Ovogodišnje izdanje zagrebačkog Human Rights Film Festivala nesumnjivo je bilo jedno od najatraktivnijih. Predstavilo je nove filmove kapitalaca Andree Arnold ("Bird"), Lava Diaza ("Fantosmija"), Miguela Gomesa ("Veličanstveno putovanje" nagrađeno za režiju u Cannesu), Pabla Larraina ("Maria"), Jije Zhangkea ("Nošeni plimom") i Luce Guadagnina ("Queer"), ali i festivalski izrazito istaknute naslove manje znanih autora – "Ljubav u Mumbaiju" Payal Kapadije (Grand Prix u Cannesu) i "Pepe" Nelsona Carlosa de Los Santosa Ariasa (Srebrni medvjed za najbolju režiju u Berlinu), a bilo je tu i "Sjeme svete smokve" (Posebna nagrada žirija u Cannesu) afirmiranog, ali ne i "kapitalnog" Mohammada Rasoulofa.
Također smo mogli vidjeti nove (eksperimentalne) dokumentarce svjetskih šampiona tog roda Bena Russella ("Direktna akcija", suredatelj Guillaume Cailleau) i Wanga Binga ("Mladost (Teška vremena)") te postjugoslavenskog art prvaka Dane Komljena ("Kadenca za vrt"), čime lista istaknutih autora i zanimljivih naslova nije iscrpljena, ali negdje se, s obzirom na ograničenost ovog teksta, mora stati. Sukladno tome, pozabavit ću se samo dvama (igranim) ostvarenjima, a to su uratci simbolički posebno nabijenih naziva "Bird" i "Queer".
Poznavatelji opusa Andree Arnold znaju da su ptice koje lete nebom ponavljajući motiv valjda svakog njezina filma, još od Oscarom nagrađenog kratkiša "Osa", jednako kao što se u svakom filmu posvećuje nižestaleškim (često mladim) likovima i miljeima. "Bird" nije iznimka: bavi se (vrlo zrelom i odlučnom) 12-godišnjom djevojčicom (naturščikinja Nykiya Adams) i njezinom disfunkcionalnom, na dvije, podjednako oskudne lokacije podijeljenom obitelji. Također je i pun kadrova ptica u letu, no ovog puta "jedna od njih" zauzela je i naslov filma, referirajući se na jednog od glavnih likova koji se predstavlja kao Bird (Ptica).
Taj lik u izvedbi uvijek osebujnog i ekspresivnog Franza Rogowskog postaje djevojčičin najbolji prijatelj i oslonac, kad to već ne može biti njezin nedorasli mladi otac (odlična uloga Barryja Keoghana), a uz njega, Birda, veže se i fantastičan element. Naime, Arnold, vjerojatno svjesna da je zapala u stanoviti automanirizam (njezino slikanje društvene margine i dalje je suvereno u svom spoju poetskog naturalizma i emocionalne angažiranosti, međutim izgubilo je na svježini), odlučila je iskoračiti u prostor fantastičnog, tako da se Bird/Ptica doslovno pretvori u (veliku) pticu (nalik orlu) kako bi kaznila zlostavljača drugog, majčinog dijela djevojčine porodice.
Rješenje je to dvojbene uvjerljivosti; iako na neki način pripremljeno, ipak ostavlja dojam nategnutosti. Stoga "Bird", prvi Arnoldin dugi igrani film nakon osam godina i nezaboravne "Američke slatkice", nije baš oduševljavajući povratak velike autorice, iako su neke scene u njemu maestralno realizirane.
"Queer" kontroverznog Luce Guadagnina adaptacija je istoimena kratkog romana kultnog Williama Burroughsa o sredovječnom Amerikancu (piščev alter ego) koji u Meksiku, krcatom sparinom i znojem, traži narkomanske i (homo)seksualne užitke. Djelo izvornih underground ishodišta Guadagnino je pretvorio u svoj možda najviše mejnstrimaški uradak, barem otkad je stvorio ime na svjetskoj filmskoj sceni.
U glavnoj mu je ulozi "James Bond" Daniel Craig, koji svoj "njonjasti" lik korektno interpretira, čak se upuštajući u donekle smione homoseksualne scene (koje su međutim prilično sterilne u usporedbi s recimo Wongovim "Zajedno sretni"), no glavni adut filma je mladi i suptilno privlačni Drew Starkey kao njegov voljno-nevoljni (polu)ljubavnik. Pomalo "akademski" redateljski pristup razbuđuje se i dinamizira u ključnim scenama opijatske deluzije u meksičkoj provinciji, no one ostaju jedina ekstraordinarnost u ovom začuđujuće pitomom ostvarenju.
