Senzibilizacija za patrijarhalne odnose moći u filmskoj industriji, koja je eksplodirala 2017. godine u jeku pokreta MeToo i zastrašujućih otkrića o razmjerima seksualnog zlostavljanja žena u Hollywoodu, također je dala na vidljivosti raspravama koje bi inače bile pretežito osuđene na akademski i stručni rezervat. Jedna od njih je pitanje filmskog kanona, odnosno onoga što se smatra vrhuncima svjetske kinematografije. Taj zloglasni "kanon" nije svediv ni na jednu listu, kurikulum, politički akt, kritičarski opus ili nešto peto, što ne znači da određenim faktorima u njegovom formiranju ne pripada povlaštena simbolička pozicija. U filmu su to ankete koje časopis "Sight & Sound" provodi svakih deset godina – prvu među kritičarkama i drugim stručnjacima, a drugu među redateljicama i redateljima. Od njih nešto privilegiranije mjesto pripada kritičarskoj kao prvoj, budući da je utemeljena 1952., dok se redateljska izdvojila tek 1992. godine.
Tektonski pomaci na ovogodišnjoj "Sight & Soundovoj" listi pokazuju da se radi o živom polju borbe za priznanje dijela diskriminirane filmske kulture – smatra Petra Bel Krnjaić
Današnja simbolička težina koju pridajemo kritičarskoj anketi zamagljuje nepreuzetan ton u kojem je provođena tijekom prvih desetljeća. Prije svega, ona je zamišljena kao prigodan vox populi, bez ikakvih pretenzija na formiranje filmskog kanona – štoviše, sami "Sight & Soundovi" urednici svaki put upućuju na njena ograničenja, na raskorak s aktualnim tendencijama u filmu, pa čak i na "ortodoksiju" prikupljenih glasova. Tijekom prvih pet desetljeća proces selekcije je ostao unutar razmjerno zatvorenih okvira, premda vrijedi spomenuti da u njemu od samog početka glas ima i manji broj kritičarki, poput Lotte Eisner, Frede Bruce-Lockhart, Dilys Powell, Iris Barry, Catherine de la Roche i Penelope Houston. Ukupan broj kritičara-sudionika u tom je periodu porastao s inicijalnih 63 na 145 u 2002. godini, što se čini uistinu neznatnim uzevši u obzir globalni razvoj filmske industrije. Uz taj podatak, prepreku rastvaranju liste s vremenom nedvojbeno počinje predstavljati i svođenje finalne selekcije na svega deset naslova. Ne čudi stoga da se tako limitiran popis drži klasičnog, modernističkim kriterijima vrednovanog igranofilmskog kanona, onako kako ga je vidjela euroamerička kritičarska i redateljska elita.
Tom je problemu nastojalo doskočiti izdanje ankete iz 2012. godine, u kojem je sudjelovalo 846 kritičarki, dok je finalna selekcija proširena na 100 filmova. Međutim, opći ton je ostao nepromijenjen – činjenica da je Hitchcockov "Vertigo" skinuo "Građanina Kanea" s prvog mjesta nakon 50 godina teško da je znak promjene duha vremena, a u tom smislu je znakovito da je i prošireni format rezultirao uvrštavanjem tek dvaju filmova čije autorice su žene: "Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce 1080 Bruxelles" Chantal Akerman na 36. i "Beau travail" Claire Denis na 78. mjestu.
Ja se ne čudim što nove generacije često imaju ukus drugačiji od moga, jer ne vidim alternative takvom razvoju događaja, a veseli me što imamo jako puno mladih pisaca i stvaralaca koji će, po prirodi stvari, promijeniti i kanon hrvatskog filma – govori Nikica Gilić
No simbolička težina koju je "Sight & Soundova" anketa dobila kodificirajući se u nešto najsličnije "službenom" filmskom kanonu donijela je i drugačiju vrstu odgovornosti prema njezinoj provedbi, osobito u kontekstu aktualnih borbi za ženska prava i dekolonizaciju kulture, pa je ove godine u selekciji sudjelovalo čak 1639 glasača. U iščekivanju novih rezultata, već se ove veljače moglo čitati apele muških kritičara glasačima da "ostave woke politiku po strani", kako je zavapio Jordan Ruimy na stranici "World of Reel". Srećom, njegove su molbe neuslišane, a novi su rezultati donijeli nekolicinu promjena koje će proizvesti dobrodošlu iritaciju u dijelu mainstream kritike.
Najočitija i simbolički najjača je, dakako, izbijanje Akermanine "Jeanne Dielman" na prvo mjesto. Riječ je, kako glasovita teoretičarka filma Laura Mulvey ističe u popratnom eseju, o dvostruko važnom izboru koji ne samo da legitimira eksperimentalnu filmsku tradiciju nego i predstavlja "trijumf ženske", odnosno feminističke kinematografije. Komentirajući odnos između narativnog sadržaja filma – raspadajuće svakodnevice naslovne protagonistkinje, kućanice koja se prostitucijom održava na životu – i njegove formalne inovativnosti, Mulvey zaključuje kako "Akerman transformira film, koji je i sam često sredstvo potlačivanja žena, u oslobađaju silu".
