Sa samog ruba hrvatske kinematografije, gdje prestaju magija i estetika a plovi se isključivo na lađi domoljubne mitomanije i hagiografije, ukazao se dvostruki američki oskarovac Kevin Spacey. Glumac koji se suočio s optužbama za seksualno uznemiravanje mladića, čime se opasno zamjerio Hollywoodu i ostao bez uloga, u društvu redatelja Jakova Sedlara obilazio je Zagreb: hvalio je autohtona hrvatska jela, premda navodno nije vičan alkoholu, fotografirao se na Silvestrovo s vazda podilazećom svjetinom i učas sa svojim domaćinom stigao posjetiti mirogojski grob prvog predsjednika Franje Tuđmana.

Što nam to dakle Sedlar, pionir filmskog trash domoljublja, priprema? Šuška se da će Spacey utjeloviti Tuđmana u filmu s temom navodno vezanom uz vojnu akciju Oluja, iza koje je – malo je vjerojatno da bi dotični scenarij to predvidio – u ljeto 1995. ostalo stotine ubijenih civila srpske nacionalnosti, dok je gotovo dvjesto tisuća njih izbjeglo.

Ne nosi Sedlarova tvrtka slučajno ime Oluja film J.D.O.O. niti je slučajno donira Ministarstvo branitelja na čelu s ministrom Tomom Medvedom. U posljednje tri godine dotično je ministarstvo preko natječaja u sklopu programa sufinanciranja umjetničkih i dokumentarističkih djela o domovinskom ratu isplatilo Sedlarovim projektima ukupno 270 tisuća kuna, dok je s računa Ministarstva rada i mirovinskog sustava 2019., dakle u godini kada je tek osnovao tvrtku, iz sredstava Europskog socijalnog fonda Sedlar primio još 86.250 kuna, od čega najveći dio za usluge promidžbe i informiranja.

Podsjetimo usput na neke od Sedlarovih uradaka: u studenome 2018. Novosti su otkrile da je u huškačkom dokumentarcu "Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj" neovlašteno koristio fotografije i snimke hrvatskih i svjetskih medijskih kuća kao što su Reuters, Associated Press, EPA, Hanza media, Styria, Hina, Tanjug i HRT, pri čemu su oštećeni najavili podnošenje tužbi. Tužan je to umjetnički rad, kojemu ne pribjegavaju ni najveći filmski amateri: s jedne strane država te dotira, s druge pak njezine institucije, državna televizija i novinska agencija tuže za neovlaštenu uzurpaciju autorskog materijala. Također još 2016. protiv Sedlara (koji je te godine skandalozno uz blagoslov HDZ -ovih struktura u Skupštini dobio nagradu Grada Zagreba), Antifašistička liga RH podnijela je kaznenu prijavu jer je u svom dokumentarnom filmu "Jasenovac – istina" prešutio znanstveno utvrđene činjenice o genocidu u NDH i ustaški logor smrti nastojao prikazati kao komunistički mit, pri čemu je revidirao i falsificirao i mnoge druge povijesne činjenice, ciljajući pritom etničke i vjerske manjine, posebice Srbe.

Nakon tih kontroverzi, a bit će prilike i kasnije još nešto u tom smislu reći, zamijetimo činjenicu da je Sedlar još 2008. u koautorstvu s američkim redateljem Joeom Tripicianom već snimio dokumentarac o Tuđmanu, ali bi navodno novi igrani film kompletirao filmski poker asova kada je riječ o najznačajnijim likovima moderne hrvatske (političke) povijesti iz vizure desnice. Antun Vrdoljak snimio je igrani i vrlo loše prihvaćen film "General" o generalu HV-a Anti Gotovini, a već su snimljeni i dokumentaristička hagiografija "Gojko Šušak – pobjednik iz sjene", u režiji nekadašnje ratne HRT-ove novinarke Ljiljane Bunjevac Filipović te biografski dokumentarni film "General Janko Bobetko" Kristijana Milića. Ovdje se stoga možemo zapitati kako su s tog ruba državotvorne filmografije javnosti prikaz(iv)ani "stvaratelji moderne hrvatske države".

Skicirajmo pritom prilog za scenarij potencijalnog filmskog Tuđmana kojeg bi, zamislimo načas, režirao neki zanatski mnogo umješniji i politički pošteniji redatelj od Sedlara: takvog Tuđmana trebalo bi oslikati u svjetlu ratnih zločina koje su počinile između ostalog i hrvatske snage; njegovu bi vladavinu trebalo nadalje kritički promotriti s aspekta pretvorbe i privatizacije, kao i apostrofirati činjenicu da su one poslužile za enormno bogaćenje ljudi bliskih vlasti čije posljedice osjećamo i danas. Trebalo bi to precizno i imenovati – pljačkom. Na koncu, već bi velika stvar bila kada bi neosporno odličan glumac Kevin Spacey pokazao barem kako se Tuđman ponašao u trenutku dok su njegove tajne službe uhodile sijaset novinara koji su kritički progovarali o njegovom režimu.

