Kao svake godine, i ove je zagrebački Human Rights Film Festival ponudio niz novih filmova svjetski i lokalno prestižnih autora, u rasponu od Nurija Bilgea Ceylana, Honga Sang-sooa, Ryusukea Hamaguchija, Jessice Hausner, Margarethe von Trotta i Kena Loacha, preko Wanga Binga, Jonathana Glazera i Lisandra Alonsa, do Gorana Devića i Damira Čučića. Festival se trajno opredijelio za umjetnički eksplicitno ambiciozne filmove i autore, ne opterećujući se time tematiziraju li oni ljudska prava u nekom naglašenijem smislu, a po dojmu potpisnika ovog teksta, ovogodišnje najviše kvalitativne dosege ostvarili su Ceylan i Hausner, dok su ostali ponudili uglavnom zanimljive, ali ne do kraja uspjele radove.
Nagrađena u Cannesu za najbolju glumicu (Merve Dizdar), Ceylanova "Suha trava" gleda se prilično lako usprkos trajanju od gotovo tri i pol sata, zahvaljujući ne samo finom ritmu dugih kadrova, nego još više intrigantnim karakterima i njihovim interakcijama. U središtu je učitelj likovnog odgoja mlađe srednje dobi (Deniz Celiloglu) koji odrađuje posljednju godinu obavezne prakse u zabačenoj seoskoj školi u Anadoliji. Učitelj je silno frustriran boravkom tamo, a kako radnja odmiče, otkriva se da se ispod prosvjetiteljskog i nekonvencionalnog lica u sukobu s odveć konzervativnom okolinom krije egoistično naličje čovjeka koji bez ustručavanja krši moralne obzire da bi ostvario svoje potrebe i zadržao društveni status.
Razvio je srdačan, no istovremeno pomalo čudan odnos s darovitom 14-godišnjom učenicom Sevim (Ece Bağcı), a isprovocirat će i nastanak nečeg nalik neželjenom ljubavnom trokutu s učiteljicom likovnog iz druge škole (Dizdar) i svojim kolegom i stanodavcem, kojeg de facto izdaje. No opet, protagonist se ne pretvara u jednodimenzionalnog negativca, jer koliko god može ispasti antipatičan u svojoj sebičnosti i želji za (psihološkom) moći, on ima razloge koji nisu posve neshvatljivi, a njegovo ponašanje ne može u potpunosti poništiti progresivnost njegovih stavova.
Odnosi moći s učiteljicom i učenicom, dvama na različite načine snažnim ženskim likovima, vrlo su zanimljivi, zimska atmosfera provincije izvanredna, a tu je i jedan posve neočekivani – i pitanje je koliko potrebni – metatekstualni ekskurs koji otvara još jednu dimenziju, ali ne čini s njom dalje ništa. "Suha trava" ide u red boljih Ceylanovih ostvarenja i jedan je od najboljih filmova koje smo ove, kvalitetom drugorazredne filmske godine u Hrvatskoj mogli vidjeti na velikom platnu, iako nije riječ o vrhunskom uratku. No svakako jest o vrlo pamtljivom.
"Suha trava" ide u red boljih Ceylanovih ostvarenja i jedan je od najboljih filmova koje smo ove, kvalitetom drugorazredne filmske godine u Hrvatskoj mogli vidjeti na velikom platnu, iako nije riječ o vrhunskom uratku
"Klub Zero" Jessice Hausner drugi je njen anglofoni uradak nakon "Malog Joea", poetički posve u autoričinom stilu – distancirane režije s ironijskim pomakom i temom svojevrsne ovisnosti, ovog puta opsjednutosti koncepcijom zdrave hrane kao uvjeta zdravog života, čijim fanatičnim poklonicima postaje skupina učenika elitne srednje škole pod utjecajem mlade učiteljice (Mia Wasikowska). Kao i "Mali Joe", "Klub Zero" nije suptilan u svojoj kritici, ali isto tako fascinira briljantnim vizualnim i zvučnim dizajnom – full color scenografija i fotografija teško da mogu ostaviti ravnodušnim svakog onog tko film prvenstveno doživljava kao sliku, a Europskom filmskom nagradom ovjenčana glazba Markusa Bindera odlična je u svojoj drugačijosti. Onostrani pak završetak i značenjski ponešto usložnjava stvari, podsjećajući donekle na raniji autoričin film "Lourdes" i čudo koje se tamo protagonistici dogodilo u naslovnom svetištu.
