Jačanje rusofobije u svijetu nije jedina nuspojava ekonomskih i drugih sankcija koje zapadne zemlje i Sjedinjene Države svakodnevno nameću Ruskoj Federaciji zbog napada na Ukrajinu. Odlučivši se za rat, ruski predsjednik Vladimir Putin nanio je veliku štetu svim ruskim državljanima jer ih se gotovo impulzivno dovodi u vezu s njegovom imperijalnom politikom. Traži se njihovo izjašnjavanje za ili protiv Putina, pa i izjave kojima će osuditi rat, a tom pritisku najviše su izloženi Rusi izvan Rusije. Sve podsjeća na devedesete godine u nas, kada su se od Srba u Hrvatskoj tražili javni iskazi lojalnosti. Stoga su iz Radničke fronte nedavno upozorili da ne postoji agresorski jezik i agresorski narod, nego samo agresorska politika kakvu vodi Putin i da je za nju pogrešno kriviti narod u cjelini. U tom smislu citirajmo filozofa i psihijatra Karla Jaspersa, kućnog pritvorenika u vrijeme nacionalsocijalizma i autora čuvenog "Pitanja krivnje", djela koje objedinjuje njegova predavanja o političkoj odgovornosti i duhovnom stanju Njemačke netom nakon Drugog svjetskog rata, a koji je svojedobno konstatirao: "Prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci."
Antiruska histerija i takozvana kultura otkazivanja posebno su zamjetne u sportu te kulturi i umjetnosti, što ćemo u ovom tekstu nastojati oprimjeriti i pokušati kontekstualizirati.
S jedne strane, udaljavanjem ruskih sportaša sa sportskih borilišta šalje se jasna poruka i osuda. S druge strane, potrebno je racionalno sagledati stvari i shvatiti da ruski sportaši ne personificiraju Putina – kaže Đana Luša
Krovne nogometne organizacije FIFA-a i UEFA-a suspendirale su ruske klubove iz svih natjecanja, dok je kvalifikacijska utakmica ruske nogometne reprezentacije protiv Poljske za odlazak na svjetsko prvenstvo u Katar zasad, čini se, samo službeno odgođena. I dok su ruski tenisači među rijetkima koji mogu igrati pod zastavom ATP-a, Formula 1 najavila je da neće više organizirati utrke u Rusiji. Međunarodna košarkaška federacija (FIBA) također je suspendirala rusku reprezentaciju i klubove iz natjecanja, kao i Euroliga u slučaju sva tri ruska kluba. Ukrajinski sportaši već su mahom napustili ruske klubove. I ovdašnja je javnost podlegla antiruskim osjećajima tražeći da se u odnosu na rusku agresiju očituju i hrvatski sportaši koji igraju u Rusiji. Pojedini novinarski doajeni na javnoj radioteleviziji konstatiraju da se nitko od hrvatskih sportaša koji igraju u Rusiji nije ni ublaženo oglasio u tom smislu. Smatraju da "ili nemaju dovoljno informacija ili nemaju dovoljno hrabrosti". Također, iako se razmatralo da nastupe bez nacionalnih obilježja, zabranjen je nastup ruskim, ali i bjeloruskim sportašima na aktualnim Paraolimpijskim igrama u Pekingu. Pojedini ukrajinski sportaši uzeli su u ruke i oružje. Među njima je i Oleksandar Usik, aktualni svjetski boksački prvak u dvije težinske kategorije, koji je te naslove uskoro trebao braniti u ringu, ali je krenuo u rat uz poruku: "Ne želim pucati i ubiti, ali neću imati izbora budu li mi htjeli oduzeti život."
Đana Luša, izvanredna profesorica međunarodnih političkih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i autorica znanstvenog rada "Sport, politika i diplomacija: analiza iz konstruktivističke perspektive", podsjeća na brojne povijesne primjere korištenja sporta za promicanje političkih ciljeva.
