Struktura znanja mladih rođenih nakon Domovinskog rata o događanjima od 1991. do 1995. godine sastavljena je od prihvaćanja sjećanja u vlastitoj obitelji, dominantnog službenog narativa koji nudi jednodimenzionalnu interpretaciju događaja iz devedesetih i slabijeg interesa mladih za takve teme, osnovni je zaključak istraživanja "Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj" koje je napravila Inicijativa mladih za ljudska prava i predstavila ga na Forumu za tranzicijsku pravdu.

Ističu da se stavovi mladih najviše razlikuju s obzirom na braniteljski status članova obitelji i jesu li žrtve rata, a najmanje u pogledu spola, dobi, obrazovanja te socijalnog porijekla obitelji iz koje potječu.

Na pitanje u kojoj su mjeri upoznati s ratnim zločinima napravljenim devedesetih godina, više od polovice ispitanih odgovorilo je da o zločinima srpske strane u Hrvatskoj zna dosta, još 28% zna ponešto o ovoj temi, a 19% malo ili ništa. S druge strane, o zločinima hrvatske strane nad Srbima u Hrvatskoj malo ili ništa zna 51% mladih, ponešto 31%, a dosta tek 17,5%. Još manje znaju o ratnim zločinima hrvatske strane nad Bošnjacima u BiH (dosta zna 9,9%) i antiratnoj kampanji u Hrvatskoj tih godina (tek 8,8%).

Ispitivalo se i smatraju li mladi su ratni zločini nad Srbima uopće počinjeni, s obzirom na to da se radi o slabije zastupljenoj temi u javnosti. Većina ispitanika u smatra da je ratnih zločina nad Srbima bilo, pri čemu 44% ispitanika vjeruje da su oni dogodili, a 37% ispitanika je u to sigurno. S druge strane, gotovo petina ispitanika ne dijeli to mišljenje, pri čemu 11% ispitanika nije sigurno da su neki hrvatski građani i vojnici činili ratne zločine, dok je 8% uvjereno da takvih događaja nije bilo. Ispitanici se u pogledu ovog stava većinom ne razlikuju s obzirom na sociodemografska obilježja. Negiranju ratnih zločina nad Srbima značajno su skloniji ispitanici koji imaju završenu srednju trogodišnju i četverogodišnju strukovnu školu u odnosu na ispitanike sa završenom gimnazijom i one viših razina obrazovanja.

Potom se ispitala informiranost ispitanika o konkretnim ratnim zločinima pripadnika hrvatskih snaga. Većina ispitanika nije upoznata s većinom navedenih ratnih zločina. Najviše ispitanika, gotovo 57%, čulo je za ubijanje civila za vrijeme vojne operacije Bljesak. Znakovito je da je tek svaki drugi čuo za ubojstvo članova obitelji Zec (52,3%). Nešto manje od polovice svjesno je ratnih zločina nakon Oluje (48,4%), a za ostale ratne zločine poput Medačkog džepa (27,5%), masakra u Ahmićima (19,8%) i mučenju i ubijanju zatvorenika u vojnom zatvoru Lora u Splitu (18,2%) većina ispitanika nije čula.

Većina ispitanika nije čula ni za Josipa Reihl-Kira, načelnika policije u Osijeku, koji je pregovorima između sukobljenih strana pokušavao spriječiti eskalaciju rata te je ubijen u atentatu 1991. godine (54%). Od onih koji su čuli za njega, čak 31,6% nema stav je li njegova uloga bila pozitivna ili negativna.

Za Milana Levara, svjedoka zločina počinjenim nad Srbima 1991. godine u gospićkom kraju nije čulo 55,6% ispitanih, 33,9% o njemu ne misli ni pozitivno ni negativno, uglavnom ili izrazito pozitivno smatra 11,8%, a negativno 3,6%.

Za ratne zločince s hrvatske strane Slobodana Praljka i Tomislava Merčepa nije čulo manje od trećine ispitanih. Praljka ne zna 23,9% mladih, negativno ga ocjenjuje 15,2%, a pozitivno 23,4%. Merčepa ne zna njih 31,1%, ni pozitivno ni negativno od onih koji ga znaju misli 41,7%, negativno 16,4%, a pozitivno 10,8%.

Od pobrojane četvorice, najpozitivniji ispada Praljak, slijede ga Reihel-Kir, Merčep pa Levar.

Sankcioniranje ratnih zločina neovisno o nacionalnoj pripadnosti počinitelja i žrtava podržava većina ispitanika (85%). Iako je podrška ispitanika kažnjavanju ratnih zločina neovisno o porijeklu počinitelja i žrtve vrlo snažna, ona je ipak primjetno slabijeg intenziteta u slučaju sustavnih sudskih procesuiranja ratnih zločina nad Srbima u Hrvatskoj (60,5%), a ne slaže se s kažnjavanjem 13,8%.

Pritom velika većina ispitanika drži Antu Gotovinu za heroja (75%), a 8% da je zločinac, a 16% da nije nijedno ni drugo, dok je poginuli vukovarski zapovjednik Blago Zadro heroj za njih 73%, a negativac za 4,2%. Praljak je heroj za 41%, a zločinac za 18%, dok je Merčep negativan za 19%, a pozitivan za 33% ispitanih.

Relativizacija ratnih zločina pripadnika hrvatskih snaga iskazuje se simbolički na različite načine, a jedan od njih su murali ili oslikane javne površine s licima osuđenika za ratne zločine. Većina mladih ne podržava takvu simboličku podršku osuđenicima za ratne zločine s obzirom na to da je 80% ispitanika sklono zakonskom sankcioniranju takvih postupaka. Ustaški pozdrav "Za dom spremni" zabranilo bi 64% ispitanih, a njih 67% isto bi napravilo s pozdravom "Smrt fašizmu, sloboda narodu".