Hoće li snimanje igranog filma Antuna Vrdoljaka o generalu Anti Gotovini doći u pitanje – tako novinarka jednog dnevnog lista salijeće ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek prije nekoliko dana. U tom času upravo je u jeku ‘demontaža sustava hrvatske kinematografije’, kako je ekstremno-desničarsko preotimanje Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) lijepo opisao Zlatko Hasanbegović, ali nitko još nema pojma kako će točno operacija završiti i može li ovdje sam film kao takav uopće preživjeti. Ministrica, međutim, i sama je usplahirena, jer ovo je svakako udar i na nju, na čitavo tzv. europejsko, centrističko i mekušasto krilo HDZ-a, pa tek načelno tješi sugovornicu i javnost, obećavajući da će ministarstvo učiniti sve, kao i uvijek, ‘da se ne dogodi zastoj u proizvodnji’.
U nadzoru nad poslovanjem hnk-a u Zagrebu za 2013. godinu zabilježen je manjak od 2,78 milijuna kuna i sva sila ozbiljnih propusta. S druge strane, havc je dobio negativno mišljenje premda nije u minusu – upozorava Nora Krstulović
Drugim riječima, Vrdoljak i njegov zet Goran Višnjić u ulozi generala Gotovine mogu se opustiti, demontaža sustava ipak ne znači apsolutno ukidanje sedme umjetnosti u Hrvatskoj. Ali ono što u objašnjenju te situacije svejedno nekako izostaje, zvučalo bi kao ona loša vijest na kraju vica: ne samo da će se to snimati, nego će se ubuduće snimati samo takvi filmovi. Tvrda jezgra HDZ-a, naime, nipošto nije udarila na nekakav revolucionarni komitet koji ispucava pokretne slike umjesto pancirnih metaka; HAVC jednostavno nije bio ideološki određen. Sam smijenjeni ravnatelj Hrvoje Hribar kreće se u tom pogledu slično Nini Obuljen Koržinek, i nije čudno što se ona zatekla među implicite prozvanima kao bivša članica Upravnog odbora HAVC-a. Vrdoljak je pak tamo dobio podršku zato što je, bez obzira na političko skretanje kojem se odao posljednjih četvrt stoljeća, nekoć bio vrstan filmaš. No moć HAVC-a leži u faktu da je spajao mogućnost materijalne osnove i duhovne nadgradnje svakome onom tko to dvoje zna premostiti filmskim sredstvima. Doda li se tome kako je posrijedi resurs uz koji su se obrtale stotine milijuna kuna, biva jasnije zašto su HDZ-ovi radikali zapeli da uspostave kontrolu nad njim. Instrumentalizacija kulture, medija i obrazovanja nipošto nije samoj sebi svrha, nego smisao dobiva tek zatvori li se puni krug reprodukcije novih društvenih odnosa, s materijalnim ponovno i na kraju.
Prevratnici, dakle, pustili su s lanca državne revizore koji su ustanovili određene nepravilnosti u financijskom poslovanju HAVC-a 2015. godine, iako je riječ o prekršajima koji se inače toleriraju bez većih stresova. Šokirani kulturnjaci otad se upinju dokazati da tu nije bilo riječi o kriminalu, nalazeći razne mane tendencioznoj sklepotini od revizijske optužnice. U razgovoru s kazališnom redateljicom Norom Krstulović, koja pomno godinama prati službene izvještaje i procese te vrste, saznajemo da su raniji slični propusti pojedinih ustanova u kulturi povlačili u najgorem slučaju tzv. uvjetno mišljenje revizora, ali nikako izričito negativno.
Sada, kada u realnom vremenu gledamo pokušaj destrukcije sustava, mislim da je pogrešno braniti ga iz neke apstraktne apolitične pozicije ili podilaziti desničarskim komesarima light varijantom nacionalizma – govori Goran Dević
- Primjer je nadzor nad poslovanjem HNK-a u Zagrebu za 2013. godinu, gdje se bilježi manjak od 2,78 milijuna kuna i sva sila ozbiljnih propusta. S druge strane, HAVC je dobio negativno mišljenje premda nije u minusu, a revizori su tamo proveli više vremena, bez obzira na manji opseg poslovanja - rekla nam je Krstulović.
Štoviše, malo tko se obazreo i na činjenicu, koju ona ističe, da je Državni ured za reviziju svake godine obavljao nadzor Ministarstva kulture i da nijednom nije toj nadležnoj adresi zamjerio što novac za film umjesto nje distribuira podređeni joj HAVC, a to je centralna zamjerka u negativnom izvještaju o potonjoj kući.