- Prvi sportski bojkot organizirale su savezničke države nakon Prvoga svjetskog rata, čime su sport i sportaši postali instrument u rukama političara, posluživši kao sredstvo propagande i diplomatskog pritiska. Sredstva međunarodnog sporta, koja bi mogla rezultirati ozbiljnim krizama među državama, jesu korištenje sportske propagande kao instrumenta meke moći, upotrebe sporta kao odmazde u obliku zamrzavanja ili zabranjivanja sportskih natjecanja nacionalnih timova te nezadovoljstvo izraženo u prosvjedima. Svi ti instrumenti mogu u konačnici rezultirati konstruiranjem nove realnosti, mijenjanjem identiteta i interesa te jačanjem nacionalizma i ksenofobije, u aktualnom slučaju riječ je o konstrukciji otpora ruskoj agresiji kroz medij sporta - kaže za Novosti Đana Luša.
Đana Luša (Foto: Screenshot/HRT)
U kontekstu ukrajinske krize, dodaje, razumljiva je reakcija sportskog svijeta koji se poslužio suspenzijama i bojkotima kako bi naglasio bezumnost ruske agresije.
- S jedne strane, udaljavanjem ruskih sportaša sa sportskih borilišta šalje se jasna poruka i osuda. Teško je uopće i zamisliti situaciju u kojoj se utakmice igraju na ruskom teritoriju, dok se u susjednoj državi ljudi bore za goli život. S druge strane, potrebno je racionalno sagledati stvari i shvatiti da ruski sportaši ne personificiraju Putina, da se dio njih zasigurno i ne slaže s njegovom agresivnom politikom – nekolicina ih je jasno istupila za mir, primjerice prvi tenisač svijeta Danil Medvjedev – kao i da je iza njih cijeli život pun odricanja kako bi se mogli natjecati na najvišoj razini - dodaje Luša.
Nadalje podsjeća koliko su sport i politika oduvijek povezani: primjerice Olimpijske igre 1916., 1940. i 1944. godine otkazane su zbog svjetskih ratova. Hitler je pak koristio Igre 1936. u Njemačkoj za promicanje superiornosti arijske rase; jedanaest izraelskih sportaša zatočeno je i ubijeno na igrama u Münchenu 1972., a zbog sovjetske invazije na Afganistan zapad je bojkotirao Igre 1980. u Moskvi. Istočni blok sa SSSR-om na čelu, uz izuzetak Rumunjske, bojkotirao je igre 1984. godine u Los Angelesu.
Treba reći i da zapadni svijet nije bojkotirao Sjedinjene Države uoči Olimpijskih igara 2004. u Ateni, s obzirom na to da su 2001. kao odgovor na događaje od 11. rujna zajedno sa saveznicima iz NATO-a poveli rat u Afganistanu, razorivši tu zemlju i susjedni Pakistan – prema procjenama, u dva desetljeća rata ondje je poginulo više od 70 tisuća civila. Da ne spominjemo ratove u Iraku, Siriji i Libiji u kojima su glavnu riječ vodile Sjedinjene Države, što nije nimalo naštetilo američkim sportašima. Na to je nedavno podsjetio i bivši nogometni reprezentativac Tomislav Dujmović, koji je igrao i za ruske klubove, zapitavši se zašto se nitko nije oglasio zbog rata u Siriji ili patnji na Bliskom istoku i kako to da nitko nije prosvjedovao protiv Amerikanaca. "To nije korektno. Do prije neki dan Sirijce smo držali na našim granicama, tjerali ih i tukli", kazao je Dujmović, osudivši i ruski napad na Ukrajinu.
Uz sportske sankcije, Rusija je suočena i s onim kulturnim. Čak u tolikoj mjeri da je ravnatelj operne kuće Metropolitan Peter Gelb imao potrebu podsjetiti da se i na vrhuncu hladnog rata odvijala kulturna razmjena između ruskih, američkih i europskih umjetnika. Mnogim ruskim izvedbenim umjetnicima, plesačicama i plesačima, opernim pjevačicama i pjevačima i dirigentima izvan Rusije zbog rastućih proturskih sentimenata otkazana je suradnja, a djela ruskih skladatelja skinuta su s repertoara poznatih svjetskih glazbenih kuća. Tugaljivo zvuče riječi Tugana Sohijeva, glazbenog direktora i glavnog dirigenta čuvenog Boljšoj teatra, koji je zbog pritisaka kojima je bio izložen dao ostavku na poziciju glazbenog direktora Nacionalnog orkestra u francuskom Toulouseu. Kazao je da se od njega tražilo da stavi jednu kulturnu tradiciju ispred druge. "Uskoro bi se tražilo da izaberem između Čajkovskog, Stravinskog, Šostakoviča i Beethovena, Brahmsa, Debussyja. To se već događa u Poljskoj, europskoj zemlji u kojoj je ruska glazba zabranjena", rekao je Sohijev.
