Predstava ‘Razgovaranje’ u režiji Marine Petković Liker i izvedbi kazališne grupe Četveroruka, koja se temelji na stvarnim iskustvima žena iz Darde u Baranji, u ratu i poslije njega, izaziva iznimnu pažnju i zagrebačke publike i kritike. S redateljicom, inače docenticom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, razgovaramo o posebnoj vrsti teatra kojim se bavi, o kompleksnosti ljudskih istina i iskustava, o suživotu nakon mržnje i ratova…
Kako biste opisali kazalište kojim se bavite već skoro deset godina?
Od početka svog kazališnog rada tragam za specifičnom komunikacijom koja se događa u susretu izvedbe i gledatelja i koja je duboko povezana s onim kako vidim i doživljavam svijet. Zato sam 2011. projektom ‘Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji.’ izmjestila svoj rad u jedan podrum i pokušala sustavno prići toj potrazi za drukčijom izvedbenom paradigmom ne podrazumijevajući unaprijed nijedan kazališni element – vrijeme, prostor, tekst, režiju, dramaturgiju, izvođače, publiku. Željela sam da kazalište bude umjetnička reakcija na autentičan iskaz stvarnih ljudi na teme koje su ih mučile. Na kraju tog ciklusa istraživanja nastala je predstava ‘Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje.’ koju smo izveli 2016. na Marulićevim danima.
Kako je nastala vaša najnovija predstava ‘Razgovaranje’?
‘Razgovaranje’ je četvrta epizoda ciklusa ‘Udaljenosti’ koji počinje 2017. našim odlascima u Dardu u Baranji i razgovorima s lokalnim ženama i muškarcima. Zasniva na dokumentiranom razgovoru sa ženama iz Udruge žena općine Darda. Kad smo se srele, rekla sam im da radim kazališnu predstavu i da se bavim umjetničkim odgovorom na osjećaj svijeta u kojem živimo te da me zanima kako su, kako se osjećaju i kakav je život u Dardi sada i prije te mogu li zamisliti svoju budućnost. Moje iskustvo je da posvećen razgovor uz prisustvo kamere i mikrofona donosi ne samo autentičnost nego i nevjerojatnu iskrenost i dubinu: u tom trenutku nisam znala kako će izgledati naša predstava, jedino sam željela čuti te žene. Željela sam uz njihovu pomoć istražiti dublje znanje o tome u čemu živimo i jedan osjećaj svijeta koji je vrlo osoban i pripada krajnje različito i intimno svakoj od njih.
Što vam je bilo najupečatljivije u tom razgovoru: ono što su govorile, njihova mimika, izgled, atmosfera?
Sve to zajedno. One imaju nevjerojatan optimizam i umijeće guranja života dalje. Danas sjede jedne pored drugih i Hrvatice i Srpkinje, i one koje su u ratu učinile nešto dobro i one koje su učinile nešto ne baš dobro. One su bile prijateljice ili susjede i prije rata, onda je u ratu sve popucalo, neke su otišle, neke su ostale, svašta se dogodilo, a one su opet zajedno sa svim tim iskustvima, bez obzira na to što postoje neke stvari koje ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti. Ta spremnost da govore i o najobičnijim stvarima i o najgorim iskustvima, ta snaga da sve to mogu prebroditi – to je fascinantno i inspirativno.
Koja je razlika između ženskog i muškog pogleda na prošlost i sadašnjost u Dardi?
