Puno toga se prethodnih godina lomilo preko leđa Hrvatskog audiovizualnog centra, u javnosti poznatijeg po skraćenici HAVC. Baš su tu instituciju desničarski jurišnici pokušali iskoristiti kao početnu točku za daljnje ovladavanje institucijama putem kojih se financira kultura u Hrvatskoj. Skočili su, sjećate se, na HAVC i tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara sa svih strana – od političara željnih pet minuta slave preko tzv. udruga civilnog društva do branitelja i udovica. Em kradu novac, em posluju netransparentno, em financiraju četničke filmove, em pogoduju članovima svojih obitelji. Malo toga se, naravno, od teških optužbi pokazalo kao istinito, ali sva ta paljba koja se sručila na HAVC, tijelo na čijem funkcioniranju su Hrvatskoj zavidjele i puno sređenije države, bila je dovoljna da Hribar odstupi.

Kad je Hribar otišao, pokazalo se da nitko ne želi preuzeti previše odgovornosti, što nije samo stvar osobne prosudbe, nego i karaktera svakog pojedinca, jer trebaš biti takav da uživaš u fajtu s fajterima – govori Nikica Gilić

Nasljednik se dugo tražio. Malo tko je želio preuzeti vrući krumpir i zadovoljiti niz različitih interesa, ne samo filmskih nego i političkih. ‘Ministrica Nina Obuljen Koržinek je nazvala barem pedeset ljudi. Nitko se nije htio primiti tog posla, jer su na Hribarovom primjeru jako dobro vidjeli što im se može dogoditi. A svi koji se bave filmom znaju da Hribar nije čovjek koji se tek tako da pokolebati. Na kraju je ispao i lopov i nepotist i teški ljevičar, a nije ništa od toga’, kaže jedan od sugovornika Novosti koji je, baš kao i desetak drugih koje smo kontaktirali radeći ovu temu, želio ostati anoniman. Nije to ništa čudno. HAVC je u Hrvatskoj jedan. Ako tamo postanete nepoželjni, vjerojatno se možete pozdraviti s redateljskom karijerom.

Bilo kako bilo, Hribara je na poziciji ravnatelja prije godinu dana naslijedio filmolog i filmski kritičar Daniel Rafaelić. Godinu dana nakon njegovog imenovanja pokušali smo sumirati dosadašnje rezultate koje je HAVC postigao pod novim vodstvom.

‘Izbor Daniela Rafaelića me malo iznenadio, ali je u skladu s drugim kadrovskim rješenjima u našoj državi’, kaže Nikica Gilić, bivši umjetnički savjetnik za dokumentarni film pri HAVC-u i izvanredni profesor na Katedri za filmologiju na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Prema njegovim riječima, pred HAVC-om su u prethodnom razdoblju bila dva izbora. ‘Prvi je konačno rješavanje problema i krize koja je nastupila, a drugi je odgađanje i nastavak čekanja dok se ne slegnu ‘vjetrovi strasti’. Očito je izabrano čekanje. Financiranje projekata i dalje se polako kotrlja, ali sa slabijim odjekom i intenzitetom. Nema više one jake medijske kampanje kojoj je bilo izloženo prethodno vodstvo, a ni na čelu HAVC-a nije više karizmatični lider kojem su svjetla reflektora prepuštali i oni koji bi po prirodi svog posla trebali biti više izloženi u javnosti. Ljudima je naprosto bilo lakše da Hribar umjesto njih pred kamerama priča o svemu i svačemu, pa i o onome o čemu on nije odlučivao. Naprosto su se krili iza njega, a osobnosti poput Hribarove nema puno. Kad je on otišao, pokazalo se da nitko ne želi preuzeti previše odgovornosti, što nije samo stvar osobne prosudbe, nego i karaktera svakog pojedinca, jer trebaš biti takav da uživaš u fajtu s fajterima. Takvih ljudi nema puno. A Rafaelić, bez obzira na to kakav je i ima li kakvu ideologiju iza sebe, sasvim sigurno nije takav čovjek. U krugu naše filmografije i inače nema puno ljudi sličnih Hribaru’, objašnjava Gilić. Osim toga, naglašava, i iznos novca predviđenog za financiranje filma se smanjio i to još prije dolaska Rafaelića, a takav trend se nastavlja i dalje. ‘Dakle, nije samo pitanje promjena u HAVC-u, nego u kinematografiji uopće, kao i u društvu u cjelini’, zaključuje Gilić.