Grafit "Ne dirajte Rusiju" na plakatu Frljićeve predstave "Braća Karamazovi" (Foto: Goran Jakus/HaloPix/PIXSELL)
Ruska glazba, barem privremeno, tavori i u Hrvatskoj: Zagrebačka filharmonija je na početku rata u Ukrajini iz svog nastupa uklonila dio repertoara velikog ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, pravdajući se prilagodbom programa i solidariziranjem s ukrajinskim narodom. Čajkovski nije mnogo bolje prošao ni u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu: otkazana je premijera opere "Evgenij Onjegin" u režiji ruskog tima zakazana za maj, što je objašnjeno "otežanim okolnostima putovanja", dok je u programu za mart ta kuća ipak zadržala izvedbu baleta "Labuđe jezero".
No Fjodor Mihajlovič Dostojevski uskrsnuo je u zagrebačkom ZKM-u zahvaljujući dramatizaciji romana "Braća Karamazovi" u režiji Olivera Frljića, koji je u predstavu u zadnji čas ubacio Putinov govor u kojem naglašava da će napraviti nešto što u povijesti nije viđeno. Predstava je time dobila novu političku dimenziju, a Frljić je kazao i da vjeruje da će biti jako puno onih koji će zamijeniti borbu protiv Putinova režima i onoga što on radi s generalnom rusofobijom, što ocjenjuje strašnim.
Skandalozan je pak potez upravnog odbora Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), koji je saopćio da neće svojim članicama i članovima, koji i dalje samostalno nastavljaju suradnju s institucijama i pojedincima iz Ruske Federacije i Bjelorusije, izdavati potvrde za suradnju sve dok oni ne potpišu izjavu kojom osuđuju agresiju Rusije na Ukrajinu te iskažu da podržavaju ukrajinski teritorijalni integritet u međunarodno priznatim granicama. Festival u Cannesu najavio je da "neće primiti ni najnižu instancu povezanu s ruskom vladom" sve dok traje ruska invazija na Ukrajinu.
Je li moguće da je i ruskim mačkama zabranjeno sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima? Razgovarali smo o tome sa Željkom Drobinom, tajnicom Kluba ljubitelja mačaka Felis Croatia, najvećeg u zemlji po broju aktivnih uzgajivača pasminskih mačaka i člana Svjetske organizacije World Cat Federation (WCF). Ona nam je kazala da WCF nije zabranio natjecanja ruskim mačkama koje su već nostrificirane, nego je zabranio održavanje svjetskih izložbi u Rusiji. Također, Međunarodni felinološki savez (FIFe) zabranio je uvoz mačaka iz Rusije, kao i nostrifikaciju rodovnice radi daljnjeg uzgoja. Riječ je zapravo o pritisku ponajviše na ruske uzgajivače mačaka, što je teško shvatljivo, osim ako se time ne očekuje da oni pritisnu Putinovu vlast.
U svjetlu antiruskih osjećaja koji rezultiraju diskriminacijom ljudi zbog njihovog ruskog porijekla, Đana Luša ističe da ne predstavljaju svi ruski sportaši i kulturni djelatnici Putinov režim. Uglavnom je riječ o pojedincima koje treba promatrati izvan konteksta ruske agresije. Pa ipak, kako zaključuje, zatvaranjem sportskih borilišta i kulturnih ustanova dodatno se podebljavaju crvene linije podjele između Rusije i zapada, koje je svojim agresivnim djelovanjem iscrtao sam Putin. Poželjno se što prije vratiti sportskom etosu izgrađenom na imperativima inkluzije, promicanja pozitivnih poruka i smirivanja neprijateljstava, sumira naša sugovornica. Ali prije svega treba zaustaviti rat u Ukrajini.