Govorim iz osobne perspektive, nisam napravila nikakvu ozbiljnu studiju, ali muškarci s kojima sam razgovarala, većinom stariji, oni koje sam tamo zatekla i koji su htjeli razgovarati, razmišljaju o politici, ratnim užasima i beznađu da se iz toga izađe. Oni su uglavnom govorili o nepravdama koje se i dalje nastavljaju i o zločinima koji nikad neće biti procesuirani. Sjećali su se boljeg života, ali su dijelili osjećaj da neće, jer ne može, biti bolje. Žene se manje sjećaju lijepe prošlosti, svjesne su užasa i političke situacije, ali usprkos boli odlučne su u guranju života koji se mora nastaviti. Cijeli ciklus ‘Udaljenosti’ postavljen je na analizi postratnih trauma. Prva predstava ‘Udaljenosti – posustajanje’ uspostavlja početno stanje i inspirirana je upravo muškim pogledom, treća epizoda ‘Ni prijatelj ni brat’ govori o dvije žene u napuštenom stanu i nemogućem suživotu u okviru tegobnih sjećanja. Posljednja predstava, ‘Razgovaranje’, put je prema slušanju i suočavanju.
Zašto je tako teško suočavanje s prošlošću?
Iskustvo u Dardi govori mi da je nemoguće ispričati cjelovitu priču o ratu ili prošlosti zato što se ne možemo složiti oko jednog narativa: tko je kome što učinio, tko je odgovoran, tko je kriv… Možda se i možemo oko toga složiti na mentalnoj razini, ali problem koji neprestano izranja je u tome što je u međuvremenu u čovjeku nešto puklo. To što je puklo je zapravo naša priča i to je rana koju treba zaliječiti. Tome ne može pomoći neki politički narativ koji će zanemariti ono ‘nebitno’ u priči, koji će je pojednostaviti na jednu istinu, jer takav, nažalost, ne nudi mir nijednoj puknutoj duši. Da bismo se dogovorili oko zajedničke istine, ako je tako nešto uopće moguće, najprije trebamo čuti sve te različite narative, sve ono ‘nebitno’. Pitati nekoga kako je i dozvoliti mu da kaže sve što mu je na duši. Zato me zanimaju suzvučje, kompleksnost i višeznačnost neke priče koja se događa u nekom biću kroz tijelo, glas, disanje, prostor, vrijeme… Zanimaju me drhtaj toga glasa, pogled i titraj tijela, u svim njihovim nijansama, a onda doživljajno spajanje s tim, a ne s klasično čvrstom pričom i jednom autoritarnom istinom.
Kako je izgledao vaš proces rada s glumicama na teškoj temi proživljenih ratnih i poratnih iskustava nekih stvarnih žena?
Naravno da sam tražila suradnice koje imaju ljudsku i glumačku snagu suočiti se s tim pričama. Moj interes nije bio da se bavimo sažaljenjem, već suosjećanjem. Tehnika igre vrlo je složena i strukturirana i ona predstavi daje formu, ali glumce na svakoj izvedbi ulaze u novi rizik stvaranja usmenog narativa koji u ‘bitno’ uključuje i sve ono ‘nebitno’. Svaka od njih ponaosob, Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin, pronašla je u pričama žena iz Darde vlastitu inspiraciju – glumice su bile otvorene, iskrene, hrabre i vješte.
Francuski filozof Blaise Pascal je rekao da se sve tegobe čovječanstva mogu svesti na problem jednog čovjeka koji nije u stanju sjediti u tišini, sam u svojoj sobi. Vaše predstave pozivaju na tišinu, baš kao i najnovija situacija u vezi izolacije.
Ta velika promjena kojoj upravo svjedočimo dovodi nas u tišinu iz koje se rađa neka sasvim druga vrsta komunikacije. U predstavama često koristim ekstremne tišine iz kojih se rađa iskustvo zajedništva. Kad se ulazi u takvu tišinu, naši osjeti se otvaraju na nov način, vrijeme promijeni svoj tijek, počinjemo primjećivati detalje koje inače ne primjećujemo. Danas zaista ne znamo što će se s nama dalje događati. Ova kriza je i opasnost i šansa. Ukoliko iskoristimo priliku za tišinu i ako ona potraje dovoljno dugo, možda možemo postati senzibilniji i osjetljiviji na detalje i u umjetnosti i u životu: na nečiju suzu ili treptaj oka, na blagi osmijeh ili otkucaj tuđeg srca; možda bi nam se moglo dogoditi i da se ‘oljudimo’.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