- Državni ured za reviziju poriče HAVC-u pravo da bez suglasnosti osnivača dodjeljuje potpore, iako je to jedan od ključnih razloga zbog kojih ga je država i osnovala - nalazi Nora Krstulović, a sa svime je tim u pisanom obliku upoznala ovih dana i saborske zastupnike kao najvišu vlast.
Po njoj, svoje ovlasti prekoračila je baš revizija, a ne HAVC, i upustila se u dezavuiranje institucije čiju višu samostalnost dosta jasno propisuje Zakon o audiovizualnim djelatnostima. Uistinu, HAVC je od osnivanja 2008. godine funkcionirao kao najautonomnija ustanova u kulturi, pa je često istican i kao model kojim bi trebala krenuti valjda sva kultura u Hrvatskoj: vođenjem iz struke, podalje od političara. Ali bez obzira na poslovnu uspješnost HAVC-a i poneke inovativne momente kao što je utjerivanje svojevrsne pristojbe od teleoperatera, varljivo je nastojanje da se ista metoda preslika u druga, manje unosna područja kulturnih industrija. Širu primjenu bi ipak trebalo podvrgnuti i širim ispitima te diskusijama, uz napomenu kako stručno vođenje institucija još uvijek ne garantira njihovu demokratičnost. Dotad pak treba krajnjoj desnici priznati da je uspjela realizirati višestruki cilj: nakon HRT-a izloženog spočetka puzajućem udaru, HAVC je pao u gromoglasnom jurišu. Dosadašnje zadržavanje HAVC-a u ne baš eksplicitno definiranoj zoni uvjetne nezavisnosti, mada su se svi taktički pravili da nema te uvjetovanosti, pokazalo se fatalnom strateškom manom.
I drugo, još šire i dalekosežnije, uspješno je izvršen napad prema institucijama države, jer kroćenje Ministarstva – izokola, pomoću državne revizije – u ovoj igri nosi više poena negoli osvajanje HAVC-a. Utoliko se ne radi samo o demontaži sustava kinematografije, nego o demontiranju sustava općenito, a kad govorimo o državi i njezinim očito relativnim okvirima.
Upravo zato, međutim, ne bi trebalo olako pristajati na trik s primarnim inzistiranjem na pravnim te proceduralnim finesama, jer je cilj internih HDZ-ovih zavjerenika više nego jasan. Tu imamo posla s političkim prioritetom koji svjesno ne preza od grubih pravnih, pravilničkih, zakonskih, ustavnih – kakvih god – prekršaja. Stoga bi se otpor temeljen ponajprije na pravnoj argumentaciji lako mogao pokazati sasvim jalovim; ionako je riječ o pukoj fasadi u čiju toplinsko-energetsku učinkovitost vjeruju samo beznadni zaljubljenici u mogućnost dožbukavanja. Prava je istina da visokoparne procedure u okolnostima lažne demokracije jesu naprosto alibi takvog sustava i koristan instrument za održanje temeljnog privida, ne njegov korektiv.
Zabludu s oslanjanjem na tobože inherentnu, podrazumijevajuću snagu i održivost proceduralnosti moguće je dobro očitati upravo na primjeru Nine Obuljen Koržinek, tipične odlikašice iz briselskih priručnika o državnoj administraciji, u čiju je birokratsku superiornost povjerovala već i publika, nipošto jedino ona sama. Gorljiva pobornica svetosti procedure, naime, Obuljen Koržinek zapravo je mlatila koješta o primjerice neprofitnim medijima i državnim potporama još i prije negoli je njezin ministarski prethodnik Zlatko Hasanbegović jednostavno ukinuo svaku proceduru u vezi s tim. I tako je on riješio taj svoj problem jednim ukazom, a ona se dan-danas izmotava i smišlja novi mehanizam javne podrške neprofitnim medijima, nepristran i transparentan, dakako, no postiže isti devastirajući efekt.