Dugi kadrovi s korištenjem zumiranja i odzumiravanja kao svojevrsne montaže unutar kadra neizbježno asociraju na Honga Sang-sooa, čiji je to oblikovni zaštitni znak bio godinama. Radom "U vodi", Hong i ovaj put tematizira filmsko stvaralaštvo, sada troje de facto amatera: glumca koji postaje i režiser, glumice i snimatelja. Njih troje bez nekakvog čvršćeg plana snimaju pojedine scene, a kad ne snimaju, uglavnom razgovaraju. Hong i dalje rabi (vrlo) duge kadrove, ali je već neko vrijeme odustao od zumiranja, a novitet koji je primijenio u ovom filmu jest da je gotovo cijeli snimljen izvan fokusa.
Vjerojatno je to prvi takav dugometražni film uopće, pa se južnokorejski sineast još jednom u povijest upisuje kao revolucionarni "gramatičar", iako nije najjasnije što je time želio postići (kritičari nude razne interpretacije, ali sve su podjednako neobavezne). Bilo kako bilo, Hongov minimalizam osvaja i izvan fokusa, jer stanje egzistencijalne ispražnjenosti glavnog lika režisera-glumca uvjerljivo je i dojmljivo sugerirano.
Desetak godina nakon prethodnog, vrlo zapaženog ostvarenja "Jauja", Lisandro Alonso predstavio je novi film "Eureka". U njemu je ponovio suradnju s Viggom Mortensenom, čiji lik je ponovo u potrazi za kćeri odbjeglom s drugim muškarcem. No sad je to samo prvi dio triptiha, ostvaren u formi crno-bijelog naturalističko-stripovskog antivesterna smještenog na jug Divljeg zapada. Na njega se nadovezuje središnji dio u rezervatu Lakota u Sjevernoj Dakoti u današnjici i koloru, s policajkom i učiteljicom tjelesnog, nativnim Amerikankama, kao protagonisticama, da bi se završni dio, također u boji, odvijao u Brazilu 1970-ih među nativnim stanovništvom u prašumi.
Spone među segmentima efektno su začudne, prvi i drugi segment – stilski, atmosferom i senzibilitetom vrlo kontrastno postavljeni – izrazito dojmljivi, a Alonso je na više od dvije trećine svog uratka bio na tragu velikom filmu. Međutim, zahvaljujući nategnutom i poprilično nezanimljivom magijskom realizmu trećeg dijela, sve je prosuo, završivši, kao i s "Jaujom", gdje se također pogrešno odlučio za fantastičnu završnicu, znatno ispod razine onoga što je do tada gradio.
Nakon što se 2021. proslavio filmovima "Drive My Car" i "Kolo sreće i fantazije", Ryusuke Hamaguchi ove je godine polučio novi naslov "Zlo ne postoji". Riječ je o ekološki snažno angažiranom ostvarenju o maloj ruralnoj zajednici čiji je istaknuti član otac s kćerkicom i na čijem teritoriju investicijska kompanija želi pokrenuti glamping ("glamurozno kampiranje"). To će ugroziti postojeći ekosistem, pa se mještani odupiru, a središte filmskog interesa prebacuje se na dvoje dobronamjernih promotora glampinga koji se zbližavaju s kćerkinim ocem, ili im se tako čini. Hamaguchi dobro gradi nepredvidivi narativ i atmosferu, da bi ponudio neočekivano razrješenje u stilski prilično impresivnoj, no značenjski zbunjujućoj završnici koja je možda intrigantna, ali i psihološki nedostatno pripremljena.
Najrazvikaniji film ovogodišnjeg HRFF-a, Velikom nagradom u Cannesu ovjenčana i za mnogo Europskih filmskih nagrada nominirana "Zona interesa" Jonathana Glazera, nije iskoračio iz zone očekivane obrade karaktera zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hössa i njegove supruge. Očekivano se slijedi nekritički prihvaćena teza Hannah Arendt o banalnosti zla, očekivano je Höss prikazan kao birokrat i ljubitelj životinja, očekivano su supružnici izraziti malograđani, očekivano su užasi logora prisutni samo zvukom, očekivano se rabi distancirani stil simetričnih kadrova s blagim pomakom u vidu širokokutnika. Sva ta igra na sigurno oblikovno je kompetentno izvedena, ali neovisno o tome koliko je bliska istini – a vjerojatno nije predaleko – umjetnički je neuzbudljiva.