Uz uspjeh "Jeanne Dielman", vrijedi pozdraviti i Denisin uspon u top 10, kao i konačni proboj Agnès Varde, Maye Deren i Věre Chytilove na listu, kojima se pridružuju još i Julie Dash, Barbara Loden, Jane Campion i, pomalo iznenađujuće, Céline Sciamma s "Portretom djevojke u plamenu" iz 2019. godine. Ukupno je tako izabrano 11 filmova čije autorice su žene (Akerman i Varda su zastupljene s po dva), što ih i dalje čini izrazito podzastupljenima. Ne bi, dakle, trebalo posebno glorificirati ovaj izbor: u najboljem bi se slučaju moglo reći da on kodificira odavno priznati minimum minimuma kada govorimo o redateljicama. Ove se godine također na listi po prvi puta nalaze filmovi afroameričkih autora/ica: uz Dash, tu su Spike Lee i Charles Burnett te dva redatelja mlađe generacije, Barry Jenkins ("Moonlight") i Jordan Peele ("Get Out").
Petra Belc Krnjaić (Foto: LinkedIn)
Sve u svemu, dakle, riječ je o popisu koji i dalje u najvećoj mjeri ostaje vjeran klasičnom kanonskom rasteru. No to ne znači da procjepe koji se u njemu pojavljuju treba podcijeniti. Tako urednica portala Dokumentarni.net Iva Rosandić nove rezultate ankete smatra bitnima "zbog probijanja kanona i činjenice da su o Chantal Akerman izvijestili svi mediji, čime se eventualno šira publika upoznala s opusom u javnosti manje prisutne autorice". Nešto je ambivalentnijeg stava kritičarka Petra Belc Krnjaić, koja Akermanin trijumf i uvrštavanje autorica poput Deren i Dash, doduše, također smatra "fantastično pozitivnim pomakom u rehabilitaciji marginalne filmske kulture". Međutim, komentirajući činjenicu da su s popisa ove godine ispali autori poput Howarda Hawkesa ili Alaina Resnaisa, Belc Krnjaić spekulira:
- Nije li ova lista ujedno i odraz trenutnih kulturnih trendova u kojima se stvari pokušavaju prekomjerno ispraviti, određenim dijelom upravo i pod utjecajem akademskog poučavanja filma - pita se ona, zaključujući ipak:
- Tektonski pomaci na ovogodišnjoj "Sight & Soundovoj" listi pokazuju da se radi o živom polju borbe za priznanje dijela diskriminirane filmske kulture i poziva na aktivno i kritičko uključivanje u njeno promišljanje.
Srodno tome, Rosandić poziva na "inzistiranje na momentu inkluzivnosti, ne s ciljem smjene, nego nadopune". Ističući kako "mjesto kanonskih djela filmske povijesti nikad neće biti upitno usprkos neprekidnom preslagivanju na proizvoljnoj ljestvici", napominje kako bi selekcije poput ove "trebale ponuditi konkretnije ulaze u nove estetike i produkcije ili otvoreno progovarati o drugačijim perspektivama doživljaja filma". Upravo na tom tragu važnost Jeanne Dielman vidi direktor Human Rights Film Festivala Petar Milat:
Petar Milat (Foto: Privatna arhiva)
- Sva muška pamet koja je posljednjih dana zapela da "objasni" što to "zapravo" stoji iza "Sight & Soundove" liste i kakve su to nepravde počinjene filmskom kanonu i ukusu previđa samo jednu malecnu stvar: Akermanina "Jeanne Dielman..." na vrhu ljestvice nije simptom nekakve političke korekcije kanona, tj. nekog boljeg ili savršenijeg kanona, već taj film jest poziv ili otvaranje jedne drukčije povijesti filma. Prošlosti i budućnosti filma. Ni manje ni više - kaže on.
Filmolog i redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nikica Gilić promjene tumačenja povijesti filma smatra normalnima i dobrodošlima te naglašava važnost prirodnih procesa, društvenih lomova i smjena generacija, za koje navodi da "često donose promjenu temeljnih estetičkih, institucijskih, ideoloških i drugih postavki kanona". Tako su, podsjeća, "nekoć Hitchock, Hawks i Ford bili nepriznati kao zanatlije, 60-ih su priznati kao umjetnici, sada se bore za opstanak u vrhu kanona". Smještajući raspravu u ovdašnji kontekst, Gilić ističe:
- Tako je i u nas – kritičari, novinari, urednici u medijima i izdavačkim kućama, voditelji kinodvorana, umjetnici, fakulteti, instituti, škole i drugi faktori s vremenom uzdižu jedne a spuštaju druge velikane, pa je od 70-ih Branko Bauer neupitna umjetnička činjenica, u istom je razdoblju opao ugled Fedora Hanžekovića, dok je Vatroslav Mimica imao veliki pad ugleda 70-ih, da bi ga moja generacija vratila u vrh kanona. Ja se ne čudim što nove generacije često imaju ukus drugačiji od moga, jer ne vidim alternative takvom razvoju događaja, a veseli me što imamo jako puno mladih pisaca i stvaralaca koji će, po prirodi stvari, promijeniti i kanon hrvatskog filma - govori Gilić.