Ustvrdili smo ovdje već na početku njezina mandata: te puste priče o nepotkupljivoj sklonosti nove ministrice apotekarskoj normativnosti jesu laž, što smo pokazali na primjeru njezinih podmetanja neprofitnim medijima i zastrašivanja kako će morati vratiti novac državi. Sasvim ishitreno, dakle, ona je tad na Danima elektroničkih medija ustvrdila da EU zabranjuje takve potpore, iako to ni u kojem slučaju nije istina, ali znamo već kakve posljedice imaju svjedočenja naših ljudi koji su navodno vidjeli svijeta. Ali pritom je Nina Obuljen Koržinek pokazala da postupa prikriveno ideološki – s protržišnih pozicija, uz nevidljivu ruku procedure – dok Hasanbegović barem ne skriva uvijek svoje notorne etnopolitičke motive. Ona tako ni za živu glavu ne bi priznala da je riječ o jednom vidu politizacije sektora, no sad je i nju dohvatila politika malih razlika u velikoj stranci, pa vitla njome neugodno intenzivno i žustro.
Logično bi danas bilo upitati ministricu, ali taj upit je u citiranom novinskom razgovoru izostao, međutim, ne bi li sad i filmaši trebali vratiti dubiozne uplate iz HAVC-a. Za sve one međunarodno uspješne filmove proteklih godina s realno velikim zaslugama te kuće, kao što Željka Markić traži za ovaj tjednik i kao što je Obuljen Koržinek tražila u gornjem primjeru.
Eto, zato je politiku nužno nazivati politikom, a tako je isto i tretirati te provoditi, bez proceduralističke mimikrije, i zato bi dobro bilo izbjegavati pozu apolitičnosti tamo gdje je politiziranje neophodno. U protivnom se zapada u politikantsko živo blato; dogodilo se to i Hribaru kad je na HAVC izvršen prvi atak prije nepunih godinu dana. Podsjetimo se, tad je ekstremna desnica izmislila problem u koproduciranju danskog dokumentarnog filma ‘15 minuta – Masakr u Dvoru’ koji ne slijedi liniju hrvatskih novodobnih mitova o svetosti i neokaljanosti Domovinskog rata, a ravnatelj HAVC-a je spremno prihvatio dobačeni mamac, vjerujući možda kako će pravilnim aktiviranjem nacionalista – onog spavajućeg u sebi – izbjeći buduće napade. I to je već bio kraj priče, klopka u koju se ipak nije smjelo zakoračiti, unaprijed izgubljena bitka, jer se na pravdanje o mjeri potrebnog patriotizma niukoliko ne smije pristajati.
To se dabome tiče spomenute mitologije, a prevara je u suštini jednaka ovoj pod zajedničkim nazivom proceduralizma, s dnevnim nadmudrivanjem oko pravnih uporišta i klizišta. Za to vrijeme kapitulirani HAVC već napučuju novi članovi Upravnog odbora s kič-štukaterima koji su gipsali čitave galerije kipova Franje Tuđmana, Alojzija Stepinca, Mira Barešića i drugih velikana iz hrvatske povijesti, kao i goničima radničkih robova poznatim po zapasavanju političkog spektra od HOS-a do SDP-a. Vrdoljak s početka ove priče izgleda nam utoliko već kao čisti zgoditak i premija, jer vijesti slute pomalo i na umjetničke formate tipa Oje Kodar i Jakova Sedlara, a nitko se ne bavi eventualnim metodama djelotvornog kontriranja zavojevaču; političkim metodama, znači, a ne pravnim ili ceremonijalnim.
O tome smo ponešto priupitali i filmskog režisera i scenarista Gorana Devića, čiju prigodnu opservaciju ovdje bilježimo umjesto zaključka:
- Prije devet godina ova država je pristala izmjestiti odlučivanje o financiranju filma iz Ministarstva kulture na tijelo neovisno od dnevne politike, HAVC. Sistem koji je uspostavljen, uza sve mane, bio je najbolje organizirani sistem kulturne proizvodnje u bilo kojoj od zemalja regije. Sada, kada u realnom vremenu gledamo pokušaj destrukcije tog sustava, mislim da je pogrešno braniti ga iz neke apstraktne apolitične pozicije ili podilaziti desničarskim komesarima light varijantom nacionalizma. Preuzimanje tuđeg diskursa samo po sebi je poraz. Ono što nam treba je da ovaj sukob pokažemo u svojoj političkoj istini, kao sukob vrlo konkretnih političkih interesa. Radikalna desnica ima ideološki interes razmontirati sustav nad kojim trenutno nema upliv. Ako im taj juriš uspije, a brzo ćemo saznati hoće li, ne treba imati bujnu maštu da se zamisli kakvi će se filmovi uskoro snimati.
