Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
A ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
O kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
Pjesma koja kanda je neka vrsta starozavjetne tužbalice i lamentacijske invokacije u ovaj ogled, ime joj je "Mora", pjesma je što ju nije napisao ni prorok Jeremija ni žalosni psalmist. Napisao ju je, ili, bit će bolje reći, ispjevao ju je, isukao iz sebe glasom sjetne brige, zvukom baladesknog leleka i tonom mrtvačkog zvona veliki, veliki ovdašnji pjesnik. Veliki pjesnik s ovog prostora, dugo i naš suvremenik, veliki pjesnik ovog našeg jezika i jedan od onih pjesnika što jezik čini boljim i ljepšim od jezika kojemu se lažno predstavljamo da smo njegovi deputati i čuvari. Važno mi je bilo zbog tog tvorca umjetnosti puno puta spomenuti i riječ pjesnik i riječ jezik… Abdulah Sidran ime je njegovo.
Pjesnik Abdulah, i, jezik Sidran!
Malo je nekako gluho brecnula 80. obljetnica rođenja ovoga prevelikog poete u perimetru regionalnoga kampanilizma i, nazovimo to tako, duhovnoga minaretizma, takorekuć nešto širega štokavskog zavičaja, koji je poet bio rođen 2. listopada 1944. u naselju Binježevo kraj Hadžića nadomak Sarajeva. Možda stoga što je to bila obljetnica rođenja, a ne rođendan, budući da je pjesnik pošao među anđele iliti meleke baš u godištu svojega okruglog jubileja? A možda i zato što je bio onoliko prevelik? Otišao je bolno bolan Abdo za baštovana u raj ilitiga dženet 23. ožujka, taman što je bilo zakucalo pramaljeće, pola kalendara prije toga svojega nenavršenoga 80. rođendana.
Ušao sam u ovaj tekst s pjesmom Sidranovom, možda ne najvećom njegovom, ali svakako jednom od najautentičnijih i, čini mi se, i njemu jednom od dražih. Brzopleti vlasnik opće kulture pri spomenu imena njegova refleksno će se asocirati na Sidranov filmski život, možda i na zaraznu rečenicu što je moj naraštaj vuče još iz djetinjstva kao mantru – onu "Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem" – koju je bio ovjekovječio u super-filmu "Sjećaš li se Dolly Bell?" (1981.), koji je lansirao i njegovog redatelja Emira Kusturicu i bivšu državu među reprezentacije svijeta u sedmoj umjetnosti (Zlatni lav u Veneciji i Zlatna Arena u Puli, dok je umalo bila izmaknula i nominacija za Oskara). Da, potvrdit će svoj status obojica aktera i koju godinu kasnije, taman po Olimpijadi u Sarajevu, kad su snimili film "Otac na službenom putu" (1985.). Tad će biti laureatima Zlatne palme u Cannesu i posjednicima službene nominacije Academy Award of Merit za najbolji strani film pri AMPAS-u u Hollywoodu… Sve nakon toga je, reklo bi se, povijest, makar je među tom dvojicom genijalaca kasnije, žalibože, pukla tikva uslijed turbulencija u kontaktu njihovih naravi.
Ama, i jedan i drugi nastavit će pokoravati svijet i prokrvljavati salda svojih poziva: Kusturica kao bogomdani sineast, a Sidran kao nesrušivi jahač Pegaza. Iako se, mimo pisanja scenarija, bavio i prozom i političkom publicistikom, ovaj je nesvakidašnji umjetnički svat ponajprije i ponajviše bio pjesnik. Otkako se pojavio svojim stihozbirkama 1970-ih godina, zaokupio je značajnu pažnju kompletne kompetentne kritike, ali i za poeziju svekolike zainteresirane čitatelje. Postat će i amblematski pjesnik Bosne i Sarajeva, dostojni nastavljač njegovanja brazde koju je na svoj način bio zaorao Mak Dizdar.