Nikica Gilić (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Na tom tragu, Belc Krnjaić smatra kako bi anketni pristup poput "Sight & Soundovog" možda bilo dobro primijeniti u domaćoj filmskoj kulturi.
- Ovakve liste kroje se uglavnom u okviru Hrvatskog društva filmskih kritičara, odnosno kroz nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo, koja se dodjeljuje od 2007. godine, i to isključivo živim autorima, što isključuje sve one autore i autorice koji su kroz povijest donijeli značajne pomake u hrvatskom filmu, ali su umrli prije nego što je nagrada utemeljena - smatra ona.
Filmski kritičar, scenarist i filmolog Ivan Velisavljević ponudio nam je pak vrijedan uvid u srodne procese u Srbiji.
- Najznačajnije institucionalno stvaranje filmskog kanona u Srbiji je izbor "Sto srpskih igranih filmova od kulturnog značaja 1911-1999", koji je nastao 2016. godine. Sem tog pokušaja, u Srbiji se kanon formirao uglavnom kritičarskim prenošenjem s generacije na generaciju – autori jugoslovenskog novog filma su tu neprikosnoveni još od 1960-ih, iako je u nekoliko neformalnih anketa, ali i u ovoj Kinotekinoj, prvo mesto zauzeo "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana. (Srbi i Hrvati izgleda imaju sklonost da najboljim filmovima proglase one koji imaju "pevanje" i "ko" u naslovu.) Ako je "Sight & Sound" uveo tendenciozan sistem glasanja da bi uključio filmske stvaraoce koji su bili isključeni iz kanona zbog identiteta, tema ili forme, situacija sa srpskim kanonom je obrnuta. Naime, i za vreme socijalizma i nakon socijalizma u kanon se uvodio dominantno onaj ko se socijalizmu protivio. Autori novog filma, ili tzv. crnog talasa – Pavlović, Petrović, Makavejev, Mića Popović, Žilnik i drugi – što je naziv na kom su kritičari insistirali iz ideoloških razloga od kraja 1980-ih, dominiraju kanonom, kao i autori tzv. praške škole: Kusturica, Marković, Paskaljević, Karanović. Među ostalim najznačajnijim filmovima su gotovo po pravilu oni koji su nekoć bili ideološki "problematični", cenzurisani, bunkerisani, kontroverzni - pojašnjava Velisavljević i nastavlja.
Ivan Velisavljević (Foto: Siniša Dugonjić)
- Tako su iz kanona isključeni dobro skrojeni, klasični fabularni filmovi 1950-ih, neki izvanredni partizanski filmovi, dečji filmovi, fantastika... A da ne govorimo o kratkim igranim, dokumentarnim ili eksperimentalnim filmovima, koji nikada nisu ni uključeni u neki zvanični kanon – samim isključenjem eksperimentalnih filmova, isključene su, recimo, žene, koje su najveće rezultate ostvarile upravo u tom polju. A to što filmovi nakon 1999. nisu nikada uključeni ni u kakav institucionalni pokušaj stvaranja kanona već govori koliko je autora i autorki isključeno. Tako srpski film godinama tavori u konzervativnom i prašnjavom klišeu ideološki pristrasnog kanona, u kom su se našli filmovi dobri valjda samo ako su "subverzivni", ili da kažemo otvoreno: antikomunistički - zaključuje ovaj filmolog.
Velisavljevićev prikaz podsjetnik je do koje mjere se konotacije pojmova koje opisuju političku investiranost neke umjetničke prakse mijenjaju u različitim kontekstima – primjerice, područje tzv. istočnoeuropske umjetnosti je jedno takvo minsko polje u kojem "subverzivnost" može imati i duboko reakcionarno značenje. Pitanje, dakle, nije politizirati ili ne, nego na koji način, s kojim ciljem, u čiju korist. Vratimo li se temi "Sight & Soundove" ankete, Iva Rosandić napominje:
- Kritike rezultata koje prokazuju implicitnu političnosti izbora čine mi se promašenim, utoliko što ta pitanja ne smatram odvojenima.
Izbor "Jeanne Dielman", dakle, nesumnjivo je u određenom smislu političan, a nama samo ostaje poželjeti sudionicima budućih anketa još više takve politizacije na korist, kako to kaže Petar Milat, "prošlosti i budućnosti filma".
