Smrt Abdulaha Sidrana bila je dugo najavljivana, nekoliko puta čudesno odgađana, ali je na koncu bolest bila jača, a tužna vijest još je jednom i nakon svega i unatoč svemu ujedinila ove naše prostore koje sve češće zovemo regijom, da ih ne bismo nazvali Jugoslavijom. Osim što je bio nevjerovatno talentiran i realiziran pisac, možda i prvi koji je Sarajevo učinio relevantnim u jugoslavenskom kulturnom kontekstu, pa čak i pored toga što je na koncu postao i jedan od simbola otpora sarajevskih kulturnjaka za vrijeme opsade grada te nacionalni bošnjački klasik posljednjih godina, jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o njemu je ona o njegovoj suradnji i prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem.
Navodim to zato što jednostavno ne postoji autentičnija personifikacija jugoslavenske tragedije od one koju nudi priča o toj četvorici životom i sudbinom isprepletenih ljudi. O Slobodanu Praljku, čovjeku osuđenom za ratne zločine koji je počinio filmsko samoubojstvo nakon toga i bio nedvojbeni hrvatski nacionalist. O Emiru Kusturici, koji je od simbola Sarajeva postao Miloševićev državni režiser, veleposjednik u državnom parku prirode, ključni kulturni neimar Republike Srpske i Putinov prijatelj. O Goranu Babiću, možda i posljednjem idealisti jugoslavenske ideje, koji je zbog tih ideala izgubio i zavičaj i domovinu. I na koncu o Abdulahu Sidranu, čovjeku koji je odlučio ostati u Sarajevu, koji je o opsadi i poraću ispisao dvije nevjerojatne zbirke pjesama, "Sarajevski tabuti" i "Zašto tone Venecija" i koji je bio jedan od koscenarista "Savršenog kruga", prvog poslijeratnog bosanskohercegovačkog filma i najsnažnije priče o opsjednutom gradu, u režiji Ademira Kenovića.
Jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o Sidranu je ona o njegovom prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem. Ne postoji autentičnija personifikacija jugoslavenske tragedije od one koju nudi priča o toj četvorici sudbinom isprepletenih ljudi
Priča o odnosu te četvorice tek je donekle poznata kad je riječ o odnosu Sidrana i Kusturice te Babića i Praljka, a i to samo kroz par tabloidnih informacija. Njena neispričanost donekle odgovara na pitanje zbog čega kao prva asocijacija na Sidrana na širem jugoslavenskom prostoru ostaju isključivo scenariji za Kusturičine filmove "Sjećaš li se Dolly Bell" i "Otac na službenom putu", a kod Sarajlija još i njegove pjesme, dok puno bitnih stvari koje je napravio, posebno "Savršeni krug" ili scenarij za također Kenovićevog "Kuduza" ostaju u drugom planu. Sve to ustupilo je mjesto tim doista veličanstvenim filmovima koje je Kusturica snimio po njegovim scenarijima i raspravama o tome tko je zaslužniji za njihovu kvalitetu i uspjeh, što jeste bilo motivirano političkim razlozima posljednjih godina. I ako je priča o njima dvojici, njihovom razlazu i tada aktualnoj potencijalnoj novoj suradnji, kao i priča o odnosu svakoga od njih prema ratnom i poratnom Sarajevu i mogla imati idejna razilaženja i drugačija čitanja i tumačenja, ono što je nedvojbeno da je Abdulah Sidran bio i do kraja i ostao, u punom smislu riječi, netko po kome se prepoznavalo Sarajevo i netko tko je s tim gradom do kraja srastao, čak i za vrijeme onih nekoliko godina koje je uglavnom proveo u Goraždu. Toj percepciji pak nisu na kraju mogli odmoći ni njegovi politički angažmani i sukobi na javnoj sceni koji su posljednjih godina bili sve brojniji. Sidranove ključne teme bile su Sarajevo, obiteljska prošlost, Goli otok te sudbina Bošnjaka na kraju, nakon iskustva rata, a sve ih je zapravo objedinjavao grad iz kojeg je dolazio i kojega je učinio slavnim.