Razlog svojedobnih napada na havc nije bio ni ideološki ni politički. To je bio jedan od tužnijih ataka na najbolje organiziran sistem u kulturi od strane kokošara i lopova koji su namirisali svoj dio kolača – izravan je Dalibor Matanić

Jedan od rijetkih redatelja koji je pristao govoriti za Novosti o dosadašnjem Rafaelićevom mandatu je Danilo Šerbedžija. Ovih dana dogovorena je distribucija u Hrvatskoj uglavnom prešućenog filma ‘Oslobođenje Skopja’ u Kini, koji je režirao s ocem Radom Šerbedžijom. Danilo Šerbedžija, ujedno predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, kaže da je godina dana ravnateljstva HAVC-a prekratko razdoblje da se da relevantan sud o radu Centra. ‘Kao što je Hribaru trebalo vremena da HAVC i hrvatski film postanu bitan faktor na filmskoj festivalskoj karti, tako se od novog ravnateljstva tek očekuju rezultati. Projekti realizirani u ovih godinu dana odobreni su prije promjene, isto tako i sudjelovanja na festivalima te snimanja velikih stranih projekata. Prva velika odluka pred ravnateljem Rafaelićem je upravo ovih dana, a to je odabir djelatnika. Natječaj za radna mjesta pozdravljam, ali brine me odlazak kvalitetnih ljudi. Ne moram naglašavati koliko su plasman i promocija filmova bitni. Ravnatelj će biti uspješan onoliko koliko mu je sposoban tim koji okupi. Nadalje, novi zakon o audiovizualnoj djelatnosti tek se očekuje. Kad bude donesen, svi ćemo biti pametniji’, kaže Šerbedžija.

HAVC je, naime, prije mjesec dana raspisao natječaje za šest radnih mjesta, što je bio dužan napraviti na temelju rezultata revizije koji su, jednim dijelom, razlog Hribarovog odlaska. U natječajima se traže rukovoditelj Odjela za pravne poslove, za promociju i plasman, specijalist za audiovizualne djelatnosti, stručni suradnik u Desku Kreativne Europe –Ured Media Hrvatske i u Uredu ravnatelja i, što je posebno zanimljivo, pomoćnik ravnatelja, što je nova funkcija u HAVC-u, a za koju je preduvjet najmanje deset godina radnog iskustva na odgovarajućim poslovima, dvostruko više od iskustva koje se tražilo od budućeg ravnatelja. ‘Dobro je da se uvodi i funkcija pomoćnika ravnatelja. Važno je da HAVC funkcionira kao tim, ali ako će ta funkcija biti politička ili ako će se na nju instalirati nesposoban čovjek, onda će to biti dodatni korak unatrag, a to je zadnje što nam treba. Uporno razgrađujemo ono dobro što imamo, pa svakih nekoliko godina krećemo ispočetka. HAVC je najbolji primjer za to’, kaže jedan od redatelja.

Javna je tajna da je barem za dio ovih radnih mjesta HAVC već imao rješenja, posebno u dijelu promocije i plasmana, ali je prije nepunih mjesec dana petero vanjskih suradnika napustilo Centar. Neki od njih učinili su to iz privatnih razloga, dok su drugi bili nezadovoljni Rafaelićevim načinom rada koji je, kako kažu bivši HAVC-ovi suradnici, bio isključivo baziran po modelu ‘ne talasaj’. ‘Previše smo mladi, a valjda smo i takvog karaktera, da bismo stremili uhljebljivanju i traženju sinekura koje bi nam osigurale posao do kraja života. Razlozi zbog kojih smo se prije pet godina počeli baviti ovim poslom bitno su drukčiji od traženja radnog mjesta po svaku cijenu. Jednostavno se nismo našli u načinu na koji Rafaelić radi’, kaže nam jedan od tzv. Hribarovih ljudi, kako su ih nazivali mrzitelji lika i djela bivšeg ravnatelja.

Povod za prilično demonstrativan odlazak dijela suradnika dao je sam Rafaelić koji je, kažu kuloari, na festivalu u Berlinu već prvi dan naprasno uputio kolegicu kući u Hrvatsku, jer mu nije osigurala tzv. marketbadge, akreditaciju za gledanje filmova koji traže distributere u Berlinu. Nakon povratka u Zagreb suradnici su tražili pojašnjenje takve odluke, ali ga – barem ne onakvo kakvim bi bili zadovoljni – nisu dobili, pa su se pokupili i kolektivno napustili HAVC. O kakvom odlasku se radi najbolje ilustrira podatak da je u HAVC-u zaposleno sedmero ljudi plus deset vanjskih suradnika. Ne bi, međutim, taj odlazak bitno uzdrmao stvar da njihovo osnovno zaduženje u Centru nije bilo upravo bavljenje plasmanom i promocijom hrvatskih filmova na stranim festivalima. Upravo je u tom segmentu za vrijeme Hribarovog mandata napravljeno puno, jer da bi film dospio u festivalski program nije dovoljno da bude dobar, nego i da uopće uđe u izbor filmova od kojih će se napraviti onaj uži koji će završiti u nekom od službenih programa. Da bi u tome uspjeli, morali su uložiti znatan trud i ostvariti kontakte koji im to omogućavaju. Za taj posao, kako kaže jedna od njih, nema škole ni fakulteta. On se uči isključivo na osobnom iskustvu.

