Prošlog tjedna održani Zagreb Film Festival ponudio je pored pobjednika najvećih festivala kakvi su Cannes i Venecija, i podosta filmova koji su obilježili druge prestižne svjetske slikopisne smotre. Tako smo mogli vidjeti i pobjednika Karlovyh Vara, "Strahinju Banovića" Stefana Arsenijevića, Beograđanina koji je na dugom metru debitirao još 2008. solidnom (melo)dramom s krimi-elementima "Ljubav i drugi zločini", da bi u proteklih 13 godina polučio još samo jedan film – dugometražni omnibus "Do Not Forget Me Istanbul" u tursko-grčkoj koprodukciji i autorskoj suradnji s Hanyjem Abu-Assadom i Aidom Begić.
Zapravo daleko najpoznatiji Arsenijevićev uradak do sada bila je kratkometražna "A(Torzija)" iz 2003., dobitnica Zlatnog medvjeda u Berlinu, Europske filmske nagrade i nominacije za Oscara. Njome je autor pokazao znatnu vještinu u tome da već pomalo istrošenu temu (rat u Bosni i Hercegovini, preciznije stradanje civilnog stanovništva tijekom opsade Sarajeva) osvježi oneobičavanjem svojevrsnim magijskim realizmom – u temu koja se, u smislu ambijentacije, doima par excellence urbanom ubacio je, oslanjajući se na scenarij Abdulaha Sidrana, porođaj krave u štali sa sijenom i jaslama kao središnji (simbolički) događaj. Po istom principu oneobičavanja poznatoga koncipirao je i svoj drugi samostalni dugometražni rad – in temu aktualnih migrantskih seoba povezao je s glasovitom narodnom epskom pjesmom "Banović Strahinja" (ili "Strahinja Banović"), reinterpretirajući potonju na fonu središnje pretpandemijske krize današnjice. Ne samo da je takva kombinacija neočekivana, nego su i njezini sastavni elementi na svoj način apartni. "Banović Strahinja", naime, jest raritet u usmenoj epskoj junačkoj pjesničkoj tradiciji (zapadnog) Balkana time što milosrđe pretpostavlja osveti, individualnu ljubav običajima zajednice (Strahinja odbija ubiti svoju ženu i oprašta joj iako se podala svom otmičaru, Turčinu Aliji i, štoviše, u odlučnom trenutku obračuna dvojice muškaraca Aliji se priklonila); također, Arsenijević za izbjegličke protagoniste ne izabire, očekivano, ljude s Bliskog (Srednjeg) istoka, nego dvoje afričkih crnaca, ekonomske a ne političke imigrante. To su mladi bračni par Samita, u srpskom azilu nazvan Strahinja (uvjerljivi Ibrahim Koma), i Ababou (odlična Nancy Mensah-Offei); njih dvoje se vole, ali imaju različita stremljenja. Dok je on, nakon neuspjelog pokušaja azila u Njemačkoj, zadovoljan svojom situacijom u Srbiji gdje je dobio profesionalni angažman u lokalnom nogometnom klubu, ona žudi za vlastitim samoostvarenjem – kao profesionalna glumica želi pronaći angažman u Britaniji; uostalom, engleski tečno govori, srpski, za razliku od Strahinje, nimalo. I stoga je spremna napustiti supruga i poći dalje s elokventnim sirijskim izbjeglicom/aktivistom, no Strahinja će joj slijediti trag bez obzira na cijenu...
Arsenijević je zaista vješto spojio i međusobno prožeo lokalnu narodnu baštinu i suvremena globalna zbivanja, a njegov film posebno dobro funkcionira u prvoj trećini, kad se profiliraju likovi dvoje protagonista i izražajnih epizodista. No kad se fokus prebaci na samostalnu Strahinjinu aktivnost, na njegovo usamljeničko (pješačko) putovanje pustošnim pejzažima, vidi se da Arsenijeviću nedostaje višeg redateljskog dara – namjesto snažnog naturalističkog pristupa ili sugestivnog poetiziranja, ti prizori utapaju se u bezličnoj monotonosti. Također, scenaristički se ne libi posegnuti za općim mjestima (izazivanje gledateljskih emocija prikazivanjem bešćutnosti švercera ljudima, osobito u sceni s bebom), a plemeniti završni obrat ne elaborira. Tako da se u konačnici "Strahinja Banović" ne izdiže iznad respektabilne solidnosti, iako se u dijelu njegova trajanja činilo da je sposoban i za veće dosege.
