja pripadnosti.

 

Gitare su moja velika ljubav

Kako je bilo odrastati uz poznatog oca Radu, velikog glumca i početkom devedesetih čovjeka koji se zalagao za mir? Čemu vas je otac podučio i koliko su vaš život i vrijednosti oblikovale zgode i nezgode svih onih koji su prijateljevali s Radom, sve te priče koje ste usput pokupili iz tih druženja?

Podučio me upravo praštanju i blagosti. Jer vući sa sobom neku gorčinu cijeli život, zašto da u sebi nosim problem onoga tko je nešto skrivio? Na kraju svi ćemo se jednom naći kao osamdesetogodišnjaci u nekom svom sobičku, onemoćali s mislima koliko smo vremena izgubili inateći se i ljuteći na neku osobu. Ne želim jednoga dana misliti o svemu što sam propustio zbog tvrdoglavosti ili svog ponosa. Sjećam se raznih ljudi iz djetinjstva, poput pokojnog redatelja Žike Pavlovića, koji je imao vikendicu na Zlatiboru i s čijom sam se djecom družio ondje. Sjećam se Splita gdje je otac snimao i radio, i Tome Bebića koji se s njim družio i koji me je plašio zazivajući svojim hrapavim glasom moje ime. Odrastao sam osjećajući blizinu glumačkih veličina poput Ivice Vidovića i Mustafe Nadarevića. Možda je jedan od najvećih razloga da nikad u Zagrebu nisam pokušao upisati Akademiju i taj što su ljudi koji su sjedili u komisiji bili naši kućni prijatelji. Onda sam otišao u Ameriku na postdiplomski studij režije kod Rajka Grlića, koji je na neki način moj filmski otac. Ali osobno se držim izuzetno mudrog savjeta koji je veliki Miroslav Krleža dao Radetu: zaboravi svaku nagradu što prije. Sva ta iskustva oblikovala su me definitivno kao osobu.

Trenutno ste umjetnički savjetnik za igrani film u HAVC-u. Kakvim vam se čini recentni domaći film, kojem se često prigovaralo da mu manjka dobrih scenarija i priča?

Ima i dobrih priča i dobrih scenarija. Problem su mali budžeti, nije isto snimati film 50 ili upola manje dana. Većinom samo osuđeni na tridesetak dana snimanja što je opet malo; osuđeni smo na puno kompromisa, naši scenaristi često rade mnogo drugih stvari da bi preživjeli, dok vani oni dobivaju redovnu plaću za vrijeme razvijanja tog jednog filma. Tako da, s obzirom na to koliko filmova snimamo i na financije koje to prate, možemo biti ponosni. S obzirom na raspoloživ novac možemo tek oko tri filma odabrati, a svojom kvalitetom to zaslužuje još bar drugih šest scenarija. Također, u svijetu i Europi je najnormalnije da autor filma na osnovu autorskih prava prima tantijeme, kako bi imao slobodu stvaranja ili pisanja, a ne bio opterećen time kako preživjeti idući dan. Ne radi se tu ni o kakvom nametu kako bi neki željeli prikazati. Ipak, naravno da uvijek može i mora bolje. Upravo je nagrađena i kolegica Sonja Tarokić, tu je i Hana Jušić, iako čekamo na njihov drugi po redu film. Dva snimljena ima jedino Snježana Tribuson. Zrinka Matijević je snimila drugi film, ali još nije izašao. Imamo i drugih divnih kolega redatelja: Zvonimira Jurića, Antonija Nuića, Ognjena Sviličića, Nebojšu Slijepčevića, Zrinka Ogrestu i Vinka Brešana, čekamo s nestrpljenjem prvi dugometražni igrani film Juraja Lerotića, tu je i Igor Bezinović, ne bih volio nekoga izostaviti.

Kažete mi da morate "pokupiti" vašeg srednjeg sina iz vrtića. A vaše najmlađe dijete proslavilo je prvi mjesec života. Kako je to postati po treći put otac u pedesetima?

Divno. I moj je ćaća s 50 godina poput mene dobio najmlađu kćer, pa zašto bih ja bio izuzetak sa svojom Kalom. Moji kolege koji nemalo prolaze krizu srednjih godina kupuju Harley Davidsona dok ja kupujem Peg Perego dječja kolica.

Ima neka čarolije u tome, svakako. A kako se razvija vaša glazbena karijera s bendom Greaseballs?

To je moja najveća ljubav. Obožavam film i režiju, ali ništa se ne može usporediti s osjećajem kad stojiš na bini sa svojim prijateljima i sviraš. Zauvijek sam izgubio osjećaj treme nakon što sam s Radetom i Vanessom Redgrave devedeset i neke nastupio na jednom humanitarnom koncertu što ga je Vanessa organizirala za Sarajevo na prepunom stadionu San Paolo u Napulju. Bilo je to na poluvremenu dok su igrali talijanski pjevači protiv talijanskih sportaša. Iako sam i član benda Luni Megumi, koji ne svira u zadnje vrijeme, moja glazbena karijera najviše je vezana uz bend Greaseballs koji postoji od 1987. godine. Imat ćemo idući mjesec koncert u zagrebačkom klubu Bikers. Gitare su moja velika ljubav, imam ih petnaestak ukupno, pogotovo telecasteri i gretsch gitare. Mi smo još 1989. snimili za Jugoton prvi album, ali onda smo svi otišli u vojsku. Naša je glazba, kako znate, nešto drugačija, varira između rokenrola i rokabilija, čak s primjesama punka, pa tako mogu reći i da smo, kao malotko, svojedobno imali desetak samostalnih koncerata u zagrebačkom Kulušiću. Proputovali smo cijelu bivšu državu, dvaput sudjelovali na gitarijadi u Subotici. Bilo smo veliko demo ime krajem 1980-ih, što je bila velika stvar jer je tadašnja demo scena bila izuzetno jaka. A trebali bi uskoro snimiti i naš drugi album.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma