Bosanskohercegovačka redateljica Aida Begić Zubčević pojavila se u svijetu filma početkom 2000-ih. Njen diplomski rad ‘Prvo smrtno iskustvo’ prikazan je na više od 20 međunarodnih filmskih festivala, sudjelovao je na 54. filmskom festivalu u Cannesu i kasnije pokupio sijaset nagrada u Španjolskoj i Italiji. Redateljičini kasniji radovi, ‘Sjever je poludio’ i ‘Snijeg’, bili su također zapaženi, a film ‘Djeca’ bio je 2012. bosanski kandidat za Oscara. Ova senzibilna redateljica često je u svojim filmovima doticala rat i njegove posljedice, ostajući najviše vjerna sudbinama i traumama tzv. malih ljudi. Posljednji film, ‘Ne ostavljaj me nikad’, bavi se sirijskom djecom izbjeglicama i očekuje redovnu produkciju ove jeseni.
Još dok smo studirali, govorili su nam o balkanskim mačo režiserima. Svijet se promijenio, nakon tih prvih, hrabrih koraka, danas u regiji postoji čitava nova generacija redateljica koje su promijenile i teme i pristup filmskoj priči
Koje vam je nagnuće u jednom trenutku reklo da se bavite baš filmom?
Već kao dijete sam znala da se ne želim baviti nečim što ima ustaljenu strukturu, monotono radno vrijeme i posao koji je uvijek isti. Svirala sam godinama klavir, crtala i pisala svašta i nekako sam osjećala da će umjetnost biti moje opredjeljenje, ali nisam baš bila sigurna čime ću se zaista baviti. Zato sam u Sarajevu upisala Akademiju scenskih umjetnosti koja je bila multimedijalna, po uzoru na umjetničku akademiju u Novom Sadu, vjerujući da će moji afiniteti prema književnosti, muzici i vizualnom izražavanju biti zadovoljeni. U početku sam željela biti pozorišna redateljica, ali sam se tokom studija zaljubila u film, tako da sam na kraju diplomirala i s pozorišnom predstavom i s filmom.
Biljeg rata
Što je prevagnulo?
Za mene je filmski jezik kao neko more bez obala, jer uvijek ima neki novi redateljski izazov koji trebam savladati i koji me vuče da idem dalje. Za mene je dominantna snaga slike: kada pogledam neki film, ne moram znati baš sve o čemu se u njemu radi, ali ono čega ću se sjećati su upečatljive slike. Percepcija svijeta kroz sliku i zvuk je nešto što mi je i u svakodnevnom životu uzbudljivo. Osim toga, ritam i tempo u filmu su veliki izazov: kako gledaoce provući kroz tok priče, kako poentirati detalje, kako odvojiti bitno od nebitnog, kako uspostaviti harmoniju. Žao mi je ponekad što se današnji film odvojio od umjetnosti i postao zabava, entertainment, pa onda ima i sve manje publike koja bi prihvatila nešto drugo osim dva sata jeftinog uzbuđenja uz kokice i koka-kolu. U svakom slučaju, neću nikada prestati ispitivati jezik filmske umjetnosti i uspoređivati ga recimo s poezijom. Novi projekat koji sada pripremam baziran je na usmenoj književnosti Bosne i Hercegovine, na ljubavnim baladama i jako mi je zanimljivo kako mogu te pjesničke slike izraziti kroz film, a da ne ubijem ljude dosadom.
Na ovim prostorima moglo bi vam se uputiti i pitanje o tome kako je biti žena u muškom svijetu filma.
Još dok smo studirali, naši profesori i stariji kolege govorili su nam o balkanskim mačo režiserima. Slušali smo legende o tome kako režiser treba da bude čvrst momak, koji mora odmah da uspostavi neupitan autoritet. Na primjer, da već prvi dan nekoga otpusti, da viče i baca knjigu snimanja i slično. Slušajući te priče pomislila sam da nikada neću režirati ako tako trebam raditi, jer ne želim biti dio takvog svijeta. U početku jeste bilo neobično; nakon Akademije pojavile smo se samo Jasmila Žbanić i ja kao redateljice i već sam bila navikla da se na snimanju ljudi obraćaju mom asistentu ili snimatelju jer nisu mogli zamisliti da im je žena šefica, pritom tako mlada kao što sam tada bila. Svijet se danas promijenio i balkanski mačo redatelj više nije trend. Nakon tih prvih, hrabrih koraka, danas u regiji postoji čitava nova generacija autorica i redateljica koje rade na filmu i koje su promijenile i teme i pristup filmskoj priči.
Radila sam u Turskoj sa sirijskom djecom. Ljuti me što se patnja djece smješta u četvrti ili peti plan i što pijetet prema toj patnji zamjenjuju samo brojke njihove nesreće
Jednom ste rekli da se ni o jednoj temi iz suvremenog života u BiH ne može govoriti bez sjećanja na rat?
Onda kada te teme nestanu iz naših svakodnevnih života, neće više biti prisutne ni u mojim filmovima. U svojim radovima nikada nisam citirala neku ratnu priču, nego sam se uvijek bavila posljedicama rata. Kada počinjem raditi novi film, uvijek se zareknem da ću snimiti neku komediju ili film za tinejdžere, a onda, kada počnem istraživati tu temu, vidim koliko su posljedice događaja iz 1990-ih prisutne danas. Tragično je da su te posljedice i danas među nama i onda se pitam da li ćemo se ikada izvući iz te postratne tmurne atmosfere. Nisam sigurna da hoćemo jer su svi ti sukobi politički motivirani, a ne postoji politička volja da se konačno završe.
Kako se može živjeti s takvim depresivnim osjećanjem?
Sjećam se onoga što je bilo prije 1990-ih, vrlo dobro onoga što je bilo u ratu, a i poslije. Nekako sam se pomirila s tim da smo generacija koja mora nositi biljeg rata, ali ono što me čini tužnom su ove nove mlade generacije koje su rođene poslije rata, a i dalje su tim ratom obilježene. Ti mladi ljudi ne mogu normalno da dišu i da žive, nego moraju da pate od depresija i strahova koji nisu njihovi. Vidim studente koji se po Bosni i Hercegovini ne kreću slobodno i imaju strah jedni od drugih, ali taj strah ne proizlazi iz njihovog iskustva, nego iz onoga što su im drugi rekli. Moj novi film trebao bi biti ljubavna priča, ali na kraju ne znam kako će izgledati, jer vidim da je stvarnost u koju bi ona trebala biti smještena živo blato iz kojeg nikako da se iščupamo.
Put do islama
Film ‘Ne ostavljaj me nikad’, koji ste upravo završili, bavi se djecom izbjeglicama iz Sirije?
Kada se razgrnu sve političke okolnosti i historijski kontekst svih tih današnjih ratova, na kraju balade ostaju da pate oni koji ni za šta nisu krivi, a to su djeca i velik broj žena i majki. Radila sam u Turskoj sa sirijskom djecom izbjeglicama koja su izgubila jednog ili oba roditelja. U jednom trenutku nakon snimanja, za večerom, jedna djevojčica me je zapitala: ‘Eto, vi ste imali rat u vašoj zemlji, u Bosni, a u Siriji rat traje već šest godina. Zašto odrasli to čine da smo mi djeca ovako nesretna?’ Nisam znala odgovoriti na to pitanje. Ljuti me što se patnja djece smješta u četvrti ili peti plan i što pijetet prema toj patnji zamjenjuju samo brojke njihove nesreće. Na kraju, ne znam nijedan pametan razlog da se krene u neki novi rat, koji će odgovoriti na pitanje samo jedne ovakve djevojčice.
Film ste snimali na tursko-sirijskoj granici. Kakvo je to bilo iskustvo?
Indikativno je da je Sirija bila vrlo slična Jugoslaviji, po veličini, broju stanovnika, otvorenosti, mentalitetu i raznolikosti kultura i religija, i prošla je slično kao i Jugoslavija. U tom ratu je Turska primila četiri miliona izbjeglica iz Sirije, a ja sam radila skoro godinu dana glumačke i filmske radionice s tom djecom, u dva grada uz granicu. Turska se zadivljujuće dobro organizirala u prijemu tako ogromnog broja izbjeglica koji se odjednom slio preko granice, izgradivši dobre kampove i smještaje, koji izgledaju kao mali gradovi, s bolnicama i školama za te ljude. Naravno, ta tema je vrlo kompleksna i nije sigurno lako ni onima koji su došli, ni onima koji su ih primili. Trebat će puno vremena da se sve to smiri.
Turska je otvorila svoje granice izbjeglicama, ali Evropa baš i ne?
Postoji jedna dugogodišnja medijska, praktički zla kampanja o ljudima s Bliskog istoka koja šalje jednu tipiziranu poruku da su to divljaci koji prijete da će radikalizirati sredinu u koju dođu, da su to neuki i čudni ljudi, i takva slika izbjeglica stvorila je strah u ljudima sa Zapada. U BiH postoji nekoliko hiljada izbjeglica koji žive po parkovima, a domaći ljudi, koji su sami bili izbjeglice u našem ratu, prema ovim novim izbjeglicama nisu se pokazali najbolje. Sve je veća ekonomska kriza i ksenofobija je narasla, ali politika ne čini mnogo da te strahove razbija nego ih koristi. Stvoren je začarani krug nesreće i ljudi ne vjeruju da iz njega mogu izaći. Ne mogu generalno ništa promijeniti, jer od toga se može samo poludjeti, ali osjećam se bolje kada znam da kao redateljica mogu ispričati priče o takvim ljudima koji pate.
Je li ta velika nesreća kojoj ste godinama svjedočili bila motiv da se okrenete nečemu što bi se u najopćenitijem smislu zvalo duhovnost?
Na samom početku rata u BiH ta konstantna blizina smrti i mogućnost da umreš u svakom trenutku pred mene je postavila pitanje o smislu života: da li je to što tako kratko i nasilno živimo baš sve? Nije mi bila privlačna politička moda religioznosti, koja je ljudima u jednom trenutku postala komforna i osigurala im određene pozicije. Da sam gledala na tu stranu, sigurno bih bila jedna od onih koji govore protiv religije i vjerskih službenika, ali moj put je bio vrlo intiman i vrlo osoban. Kroz neko moje unutrašnje putovanje, tragajući za mnogim istinama, došla sam do islama, iako nitko u mojoj porodici nije bio religiozan. Izučavajući potpuno otvoreno tu vrstu duhovnosti otkrila sam divne istine kroz sufizam, verziju islama koja je vrlo prisutna u BiH. Taj islam ima lijep senzibilitet, nije uskogrudan i podrazumijeva i obuhvaća različitosti. Shvatila sam, komparirajući judaizam, kršćanstvo, budizam i islam, kako su duhovne istine kompatibilne i nisu nipošto udaljene jedne od drugih.
Svakodnevne priče
Kako u takvom duhovnom prostoru vaš nerv reagira na današnja iskušenja narasle mržnje na globalnom planu i nacionalnih, političkih i vjerskih podjela?
Nikada neću shvatiti potrebu ljudi da žive u jednoličnom okruženju. Zašto je nekome draže i bolje da živi u društvu gdje svi misle, osjećaju i prakticiraju isto što i on? Ta ideja o jednonacionalnim naseljima i gradovima, a kamoli o takvim državama, nikada mi neće biti jasna. Svaki put sam frapirana kada ljudi tako iskreno ne žele da neko tko je različit od njih živi pored njih. Rasla sam i odgojena sam u mješovitom okruženju i, srećom, danas u Sarajevu postoji koliko-toliko takva raznolikost. Vjerojatno bih se nekamo odselila kada bih oko sebe vidjela samo jednoumlje. Vidim kao čisti idiotizam to što se nove generacije odgajaju u mržnji, još radikalnijoj od one prije 25 godina, i to što uče da im je netko druge nacionalnosti ili vjere neprijatelj. Danas je stvoren jedan jako neprijatan globalni ambijent u kojem ljudi umiru od raka i depresije zato što neprestano žive u strahu i napetosti, iako materijalno živimo možda i bolje nego prije. Trudim se u svom poslu da radim s mladim ljudima i da ih ohrabrujem da svijet koji ostaje na njima ne bude tako odvratan i da ne vjeruju ljudima koji ih uvjeravaju da žive u čoporima koji urlaju i koji ih truju fašizmom i podijeljenošću. Ne mogu se nikako identificirati s tim zagušljivim nacionalnim idejama i za mene je kao majku veliki izazov da odgojim djecu da se odupru ovakvom svijetu.
Radeći film s djecom iz Sirije rekli ste da je snaga života na njihovoj strani. Gdje je snaga života za sve nas?
Mislim da se nada nalazi u pojedinačnim sudbinama i zato se u svojim filmovima bavim specifičnim ljudskim pričama. Mislim da se snaga života nalazi u umjetnosti: svi su ljudi isti ili slični, svi vole i pate na isti način i svi plaču ili se smiju kada gledaju kineski, francuski ili islandski film. Takozvane velike istine razdvajaju ljude, a mali detalji vezani uz svakodnevne ljudske priče ih spajaju. Zato treba da se bavimo tim običnim ljudima i da ne gledamo u političare koji su samo obični službenici, uglavnom mediokriteti, koji uživaju u svom javnom glamuru. Kao što je umjetnik Braco Dimitrijević stavio obične ljude na svoja velika platna, koja je postavljao na fasade ulica i trgova, tako bi takvi ljudi sa svojom običnim i lijepim pričama trebali zauzeti mjesto političara, koji nisu zavrijedili ni toliko medijskog prostora, ni toliko naših života. Zamka u koju smo upali jest da svi mi tim ljudima dajemo prostor, pažnju i važnost. Moramo se boriti koliko možemo, ali taj prostor mi moramo zauzeti ili ćemo živjeti kao u nekoj epizodi Mad Maxa, a onda izumrijeti.
