Što ste pripremili za ovogodišnje, 20. izdanje Human Rights Film Festivala? Što vam je u tematskom fokusu?
Ovogodišnji Human Rights Film Festival, koji se održava od 4. do 11. prosinca u zagrebačkim kinima Tuškanac i Kinoteka, te s popratnim programima u Dokukinu KIC-a i Močvari, stoji pod znakom rata u Ukrajini, pa se najvažniji dio filmskog i govornog programa bavi upravo tim sukobom i njegovim neposrednim posljedicama. Ne držimo, jasno, da možemo predskazati koje će sve to društvene posljedice imati, ali već i fokusiranje na tzv. politiku slika rata ili slika sukoba čini nam se dovoljno zahtjevnim zadatkom, a to je ono što rade autori/ce koje predstavljamo.
Koliko je bilo lako ili teško odabrati filmove? Na koje biste naslove naročito skrenuli pažnju publike?
Festival smo već poodavno odlučili voditi maksimom da je maleno lijepo i da nam je svaki prikazani naslov važan. S druge strane predstavljene autore/ice volimo kontinuirano pratiti, posebno ako se radi o filmašima koji su redefinirali okvire filmskog izraza, kao što su to na primjer Lav Diaz ili Sergej Loznica. Iz ovogodišnjeg bih programa istaknuo filmove Mantasa Kvedaravičiusa, posebno njegov "Mariupolis" iz 2016. godine koji u dokumentarizmu spada među ono najbolje što je snimljeno o istočnoj Europi. Zatim je tu i film nobelovke Annie Ernaux "Godine super osmice" kojim otvaramo festival, a zanimlјiv je ne samo kao izlet jedne tako važne književnice u drugi medij, nego i kao svođenje računa jednog angažiranog života. I, last but not least, tu je "Afterwater" Daneta Komlјena, djelo s kojim je naš postjugoslavenski film zakoračio u posve nova područja.
Jeste li na počecima očekivali da ćete dogurati do 20. izdanja? Jeste li zadovolјni onime što ste u okviru Festivala dosad postigli?
Human Rights Film Festival je počeo takoreći u gerilskim uvjetima, no reakcije su bile tako dobre da je ubrzo postao važan. Tim više što je u našu sredinu rano uveo neke nove poetike autorskog filma, kao što je na primjer tzv. slow cinema, uz jasno neskriveni aktivistički gard koji se očituje u izboru filmova i tema. U tom pogledu naš Festival se doživlјava kao svojevrsni filmofilski šlag na kraju godine koji, iako sam program nikad nije preobiman, donosi presjek najinteresantnijih ostvarenja u skoro svim filmskim rodovima. No jednako važna i motivirajuća nam je šira društvena funkcija festivala, zahvaljujući kojoj je Human Rights Film Festival relevantno i medijski vidlјivo mjesto susreta i razmjene iskustava oko tema koje uobičajeno nisu lagane.
