Human Rights Film Festival (HRFF) održat će se od 4. do 9. decembra u Kinoteci i Dokukinu KIC uz filmske projekcije i više popratnih događanja. O programu i okolnostima u kojima se održava razgovaramo s njegovim direktorom Petrom Milatom.

Postoji li nit vodilja ovogodišnjeg izdanja?

Na našem festivalu autorskog angažiranog filma u šest dana prikazat ćemo 22 naslova, i to u svim žanrovima, što je inače za nas uobičajeno. Što se tiče niti vodilje, ove godine nismo je ni tražili. Da budem iskren, dva mjeseca prije festivala ostali smo bez glavnog kina, kina Tuškanac koje je ušlo u rekonstrukciju. To znači da ove godine imamo smanjenje – ne nužno broja naslova, nego termina njihovog prikazivanja, uz bitno manje resursa.

Druga stvar je vojni sukob koji je počeo u Palestini 7. listopada. Moram reći da je od samih početaka za HRFF pitanje Palestine i Izraela bilo jedno od važnih pitanja, što se vidjelo u filmovima, filmašima i intelektualcima koje smo pozivali na ranija izdanja. Međutim, ove je godine bilo logistički dosta kasno da se u to upustimo, pa smo se odlučili da temu nećemo obrađivati. No ponovo ćemo prikazati neke od najintrigantnijih i najzanimljivijih naslova iz protekle filmske godine, po čemu smo kao festival poznati.

Danas je prikazivanje filmova bitno skuplje. To se može činiti kao sekundarna tema, ali cijene projekcijskih prava su otišle u nebo. Što se tiče umjetnički orijentiranih filmova, uvjeti za prava prikazivanja za festivale poput našeg postali su neodrživi

Koliko je bilo teško ili lako izabrati filmove koji će biti prikazivani?

Posljednjih godina zbog korone i uvođenja online projekcija pitanje selekcije postavljalo se na svim filmskim festivalima, ne samo u Hrvatskoj. Tako su filmski festivali iz kina izišli u neke druge formate, pa je ta činjenica dosta pomjerila načine na koji se selekcija naslova za festivale odvija. Danas je prikazivanje filmova bitno skuplje. To se nekom može činiti kao sekundarna tema, ali cijene projekcijskih prava su otišle u nebo.

Što se tiče umjetnički orijentiranih filmova koje mi prikazujemo, tu su uvjeti za prava prikazivanja za srednje velike festivala kao što je naš postali neodrživi. Ali to je sve prisutnija stvar, pogotovo s obzirom na to da u Zagrebu više nemamo pravo, veliko kino otkako je kino Europa zatvoreno, a sada je u rekonstrukciji i Tuškanac. Planiranje i održavanje festivala ove je godine nekako išlo, ali idućih će biti sve teže. Uvijek se čini da izbor filmova ovisi o ukusima, znanju i vještinama u smislu kako se možete dogovoriti s autorima, distributerima ili producentima, a ove godine to je pitanje financijske održivosti.

Zašto ove godine festival otvara film Gorana Devića?

Ovo je drugi put da otvaramo festival filmom Gorana Devića. "Što da se radi?" dugometražni je igrano-dokumentarni film i paradigmatična priča Hrvatske, ali i ostalih istočnoeuropskih tranzicijskih zemalja. Dević je, ne samo u žanru dokumentarnog filma, izniman autor, i to ne samo u hrvatskim okvirima. Čekali smo neko vrijeme da film bude gotov. Naime, kad smo ga gledali u sirovim fazama, shvatili smo da je to nešto što želimo prikazati, a činjenicom da njime otvaramo festival htjeli smo autoru i filmu dati dodatnu važnost. Interesantno je da je nakon niza Devićevih opservacijskih dokumentaraca klasičnog kova, ovo hibridna forma s obzirom na teme koje obrađuje.

"Što da se radi?" zahvaća jako puno različitih i važnih tema u našem društvu, poput privatizacije, pokušaja da se privatizacija dokine i da se ti procesi vrate na početak, radničke borbe, nacionalizma, ostavštine socijalizma. To je izvanredan film za koji mi se čini da dolazi nakon vala filmova koji su u Hrvatskoj i šire snimani o radničkim borbama, pa bi se moglo učiniti da je riječ o nečem tematski već viđenom. Ali to je uistinu prava poema i iznimno intrigantan film oko kojeg nismo dugo dvojili. Što se tiče hrvatskog filma generalno, pogledamo li određen broj autora ili djela naše filmske zajednice, HRFF je postao platforma za njihovo premijerno prikazivanje u Hrvatskoj. Ne smijemo zaboraviti ni drugu filmsku premijeru važnog hrvatskog autora, film "Polako nikuda" Damira Čučića.

Kako ocjenjujte stanje hrvatskog filma?

Po našem uvidu, stanje filmske scene je dobro, ali to zavisi od žanra do žanra. Postoji opsjednutost kraljevskim žanrom, odnosno dugometražnim igranim filmom, a postoji i percepcija da u tom segmentu hrvatska kinematografija podbacuje – ne toliko na festivalima, koliko na kino kasama, jer su te brojke relativno neumoljive. To važi samo u percepciji masovnosti ili prijemčivosti hrvatske suvremene filmske produkcije, ali kad se podrobnije uđe u svaki od žanrova – dokumentarni, animirani, umjetnički i eksperimentalni film – stanje nije tako loše kako bi se očekivalo da jest.

Hoće li publika imati prilike i u kinima ili nekako drugačije pogledati neki od filmova prikazanih na festivalu?

Za jedan dio naslova, posebno žanra po kojem je naš festival specifičan, a to je tzv. spori film (slow cinema), koji posebno gaje azijski ili južnoamerički autori, HRFF će biti jedina prilika da se pogledaju. Međunarodni festival novog filma/Split Film Festival nam je neka vrsta paralelne inspiracije, ali nakon tragične smrti Branka Karabatića možemo se pitati o sudbini tog festivala. To spominjem jer postoji čitava mreža inicijativa ili festivala na kojima je ova vrsta filmova mogla biti prikazivana, uključujući i naš. Ipak, bitno je spomenuti da je najznačajnija distributerska kuća za umjetnički film na području Jugoslavije, beogradski Megacom, službeno prisutna u Hrvatskoj. Uz druge važne distributere, kao i uz ZFF, odnosno Propeler film, s distributerske strane stvari su nešto bolje i jasnije nego prije.

Ima nekoliko udarnih naslova i autora, poput Nurija Bilgea Ceylana, koji se na HRFF vraća filmom "Suhom travom", Kena Loacha s filmom "Stari hrast", japanskog redatelja Ryûsukea Hamaguchija s dramom "Zlo ne postoji" ili Jonathana Glazera, koji se predstavlja višestruko nagrađivanim novim filmom "Zona interesa" o holokaustu i životu zapovjednika Auschwitza. Tu je i Margarethe von Trotta s filmom "Ingeborg Bachmann – Putovanje u pustinju". Kao udarni naslovi, bit će prikazivani i po cineplexima i po kinima u drugim dijelovima Hrvatske. Iako je situacija oko mogućnosti gledanja takve vrste filmova daleko od idealne, posebno u Zagrebu, nije sasvim crna. Važno je napomenuti da kino nije ekskluzivni kanal prikazivanja jer dobar dio naslova s HRFF-a završi na streaming platformama. Nama je drago da možemo premijerno prikazati dosta filmova jer nam je publika koju na taj način privlačimo itekako važna. Ali otkako organiziramo festivale, što se tiče uvjeta održavanja situacija nikad nije bila tako loša.