I premda se nekako u svijetu kinematografije uvriježilo da se filmovi i njihovi uspjesi po automatizmu povezuju s redateljima, u slučaju filmova "Sjećaš li se Dolly Bell" i "Otac na službenom putu" rašireno je mišljenje da su oni podjednaka zasluga Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice. Svakako stoji činjenica da je njihova kreativna suradnja iznjedrila prvo film koji je dobio Zlatnog lava u Veneciji, a potom i film koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu, što je lansiralo Kusturicu u vrh europske kinematografije. Sa Sidranom se to nije moglo dogoditi, s obzirom na to da je bio pisac, i to vrlo konkretnog podneblja i tema, koji je dodatno bio zaustavljen ratom. Međutim, što se tiče odnosa Sidrana i Sarajeva, to što je s "Dolly Bell" stavio Sarajevo na kulturnu mapu Jugoslavije još 1981. godine, dakle tri godine prije Olimpijade, i dao mu relevantnost u europskoj kulturi, učinilo je da postane nesporna zvijezda u gradu, kao i Kusturica. Ipak, to da je pisac postao zvijezda u gradu poznatom po priči o tome da je netko Ivi Andriću dobacio "Alo, pisac, napiše li se šta?" je u tolikoj mjeri veće od zvjezdanog statusa redatelja. Stoga je upravo Sidranov uspjeh barem malo pomogao nevjerojatnoj kreativnoj eksploziji brojnih pisaca i spisateljica, koji su od Sarajeva stvorili grad s prosječno možda najviše relevantnih autorskih kreativaca, kada govorimo o ovim našim prostorima.
Vrijedi se stoga vratiti na prvi poslijeratni film o stvarnosti opsade grada, na Kenovićev "Savršeni krug", po scenariju Ademira Kenovića, Pjera Žalice i Abdulaha Sidrana. Tragedija sudbine tog filma je u tome što je premijerno pušten 1997. godine, u vrijeme kada je svijetu bilo dosta rata u Jugoslaviji, kad je savjest već iz europske perspektive oprana dodjelom drugog Zlatnog lava Kusturici za "Underground" i kad su na koncu i sami Sarajlije, pa i kompletan jugoslavenski prostor, živjeli onu prvu poratnu utopiju da će se sada sve vratiti na staro i normalno, bivajući spremni da potisnu ratne užase. To se, jasno je danas svima, nije dogodilo, ali je Kenovićev film ostao potisnut i bez glavnih europskih filmskih nagrada, iako je priča o dvojici dječaka i starom profesoru (u još jednoj genijalnoj izvedbi Mustafe Nadarevića), koji žive na prvoj liniji fronta u gradu, prepušteni jedni drugima, dok ih profesor pokušava izvesti iz Sarajeva, jedna od najsnažnijih filmskih slika ratne stvarnosti u gradovima uopće.
Taj film je na koncu bio potvrda da Sidranovu kreativnost nije ubio rat. On joj je samo dodao još jednu notu pesimizma i izbrisao onaj polet s kojim su nastajali njegovi prvi scenariji i knjige. Što je naravno posebno vidljivo i u zbirkama pjesama "Sarajevski tabuti" te "Zašto tone Venecija". Za razumijevanje kasnog Sidrana, vrijedi stoga iz ove posljednje izdvojiti stihove iz naslovne pjesme:
Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?
Rat je dakle presudno, pa i logično odredio da Sidran na kraju postane i nacionalni pjesnik u punom smislu te riječi, pa i politički aktivist, često radikalan u svojim stavovima, koji će, ne bez razloga biti po vlastitoj želji pokopan u haremu Ferhadija džamije u Sarajevu. Ali ništa od toga mu, što se mnogim kreativcima jeste dogodilo, nije oduzelo na autorskoj imaginaciji i kreativnosti, za što je dovoljno pročitati autobiografski roman iz 2011., "Otkup sirove kože", u kojem upravo piše onu nesnimljenu filmsku priču o prijateljstvu s Praljkom, Babićem i Kusturicom te o Sarajevu i sudbini vlastitog oca.
Nakon svega, u momentima kad je već bio ozbiljno bolestan i svjestan da mu nije još puno ostalo, Sidran odlazi u Beograd, razgovara i s Dragoslavom Mihailovićem i s prvacima srpske nacionalističke scene o Golom otoku, daje i veliki životni intervju Nedeljniku u kojem ispisuje i reportažu s posljednjeg puta u Beograd i opisuje viđanje s Goranom Babićem i Vujicom Rešinom Tucićem, pa tako i zatvara taj savršeni krug svog života, ipak pomiren sa samim sobom i svijetom u kojem je egzistirao, u mjeri u kojoj je to bilo moguće.
Sarajevo ga je ispratilo i još uvijek ga ispraća kao velikana. To isto se dogodilo i u Zagrebu, pa čak i u Beogradu, a i sam Kusturica je napisao jedan podosta emotivan i Sarajevom obojan oproštaj s njim. Vrlo je također izgledno da će sada, barem za neko vrijeme, porasti čitanost njegovih knjiga, posebno autobiografskog romana, koji je objavljen i dostupan i u Zagrebu i u Beogradu, i ako ta činjenica barem malo otupi oštrice naših podjela, a mogla bi, to će biti velika stvar. Abdulah Sidran je svakako odživio jedan buran i u svakom smislu riječi intenzivan život u kojem je uspijevao dvije ogromne traume – oca golootočanina i opsadu Sarajeva – pretočiti u vrhunsku umjetnost, što rijetkima pođe za rukom.