Marijan Krivak (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)

Obratili smo se Marijanu Krivaku, redovitom profesoru s Odsjeka za filozofiju osječkog Filozofskog fakulteta, nagrađenom filmskom kritičaru i autoru knjige "Film… Politika… Subverzija?", s pitanjem kako on vidi sadržaje spomenutih filmova, kakvom ocjenjuje njihovu ideološko-političku vokaciju?

- Politički film je bio aktualan u 1960-im i 1970-im godinama, ali iz drugačije perspektive. Pitanje je zašto. Zato što mi danas nemamo uopće politiku u klasičnom smislu te riječi. Ovdje je prije stoga riječ o propagandnim filmovima, zapravo o marketingu trijumfalizma. Svi spomenuti filmovi idu za time da propagiraju neupitnu domovinsku "istinu" koja je već proglašena svetom i nepropitljivom. U tom dijapazonu predloženih naslova izdvaja se zanatski jako dobar Kristijan Milić, koji filmove radi pitko, za najšire krugove publike, čak i za tzv. liberalno orijentiranu publiku koja to smatra prihvatljivim modelom ili obrascem prikazivanja istine o Domovinskom ratu – kaže nam Krivak.

Sedlar je snimio neka od najvećih nedjela hrvatskog filma poput "Četveroreda" koji je u službi ideološke propagande, zapravo karikirani prikaz povijesne situacije i karaktera koji se pojavljuje - smatra Marijan Krivak

Neupitna istina koja uglavnom skriva nezgodne činjenice, a koju apostrofira naš sugovornik, provlači se u filmu o ratnom ministru obrane Gojku Šušku koji je u svibnju 2018., na dvadesetu obljetnicu njegove smrti premijerno prikazan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Novosti su te godine u osvrtu na film pisale da je Šušak prikazan kao osloboditelj Hrvatske bez mane i straha, uz primjese mita i legende, pri čemu bi, dodajmo s odmakom, zbunjeni i objektivni gledatelj ostao zakinut za određene činjenice. Prije svega film ni ovlaš ne dotiče važno pitanje: na koji način se iz Šuškovog kabineta rukovodilo paradržavnom secesionističkom tvorbom u BiH, tzv. Herceg-Bosnom, a tek jedan od sugovornika pita se da li bi Šušak bio na koncu optužen pred Haškim sudom. Iako drugi sugovornik, inače poznati odvjetnik, u filmu sugerira gledatelju da je Haški tribunal u svojim odlukama naglasio da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko pravno nevini, zapravo je taj sud drugostupanjskom presudom u studenome 2017. godine na 1.400 stranica utvrdio da je Tuđman, zajedno s Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom, Matom Bobanom i tzv. hercegbosanskom šestorkom sudjelovao u zločinačkom udruživanju s ciljem etničkog čišćenja dijela Hercegovine i pripojenja tog teritorija Republici Hrvatskoj.

S tom činjenicom nismo upoznati ni u biografskom filmskom prikazu Bobetka, premda taj uradak ipak naznačuje činjenicu da se stožernog generala HV-a sumnjiči za ratne zločine. No potom kreće relativiziranje iskaza sugovornika, dakako bivših branitelja: "Optužnice su potpuno neutemeljene" ili "Sve optužnice su imale za cilj ocrniti Domovinski rat". Pa opet iste riječi iz usta istog odvjetnika iz filma o Šušku: "Bobetko je pravno nevin". Negira se dakle i umanjuje uloga suda za čije osnivanje se Hrvatska itekako zalagala.

S igranim "Generalom" stvari su malo blaže, premda činjenice iz kontroverznog života Ante Gotovine i njegovo služenje zatvorske kazne nisu posebno inspirirale Vrdoljaka: "General" je ostao karikaturalan film, predmet sprdnje, mahom zbog tehničkih omaški, producentske nebrige, šlampavosti, ali i mlake i neuvjerljive priče i glume, i dakako mitologiziranja hrvatske države.

Naš sugovornik Marijan Krivak podsjeća na tekst njemačkog filozofa Waltera Benjamina "Zur Kritik der Gewalt" ("Kritika nasilja") koji dekonstruira cijelu zgradu prava; prvo govori o prirodnom, potom o pozitivnom pravu.

- Pravo i pravednost nemaju veze jedno s drugim, osim što slično zvuče. Film o Šušku je, primjerice, karakterističan jer u njemu nema nikakvih disonantnih tonova. Mi nećemo biti zdravo društvo ako pravomoćnu presudu određenoj osobi promatramo u svjetlu njegove aklamacije. S druge strane ono o čemu govori taj film je vrlo nadovezivo na ono što jako dobro formulira Dubravka Ugrešić u naslovu svoje knjige "Kultura laži". Dakle, kultura laži je uvijek na strani pobjedničkih sila. Ponovno se možemo vratiti Benjaminu i filozofiji povijesti koja govori o tome da su trijumfalne povorke sve one koje gaze preko poraženih, mrtvih, uvrijeđenih, poniženih… Taj trijumfalizam stoji kao ogromno breme i teret na leđima hrvatske nacije i nosi ideju državotvorstva - ističe Krivak.

