Zagrebački Human Rights Film Festival od samog početka bio je zainteresiraniji za (nekonvencionalnu) estetiku nego (ljudskopravašku) etiku, a ta tendencija, srećom, nastavlja se i danas. Na jubilarnom, dvadesetom izdanju festivala mogli smo tako vidjeti zadnje filmove trojice klasika suvremene svjetske kinematografije, Ulricha Seidla, Alberta Serre i Jafara Panahija, dva nova ostvarenja jednog od najuglednijih dokumentarista današnjice Sergeja Loznice, retrospektivu Mantasa Kvedaravičiusa, uključujući i posljednji rad tog filmaša kojeg su u Ukrajini ubili pripadnici ruske vojske, "Mariupolis 2", za vrijeme trajanja festivala nagrađen Europskom filmskom nagradom za najbolji dokumentarac, također i filmski debi aktualne književne nobelovke Annie Ernaux, potom nekoliko filmova nagrađivanih na najuglednijim evropskim festivalima, kao i reprezentativan izbor djela s postjugoslavenskih prostora.
"Godine super osmice" Annie Ernaux i njezina sina Davida Ernauxa-Briota s pravom su otvorile HRFF u kinu Tuškanac, jer riječ je o izvanrednom ostvarenju. Majka i sin prikupili su tzv. kućne ili obiteljske, u ovom slučaju u znatnoj mjeri i putopisne filmove (obitelj je često putovala), koje je njihov (bivši) suprug i otac snimao na super osmicu tokom jednog desetljeća, počevši od 1972., a književnica ih je integrirajuće "opremila" tekstom pisanim u njezinom prepoznatljivom stilu, distancirano intimno, usput se baveći i širim društvenim i svjetskim kontekstom. Moglo bi se reći da je glavna tema osvrt na sebe i druge, odnosno drugo u vremenu, na neki način u tradiciji Proustove potrage za izgubljenim vremenom, a rezultat je dojmljiv i dirljiv, na samom kraju čak i potresan. Nesumnjivo, riječ je o jednom od filmova godine.
Dok su "Godine super osmice" izravni found footage, "Mariupolis 2" na neki je način neizravan, ali doslovan found footage. Naime, nakon što je Mantas Kvedaravičius ubijen, njegova suradnica i družica Hanna Bilobrova uspjela je doći do njegova tijela, kamere i snimljenog materijala, te ih sve prenijeti u filmaševu rodnu Litvu, gdje su ona i stalna autorova montažerka Dounia Sichov kreirale film, trudeći se slijediti Kvedaravičiusov autorski duh. Dobili smo tako neku vrstu direktnog filma čije su glavne sastavnice s jedne strane ljudi koji u razorenom gradu nastoje (pre)živjeti, snimani uglavnom u dugim dinamičnim kadrovima, te s druge strane uglavnom statične, također dugotrajuće panorame dijela grada oko velike crkve kao središnje točke okupljanja i sklanjanja stanovnika, ali i simboličke središnje integrativne točke filma posebno zainteresiranog i za životinje, osobito jednog psa koji gotovo da postaje najpamtljiviji lik ove respektabilne improvizacije.
Kad spominjemo kvalitetne dokumentarce povezane s found footage metodom (koju po tko zna koji put suvereno rabi i Loznica u svojim novim filmovima), onda svakako valja izdvojiti "Još jedno proleće" Mladena Kovačevića, vrsno sklopljenu kompilaciju arhivskih materijala o epidemiji velikih boginja u Jugoslaviji 1972. Vezivno tkivo filma, koji se mjestimično prati kao uzbudljiv triler čemu doprinos daje i niz stravičnih prizora najtežih slučajeva zaraze, odlična je naracija u offu Zorana Radovanovića, jednog od ondašnjih glavnih epidemiologa. Jedini, ali bitan prigovor ide ponešto nejasnoj završnici koja kao grom iz vedra neba donosi snimke nošenja štafete i sleta za Dan mladosti (to je to proljeće iz naslova koje je uslijedilo nakon kasne zime obilježene epidemijom). Čini se da je riječ o simboličkoj afirmaciji socijalističke solidarnosti naspram, valjda, kapitalističkog egoizma, a ako se doista o tome radi, onda ima nešto licemjerno, pa čak i kukavičko u odluci da se prikaže spektakl u čast "oca" jugoslavenskog socijalizma, Tita, a da se ključan trenutak predaje štafete izreže, valjda da se distancira od "diktatora", što se doima kao pokušaj njegova brisanja iz povijesti.
Među tzv. postjugoslavenskim filmovima istaknuli su se i novi dugometražni rad Dane Komljena, gotovo jedinog autora s ovih prostora koji u dugom metru gaji stil slow movieja, "Afterwater" te "Da li ste videli ovu ženu?" studentskog tandema Matije Gluščevića i Dušana Zorića. Dok je Komljenov film eksperimentalno-igrani triptih o (erotskim) trokutima u ambijentima jezerskih voda stajačica koji želi biti i studija o prirodi vremena, pri čemu su mu glavni aduti ekstraordinarna vizualnost i poetsko-metafizički voiceoveri, a glavna asocijacija filmovi Apichatponga Weerasethakula, "Da li ste videli ovu ženu?", također u formi svojevrsnog triptiha, kreira osjetno pomaknut svijet ujedinjen središnjim likom sredovječne Draginje. Nju maestralno utjelovljuje Ksenija Marinković u možda ulozi života, hrabro se bacivši otvorena srca – ne ustuknuvši ni pred obnaživanjem grudi i cijelog tijela, ni pred žensko-ženskim maženjem (s Isidorom Simijonović iz "Klipa") u tami disko kluba – u "udareni" modus mladih autora. Doista dojmljiv spoj iščašene drame i fantastike, rijedak primjerak (pro)oniričkog filma na ovim prostorima, o kojem će još biti prilike pisati.
Svakako najbolji film prikazan na ovogodišnjem HRFF-u Seidlova je "Sparta", izvanredno slojevit prikaz psihe i ponašanja predatorskog pedofila koji je uz to i reprezentant kolonijalizma "stare Europe" (u ovom slučaju Austrije) spram evropske "provincije" (u ovom slučaju Rumunjske). Seidl je vrlo kritičan prema svom protagonistu, ali ga nipošto ne želi demonizirati, štoviše prikazuje ruralne gubitnike rumunjske tranzicije kao primitivce koji svojoj djeci mogu nanijeti više štete od kulturnog zapadnjaka. Nikakvo čudo da je film koji na takav način provocira vladajuću političku korektnost doživljen kao duboko kontroverzan te da je de facto bojkotiran na najprestižnijim festivalima. Pristup u glavni program onog najvećeg, canneskog, zato je imala Serrina "Priča s Pacifika", nekovrsni polusnoviti film noir u tropima koji inzistira na otvorenosti strukture i značenja, na općoj nejasnoći koja mu se na kraju obija o glavu jer se mistifikacijski pristup otkriva kao dimna zavjesa za jedno veliko tanko ništa, no ima dragocjen adut woke kulture – kritiku (francuskog) kolonizatorskog imperijalizma i afirmaciju domicilnog stanovništva Francuske Polinezije. Politički je podjednako korektan, ali rađen s manje oblikovnog talenta "Saint Omer" Alice Diop, Srebrnim lavom u Veneciji nagrađena reinterpretacija Medeje u suvremenom okruženju, dok se pobjednik Rotterdama, "Eami" Paz Encine, također politički korektno, ali u folklorističko-oniričkom ključu i tek nešto umjetnički uvjerljivije bavi uništenjem latinoameričkih šuma i stradanjem domorodačkog stanovništva.
