Povodom 14. izdanja Human Rights Film Festivala (Festivala filma o ljudskim pravima), razgovarali smo s njegovim direktorom, Petrom Milatom.
Kome je ovaj festival namijenjen?
HRFF je svojevrsni dvoglavi aždaja budući da je riječ o festivalu kojim se istodobno promovira autorski i angažirani film. S obzirom na takvu misiju, svjesni smo da se ne obraćamo jednoj, općoj publici, već čitavom nizu publika i manjina: aktivistima, filmofilima, gejevima i lezbijkama, Romima, zabrinutim građanima, poštenoj inteligenciji, beskućnicima koji koriste slobodan ulaz da zadrijemaju u ugrijanim dvoranama… Naša je poruka i nakana pomalo teroristička jer još uvijek vjerujemo da pokretne slike projicirane na velikom platnu mogu imati odloženo djelovanje, tj. da izvan svake kontrole jednog dana mogu naprosto eksplodirati u mozgovima onih koji su ih vidjeli i shodno tome im promijeniti živote.
Je li se HRFF u ovih 14 godina uspio etablirati i naći svoju nišu u, ako već ne moru, onda barem jezeru festivala koji se održavaju u Zagrebu?
Naš festival je tokom kalendarske godine posljednja veća filmska manifestacija u Zagrebu i Hrvatskoj, pa stoga uvijek možemo ponuditi vrlo reprezentativan presjek najrecentnije produkcije, bilo da se radi o igranom, dokumentarnom ili eksperimentalnom filmu. To naša publika i kritika od HRFF-a već poslovično očekuje pa je za nas najveći izazov kako izbalansirati sve te zahtjeve u selekciji koja se namjerno drži gesla ‘malo, ali dobro’. Naše iskustvo, koje dijelimo s par sličnih festivala u državi, pokazuje da se prostor kina sužava, pa često festivalske projekcije brojnih top-deset, odnosno važnih naslova ostaju ujedno i jedine kino projekcije u Hrvatskoj. Činjenica da je takva situacija i vani i nije nam baš neka utjeha. Pomak koji se dogodio s pokretanjem Trećeg programa HTV-a sada se gotovo pa istopio.
Tko i što utječe na izbor filmova koji će biti prikazani na festivalu, ali i drugih sadržaja?
Scena filmskih festivala u Hrvatskoj je jedna od uistinu rijetkih kompetitivnih domena kulturnog života, i to, bez da mistificiramo, dobrim dijelom utječe na izbor i raspoloživost naslova. Tko prvi, njegova djevojka. Ide nam na ruku to što smo neke važne, pa i središnje autore suvremenog filma, kao što su Lav Diaz, Wang Bing ili Pablo Larrain, vrlo rano i ustrajno promovirali na HRFF-u bez obzira na ‘žrtve’, primjerice, devetosatnih Diazovih maestralnih filmova.
Smatrate li da bi jedno festivalsko izdanje u potpunosti trebalo biti posvećeno stanju ljudskih prava i govoru mržnje u Hrvatskoj uz osvrt na susjedne zemlje, s obzirom da se u toj sferi stanje konstantno pogoršava?
Ovogodišnje izdanje festivala smo htjeli posvetiti temi historijskog revizionizma i to baš na ovdašnjim područjima. No o tome je ove godine dosta toga već rečeno na sličnim forumima i manifestacijama pa se nismo htjeli ponavljati. Međutim, filmovi Philipa Scheffnera (‘Havarija’), Rithyja Panha (‘Egzil’) i velikog francusko-izraelskog dokumentarista Eyala Sivana također progovaraju o toj temi. Što se nekog boljitka na širem planu tiče, to prepuštamo pametnijima i upućenijima od nas.
Mislite li da je ovogodišnji vizual festivala provokativan ili pak da on savršeno oslikava našu današnjicu u kojoj se tragovi i uspomene na stradanja i zločine tretiraju kao dobra pozadina za selfije?
Vizual 14. HRFF-a je preuzet iz filma ‘Austerlitz’ Sergeja Loznice. Riječ je o prikazu obitelj koja snima selfije na ulazu u koncentracijski logor Sachsenhausen. U pozadini se nalazi natpis ‘Arbeit macht frei’. To je perfektna slika svih ambivalentnosti suočavanja sa zlom u vremenu društvenih medija. Veličina Lozničinog pristupa je u tome da njegov film inzistiranjem na pomnom i drugom pogledu izbjegava fetišizaciju takvog prikaza.
Smatrate li da bi zbog aktualne političke situacije nevladine organizacije, pogotovo one koje djeluju u sferi kulture i ljudskih prava, trebale biti antifašističke orijentacije?
Osobno ne vidim svrhu korištenja pojmova ‘antifašizam’ i ‘neoliberalizam’ budući da su preširoki i neprecizni. Dvojbeno je i u kojoj mjeri oni mogu biti mobilizirajući. Preferiram intelektualne i političke programe koji zagovaraju novu, zaista suvremenu koncepciju građanstva i egalibertarnosti. Smatram da bi kišobranski politički akter, koji bi činile liberalne, ekološke i manjinske snage, prije svega SDSS, mogao biti motor takve priče.