Da nije bilo takvog rada, koji će po svemu sudeći sada krenuti opet ispočetka, pitanje je bi li se ‘Zvizdan’ Dalibora Matanića uopće pojavio na Festivalu u Cannesu na kojem je kasnije i nagrađen. ‘Nevjerojatna količina primitivnih napada na HAVC rezultirala je time da se ravnatelj Rafaelić preuzimanjem dužnosti morao suočiti i još se uvijek suočava upravo s nuspojavama tih napada poput trostrukog pada budžeta za produkciju, nedostatkom sredstava za nezavisne filmove koji spašavaju sliku hrvatskog filma i odlaskom vrlo kvalitetnih ljudi iz HAVC-a. Bitno je da u nastavku svog mandata intenzivno komunicira s relevantnim udrugama koje zastupaju redatelje, producente i filmske radnike. Ključ razotkrivanja podloge hajke na HAVC leži u činjenici da su spomenuti napadi najednom nestali. To nema veze s dolaskom Rafaelića, već s činjenicom da razlog svojedobnih napada na HAVC nije bio ni ideološki ni politički. To je bio jedan od tužnijih ataka na najbolje organiziran sistem u kulturi od strane kokošara i lopova koji su namirisali svoj dio kolača. Česta pojava u Hrvatskoj: najobičnije kokošarenje upakirano u tipičnu i Bogu već dosadnu konzervativnu, pseudodomoljubnu i antijugonostalgičarsku kozmetiku…’, kazao nam je Matanić.

Rafaelić pak kaže da je cijela priča oko odlaska dojučerašnjih suradnika iz HAVC-a prilično jednostavna. ‘Dvoje ljudi otišlo je iz privatnih razloga – sele se iz Hrvatske, odnosno iz Zagreba, a troje zaista više nije željelo raditi u HAVC-u. Sporazumno smo se razišli. Ne vidim u tome ništa posebno. Jedni dolaze, drugi odlaze. Nitko od njih nije bio stalno zaposlen, nego su radili na ugovor. Iskreno mi je žao što su otišli. Nije ugodno kad ljudi odu od vas, a gledate ih kao svoju djecu, posebno kad se radi o mladima za koje imate i određenu odgovornost. Nije mi svejedno što će biti s njima. HAVC je bio prostor gdje mogu profesionalno napredovati, ali Centar kao servis kulturi mora i bez njih nastaviti funkcionirati. Odlasci su, nažalost, sastavni dio poslovanja’, kazao je Rafaelić naglašavajući da raspisani natječaji nemaju veze s odlascima ovih vanjskih suradnika.

HAVC je, osim ovih, raspisao i javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u 2018. godini o kojem mora donijeti prve odluke najkasnije do 30. travnja. Nedavno su objavljeni zadnji dobitnici za 2017. godinu. Najviše sredstava, 3,9 milijuna kuna, dobio je Igor Mirković za film ‘Bischofshofen’ Inter filma koji bi trebao biti humorna drama o odnosu honorarnog zaposlenika seks-chata iz Zagreba i njegovom korisniku iz austrijskog Bischofshofena. Slijedi ‘Garbura’ debitanta Josipa Žuvana i Maxima filma s tri milijuna i ‘Sigurno mjesto’ još jednog debitanta u kategoriji dugometražnih igranih filmova Jurja Lerotića i Propeler filma koji je dobio 2,9 milijuna kuna. Novac za svoje filmove dalje su dobili Nina Violić, Goran Dević, Miro Branković…

Čeka se i novi zakon o audiovizualnim djelatnostima čiji je prijedlog prije nekoliko tjedana Vlada uputila u saborsku proceduru, a njime bi se preciznije trebali definirati način izbora i ovlasti članova tijela HAVC-a, posebno onih koji odlučuju o podjeli novca. Predlaže se da Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva, kojim se uređuje opseg i način poticanja audiovizualnih djelatnosti, donosi Vlada na prijedlog Ministarstva kulture za razdoblje od četiri godine, a izrađivalo bi ga Vijeće koje bi jednom godišnje Ministarstvu kulture podnosilo izvještaj o provedbi. Vijeće bi, na prijedlog ravnatelja HAVC-a, imenovalo umjetničke savjetnike koji bi vrednovali programe. Cilj zakona je, kako je rečeno, jačanje uloge Ministarstva kulture u nadzoru nad trošenjem financijskih sredstava, detaljnije reguliranje pitanja mogućeg sukoba interesa, kao i uvođenje mehanizama samoregulacije. Pokušali smo za komentar dobiti i poznate redatelje i članove Hrvatskog audiovizualnog vijeća HAVC-a Branka Schmidta i Zrinka Ogrestu, ali Schmidt zbog bolesti nije mogao, a Ogresta je poručio ovo: ‘Član sam Audiovizualnog vijeća HAVC-a pa mi se čini neprimjerenim u ovom trenutku davati izjave s obzirom na razmjerno kratko djelovanje sadašnjeg ravnatelja, a i na kontekst koji je vezan uz HAVC prije njegova imenovanja, a o kojemu sam se često očitovao.’

U svakom slučaju, HAVC i hrvatski film nepresušne su teme. Dojam je da se radi o iznimno skupom sportu, mada – kako nas je na to upozorio Nikica Gilić – cijela hrvatska kinematografija koja se financira preko HAVC-a, uključujući dugometražne i kratkometražne igrane filmove, dokumentarce i eksperimentalne filmove, košta manje od godišnje produkcije zagrebačkog HNK-a!? Ali on, očito, nije toliko pod svjetlima reflektora.