Od 2. do 7. decembra u više zagrebačkih kina bit će održano 22. izdanje Human Rights Film Festivala (HRFF), tokom kojeg će biti prikazano 38 filmova uz brojna predavanja i tribine. O svemu razgovaramo s Petrom Milatom, direktorom HRFF-a.
Kakva je lična karta ovogodišnjeg izdanja?
HRFF organiziraju Multimedijalni institut (MaMa) i Udruženje za razvoj kulture (Močvara) i posvećen je temama ljudskih prava i usmjeren na autorski film. Ove godine donosimo ukupno 38 filmova – 15 igranih i 23 dokumentarna i eksperimentalna filma. Među naslovima koje ćemo prikazati izdvajam film "Maria" čileanskog režisera Pabla Larraína, čije smo radove prikazivali na našim ranijim izdanjima. Ova biografska psihološka dramu o opernoj pjevačici Mariji Callas s Angelinom Jolie u glavnoj ulozi imala je svjetsku premijeru na ovogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu, a ovo će biti hrvatska premijera. Prikazat ćemo i film "Queer" talijanskog redatelja Luce Guadagnina, nastao po čuvenoj noveli Williama S. Burroughsa, u kojoj glavnu ulogu tumači Daniel Craig. Premijerno je prikazan u konkurenciji Venecijanskog filmskog festivala.
U "Queeru" je puno divergentne seksualnosti, pa je od premijere u Veneciji u nekoliko navrata cenzuriran zbog scena seksa, ali u Zagrebu ćemo ga gledati necenzuriranog. HRFF donosi i igranu "Ljubav u Mumbaiju" ("All We Imagine as Light") autorice Payal Kapadije, prvi indijski film koji je dobio Grand Prix na festivalu u Cannesu, pa je ona ujedno prva nagrađena indijska redateljica. Izdvajam i "Pticu" Andree Arnold, čiji prošli film je prije sedam-osam godina bio jedan od naslova godine. "Ptica" je imala premijeru u Cannesu, gdje je nagrađena, i to je jedan od nama dražih naslova. Kako od samog početka, gotovo 20 godina, pratimo rad najznačajnijeg filipinskog nezavisnog redatelja Lava Diaza, čija djela opisuju socijalno i političko stanje u njegovoj domovini, ove godine prikazujemo njegov četverosatni film "Phantosmia" o vojniku s PTSP-om.
Na dosadašnjim izdanjima prikazali smo niz filmova Wanga Binga, jednog od najznačajnijih imena svjetske dokumentaristike u zadnjih 20 godina, a sada prikazujemo središnji dio njegove najnovije trilogije, film "Youth (Hard Times)", koji govori o mladim kineskim radnicima u tekstilnoj industriji. Uz retrospektivu od pet od ukupno osam filmova Kelly Reichardt, predstavit ćemo i cjelokupan opus najvažnijeg živućeg palestinskog redatelja i producenta Kamala Aljafarija, čiji radovi sigurno spadaju u umjetnički relevantnije, bez obzira na pitanje geografije. Ove godine zbog genocida koji se dešava na Levantu, njegovi su filmovi, a naročito "Fedajin", više puta nagrađeni i prikazivani na retrospektivama po svijetu. Zbog vremena lani nismo stigli prikazati sve što se dešavalo oko sukoba i genocida u Palestini, ali se kao festival ni ranije ni sada nismo libili zauzimati strane na svoj način, koji je nešto malo više naginjao filmskom izričaju, na što smo posebno ponosni, pogotovo što smo u tom smislu jedini u regiji.
Za nas je bitno da je ulaz na projekcije i dalje besplatan. Inflacija je sve poskupila, pa su troškovi za prava prikazivanja i najam dvorana skočili dva do tri puta, ali naš stav da programe na taj način držimo otvorenima za javnost nije samo socijalna mjera, nego i ideološki gard koji ćemo zadržati
Kako stoje stvari s regionalnim naslovima?
S novim koselektorom Markom Grbom Singhom iz Beograda taj aspekt smo sve više izdizali, kao i hrvatsku selekciju. Nadali smo se da ćemo prikazati nekoliko hrvatskih i srpskih filmova koje smo čekali, ali kako oni i sada čekaju internacionalne premijere, nekoliko naslova koji bi bili udarni pokazat ćemo nagodinu. Ipak, regionalna selekcija će biti jaka – recimo, film Dane Komljena, za koji čvrsto vjerujemo da je jedan od nekolicine najvažnijih filmaša iz regije. Tu su i novi film Mladena Kovačevića "Mogućnost raja", film Ive Radivojević "Kada je zazvonio telefon", koji je nagrađen u Locarnu, kao i čitav niz kratko- i srednjemetražnih filmova iz regiona. Možda je taj popis nešto kraći nego što bismo željeli, ali je i sada dosta markantan.
Na HRFF-u neće biti samo projekcija, nego i tribina i predavanja?
Mi smo i dalje jedno od većih kulturnih dešavanja u prosincu, a velik broj institucija i partnera civilnog društva doživljava nas kao važnu platformu što se tiče promocije brojnih tema. U tom smislu nam je važna i kontinuirana suradnja s uredom Europskog parlamenta i Documentom.
Koliko vam je bilo teško ili lako dobiti filmove koje ćete prikazati?
Zbog tehnološkog razvoja to je sve lakše: nekad ste trebali u Zagreb dopremiti velike vrpce s kopijom, a danas film bilo koje dužine skinete s kompjutera – jasno, uz prava prikazivanja. Osim toga, najvažniji distributer umjetničkog filma za područje Jugoslavije, MagaKom, koji se posljednjih godina proširio i u Hrvatsku, postao je adresa kojoj se obraća velika većina festivala, pa i mi. HRFF pada u vrijeme kad se u Beogradu održava Festival autorskog filma (FAF) ili LIFE u Ljubljani. Iako smo, što se tiče programa i naslova, bitno manji od ta dva festivala, usporedivi smo s njima. Danas se distributersko polje u Hrvatskoj pročistilo; lani smo uz Ljubljanu imali regionalnu premijeru "Zone interesa", a ove godine regionalnu premijeru imat će "Queer".
Kakve su šanse da neki od naslova s HRFF-a dođu na redovni kinorepertoar ili na TV?
Dosta udarnih naslova dolazi preko jedne ili dviju distributerskih kuće, što znači da će i ti filmovi u nekom trenutku igrati, ako ne u kinima ili art kinima, onda na streaming servisima. Bi li hrvatski distributeri prije 15 ili čak deset godina otkupili tro- ili četverosatne dokumentarne filmove Wanga Binga o kineskoj omladini koja radi u sweatshopovima? Sigurno da ne bi, ali distributeri su otkrili svoj interes, pa filmovi vrlo brzo pronađu put do kablovskih kanala koje neki od njih imaju, pa i na televiziju, gdje završava dobar dio naslova koji je prikazan kod nas.
Lokacije festivala vrlo su zanimljive, što dovodi do pitanja o nedostatku kinodvorana.
Tako je. Ove godine prikazat ćemo filmove u dvjema dvoranama kina Kaptol Boutique, Kinoteci i džepnom kinu MaMa, koje je u našim prostorijama i na čijim će se projekcijama moći udobno smjestiti 25 osoba uz kvalitetne projekcije. Naši su planovi da džepno kino nastavi s radom i nakon festivala, u početku jednom tjedno. Kako je u toku rekonstrukcija dvaju najvažnijih gradskih kina u centru Zagreba, Europe i Tuškanca, Gradski ured za kulturu je još 2023. ponudio da Grad subvencionira i podrži veće troškove koji nastaju ako unajmimo dvorane u multipleksima. Pored ovih dvaju kina, velik problem je i nedostupnost Kina SC-a, dijelom čak i iz ideološko-političkih razloga, odnosno stavova ljudi koji vode kulturne programe u SC-u. Za kolege sa ZFF-a, ZagrebDoxa i nas, drugih solucija nema.
Lani nam je centralno kino bila Kinoteka, koja nam je jako draga, ali smo tamo ograničeni tehnički i brojem filmova. Grad je uvažio važnost i budućnost festivala, kao i našu želju da ga organiziramo tako da ne strepimo hoće li pregorjeti elektroinstalacija ili se desiti neki drugi kvar, tako da je Ured za kulturu dobro postupio. Za nas je bitno da je, bez obzira na činjenicu da će nam većina programa biti na dvama platnima u Kaptol centru, ulaz i dalje besplatan, ali uz podizanje ulaznice na blagajni. To nam garantira da smo još uvijek tu. Kao organizator moram reći da je inflacija sve poskupila, pa su troškovi za prava prikazivanja i najam dvorana skočili dva do tri puta, ali naš stav da programe na taj način držimo otvorenima za javnost nije samo socijalna mjera, nego i ideološki gard koji ćemo zadržati.