Isto, Abdulah Sidran vlastitim je idiolektom i radijacijom kojima je isijavala njegova poezija, iskrčio svoj jedinstveni izražajni put. Jedinstveno je i sve ono što je ostavio poza sobom. Svaku pjesmu valja čitati kao da je zadnja. Pa onda, pri čitanju, svakoj pjesmi treba dati šansu da se do kraja i dočita; jerbo, nikad ne znaš u kojem njezinom rebru ili zglobu leži trenutak što se lijeno skutrio u stih. U pjesmi "Slijepac pjeva svome gradu", pjesmi koja otpočetka mirno teče poput rijeke – makar je opkoračenjima rasijecana i makar ima neku amorfnu organizaciju stiha, ipak je čitamo kao pjesmu u prozi – stoji moment: "Znam: blizu je/ most, i drukčije će po njemu zvoniti korak/ i štap, sa više svjetla u zvuku." Gledano versifikacijski, ovo su tobože tri stiha kojima fali i svršetak prethodne rečenice u prvom, kao i početak nove u trećem. Pa otuda taj nutarnji ritam pjesme u prozi, taj nerv naracije, taj pripovjedački refleks što je izražen u lomljenu stiha. Kad ga pročita, štilac kao da se ćuti biti na tom mostu… Pa onda nepogrešivo, ako je koncentriran i ako ima dar opažanja i onoga što se ne čuje i ne vidi – ta, ipak je ovo pjesma o slijepcu – može osluhnuti kako to različito po (drvenom) mostu zvone korak i štap, koža potplata i suhi špic drva, te kako duplji polazi za ćoravim okom vidjeti svjetlo u zvuku…
Pa ide dalje:
Dvije će djeve, kad dođe vrijeme, sa dvojicom prvih,
Svaku Sidranovu pjesmu valja čitati kao da je zadnja. Pa onda, pri čitanju, svakoj pjesmi treba dati šansu da se do kraja i dočita; jerbo, nikad ne znaš u kojem njezinom rebru ili zglobu leži trenutak što se lijeno skutrio u stih
jedna za drugom, u lijevu sobu poći, a pjesnik nek se
snalazi kako zna i umije, tj. kako ne umije i ne zna
– na način Sirana, pukog analfabeta – sa preostalom
polovicom ženskoga kvarteta! S vrata je pjesnik počeo
da mjerka te dvije: prepao bi se, kao od zmije, one
u helankama, iz kojih mlado meso kipi, al ova je, druga
srednje dobi, i tu bi mogla, na kraći rok, da se zdipi.
Slobodno je pomisliti kako možda ima i uspjelijih lirskih dovijanja Sidranovih, od ovoga izlučenoga okrajka iz poeme "Naše gore list", koju je njezin otac okrstio usputnom etiketom "erotska humoreska", pa joj još kao visuljak pod naslovom pridodao i motto sugestivnosti: "…ja pogledam žicu –/ vrabac jebe vrabicu…/ (Anonim iz Sarajeva)". Ovo je jedan od lascivnijih pjesnikovih iskoraka, narisan baš libertinskim potezom kakvog nestašnog preljubnika. Kad se trijeznije i čilije sagledaju versi iznesene strofe, pažljivije će oko zamijetiti raster unutarnje strukture što s jedne strane počiva na tehnici Marulićeve dvostruke rime, koju je začinjavac rabio u slavnim dvanaestercima kojima je gradio svoj čakavski ep "Judita", dok će se s druge strane moći uočiti latentni elementi antičkog leoninskog sroka.
Snažne su slike što viču, deru se i zovu upomoć iz ovoga moćnoga glasa gdje pjesnici "regulišu nišanske sprave" i pretvaraju se u stablo "s lišćem od jauka, s granama od krika", gdje nestaje "leteći ćilim puberteta" i gdje dominiraju "kost i meso"… Karnalnost i tvarnost putenosti česti su motivi kod Sidrana, pa i onda kad ih rabi odrebata, kao kad sugerira da ne treba "nipošto birati riječi, već pustit/ s lanca pseto govora, nek laje i sikće, utrobom/ izvrnutom". I poručuje: "Neka korača kost/ neka korača meso!". Pa primjećuje i pita se: "Jer, bolest otkuda – jasno mi je,/ al otkuda zdravlje? Je li, Bože, zbilja,/ otkuda zdravlje?" A gdje su tek divne riječi poput onih: omatušiti, jaštaradi, drhat, leprš, brzojeb…
Za cjelovitiju panoramu Sidranovog pjesništva, ili za deskripciju makar jednog zakutka njegove lirske parcele, bilo bi potrebno umnogome više prostora. Za prikazati koje, kakvo i koliko mjesto u njegovom stvaralaštvu stvarno pripada portretiranju Bosne i Sarajeva, elem, ne bi nužno dostajala ni cijela jedna knjiga. Za skrenuti pomnju na jezik kojim je sve to izvojevao i iskovao, ne bi poslužili ni simpoziji što bi se s tom nakanom održali. Ovako, pak, za ufati nam se, uspjeli smo mu, istom, čestitati nedočekani okrugli rođendan. Pjesniku, koji je u knjige premjestio i Bosnu i Sarajevo, i koji je mimo rječnikâ sačuvao zaboravljene besjede svojega jezika. Pjesniku, koji je ostao usidren u pjesmi i sav sadren u jeziku. Pjesniku, Abdulahu Sidranu.