O tome što možemo očekivati od filmskog Tuđmana u tom kontekstu, Krivak kaže:

- Sedlar je snimio neka od najvećih nedjela hrvatskog filma poput "Četveroreda" koji je u službi ideološke propagande, zapravo karikirani prikaz povijesne situacije i karaktera koji se pojavljuje; to je ona linija preko koje možemo promatrati cijelu priču o hrvatskoj državotvornosti koja se preslikava u domenu "umjetnosti" i koja, dakle, služi toj temeljnoj državotvornoj ideji. Čini mi se da i ono što u zadnje vrijeme radi Antun Vrdoljak služi istoj svrsi - ističe Krivak.

Zamjerka je da takvi filmovi ne doprinose kritičkom pogledu na rat i politici tolerancije i pomirenja.

Provokativnim se, subverzivnim, drži recimo Brešanova groteska "Koja je ovo država?" ili film Pave Marinkovića "Ministarstvo ljubavi". Pa u kojoj državi bi to bilo subverzivno? To su mainstream filmovi - govori Nikica Gilić

- Mogla bi to biti velika zamjerka. O "Broju 55" Kristijana Milića napisao sam da je taj akcijski film zanatski jako dobro napravljen, gotovo vrhunski i vizualno dojmljiv, ali: da li nas dovodi do bilo kakve potrebne ideje o nužnosti mira, opraštanja, univerzalnog razumijevanja među ljudima ili samo produbljuje jaz mržnje, premda to film eksplicitno ne radi zbog zanatske vještine izrade. Međutim, kada vidimo kako su prikazani ti neprijatelji koji piju, kartaju, banče i koji stradavaju bezimeni u omjeru deset na našeg jednog, pitam se koja je krajnja svrha tog filma. Da li se tu stvara žrtvoslovna aura hrvatskog naroda i propagira na jednoj podsvjesnoj razini? Jer racionalno ta stvar ne drži vodu: u ovim našim postmodernim vremenima, racionalno već spada u domenu trampovske atmosfere – smatra Krivak.

Problem je uvelike i povijesnog revizionizma koji izbjegava činjenice ili ih zanemaruje. Revizionizam, dodaje profesor Krivak, traži potvrdu ne samo ideološke baze, nego i kulturne nadgradnje. Jer revizionizam se hrani i propulzivniji je ako se koristi u kontekstu umjetničke produkcije.

- U tom smislu revizionizam nasušno treba i ovakve artefakte koje će državna televizija plasirati i najširoj publici odmah dati najneposrednije na uvid, tu povijesnu istinu. A cijela priča hrvatske državotvornosti može se svesti na banalnu činjenicu da povijest počinje s nama devedesetih. A sve ono prije je ideologem – zaključuje Krivak.

Nikica Gilić (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)

U razgovoru s profesorom Nikicom Gilićem s katedre za filmologiju Odsjeka za komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zadržali smo se na pitanju zbog čega se filmovi o takozvanim stvarateljima države snimaju s krajnjeg desnog spektra, usput i s krajnje problematičnim estetskim dojmom.

- Vrlo često vodeći filmski autori izbjegavaju velike teme u smislu da su skliske ili da ne bi previše bili prodržavni ili pak previše pod kontrolom temeljnih državnih ideja, a s druge strane ne bi htjeli biti previše subverzivni zbog određene pozicije na kojoj se nalaze. No, postoje i drugi filmovi o suvremenicima; imate igrani film o bivšem talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju ili kino i televizijske filmove o još živućim američkim predsjednicima. Film o Berlusconiju je, primjerice, kritički intoniran, ali ima i onih analitičkih. Jedan od takvih, za mene među najboljima, je o liku i djelu američkog predsjednika Nixona u režiji Olivera Stonea. To je zanimljiv i slojevit portret, analitički i ne bježi od kritike Nixona - ističe Gilić.

Za kraj zaključuje:

— Hrvatska s druge strane nema subverzivnu kinematografiju, ne postoji neko krilo hrvatskog filma koje bi bilo jako provokativno. Čak ni u smislu građanske ljevice. Provokativnim se, subverzivnim, drži recimo Brešanova groteska "Koja je ovo država?" ili film Pave Marinkovića "Ministarstvo ljubavi". Pa u kojoj državi bi to bilo subverzivno? To su mainstream filmovi - kaže Gilić.

I kako zaključuje - naša je kinematografija mala i u mnogim stvarima ograničena. Za razliku od ideologije koja se proklamira s tog desnog ruba, estetski umjetnička mjerila, ako je suditi prema viđenom, na kraju su manje bitna.