Mladu kazališnu i filmsku glumicu Lanu Barić mnogi već dobro poznaju: igrala je zapažene uloge u filmovima ‘Žuti mjesec’, ‘Šuti’, ‘Majka asfalta’ i ‘Ti mene nosiš’, kao i u predstavama ‘Potop’ i ‘Koriolan’ Teatra &TD, ‘Bella figura’ i ‘Na dnu’ zagrebačkoga HNK-a… Iza nje je pregršt nagrada i za kazališna i za filmska ostvarenja. Moglo bi se reći da vam je odmah, čim se pojavi na sceni ili ekranu, jasno da je pred vama osoba s nervom glumice; sigurni ste da će, postojano i bez dodatnih pomagala, s jasnim uvjerenjem i čvrstom emocijom, braniti povjerenu ulogu. Dok razgovarate s njom, pokazuje iskrenu empatiju prema mnogim ljudima i problemima, ali dojam je i da ponajprije želi biti svoja, neovisno o tome je li riječ o umjetnosti, politici ili privatnom životu.
Studirali ste na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti…
Uvijek za sarajevsku Akademiju kažem da je moj najbolji nepromišljeni potez. U Zagrebu sam se potkraj 1990-ih pokušala upisati na Akademiju dramske umjetnosti, ali me nisu primili, pa sam potom dvije godine studirala novinarstvo, koje me zapravo nije zanimalo. A onda sam 2000. u ‘Jutarnjem listu’ pročitala da na sarajevskoj Akademiji raspisuju natječaj i po nekom se instinktu odlučila prijaviti. Sada mi je jako drago što se to dogodilo, imala sam ondje divne prijatelje, iako valja reći da mi je i studij novinarstva donio lijepo iskustvo, moju današnju najbolju prijateljicu s kojom sam zajedno studirala.
Odvratan mi je stav da si kao glumica nepoželjna nakon određenih godina. Tada počinjem navijati za žene u ovom poslu, na primjer za Kseniju Marinković, koja u ‘nepopularnim’ godinama odlično igra slojevite uloge. Ili za svoje kolegice Jadranku Đokić i Lucu Anić, koje su bile briljantne u predstavi ‘Tri zime’
Kako ste 2000. doživjeli Sarajevo, koje je tada još liječilo teške ratne rane?
Moja baka je iz Sanskog Mosta i u djetinjstvu smo odlazili na Igman i Jahorinu, pa mogu reći da je Bosna i Hercegovina upisana u moje iskustvo. Bila sam svjesna ružne i tužne prošlosti Sarajeva, ali sam ga željela doživjeti s ljepše strane; voljela sam svoje kolege s Akademije i neke bliske ljude i nisam dala da ta slika potamni. Ne mogu se zaplesti u krug gorčine i iz nje crpiti vlastitu energiju – s tim osjećajem ne mogu ništa dobro napraviti. Osim toga, moja pozicija u Sarajevu bila je na neki način autsajderska: u njega sam dolazila i odlazila svojevoljno i nisam mogla biti u koži onih koji su ga posjećivali ili napuštali pod pritiskom nasilja. Nažalost, samo ljudi s takvim iskustvom mogu govoriti kako je Sarajevo izgledalo ‘prije’ i ‘poslije’.
Čovjek iznad umjetnosti
Imali ste neko svoje Sarajevo?
Ono što je bilo moje Sarajevo, dragi ljudi i dobra atmosfera, to je i dalje u mom srcu. Nemam puno prijatelja u životu, ali neki od njih žive u Sarajevu. Moja najljepša kazališna iskustva vezana su uz Sarajevo. Ne bih željela zaboraviti sarajevsku školu, koja me naučila kazališnim osnovama i bazičnim stvarima na pozornici. Puno onoga što danas radim u teatru mogu zahvaliti tom čvrstom uporištu sarajevske Akademije.
Nakon posljednjih grubih istupa Zorana Milanovića situacija je postala još teža, jer je sdp predstavljao kakvu-takvu jadnu šansu protiv idiota s desnice, ali sada kao da smo se svi našli u nekom bezizlaznom položaju…
Možete li navesti neke od tih glumačkih temelja koje ste ondje stekli?
Moj profesor Senad Bašić pitao me na obrani diplomskog rada što je to radnja; naši su nas profesori uvijek vraćali tim osnovnim odnosima, koje glumci danas ponekad zaboravljaju. Svakako, jedan od tih temelja je osjećaj radnje, glumački međuodnos i prisutnost partnera na sceni. Danas, kada u kazališnoj predstavi sudjeluje puno ljudi, tehnike i scenskog materijala, pokušavam, ako ništa drugo, poštovati radnju i čuti i vidjeti partnera na sceni.
Rekli ste da u privatnom životu tražite dobre stvari; ipak, na sceni igrate žene pune bunta. Kako to?
Bunt može biti dobra stvar. Dolazim iz Splita, gdje je on prirodan na ovaj ili onaj način. Osim toga, to je izrazito muški grad i ja se hoćeš-nećeš stalno borim s muškarcima za neko elementarno poštovanje jer je to, da tako kažemo, muški grad s jako malo frajera. To znači da se ondje radi o muškoj kulturi, koja nije prijateljska prema ženama. Ta fama o šarmu muškaraca u Dalmaciji je zapravo floskula: najviše nealtruističnih osoba sam upoznala upravo u Splitu, gdje se ljudi često ne raduju tuđem uspjehu, nego neuspjehu i nesreći.
Možete li objasniti taj fenomen Splita?
Puno ljudi koji nisu iz Dalmacije kažu da ih ta sredina guši, pa je jedan moj kolega rekao da se nakon tjedna u Splitu osjećao kao da ga je nešto steglo za grlo i to potpuno razumijem: nažalost, to je neprogresivna i nekonstruktivna sredina. U središtu toga je neka vrsta obiteljske patologije, koja se najviše reflektira u opsesivnoj ljubavi majke prema sinovima. Ta mi je ljubav potpuno nejasna i u tome se kao žena uopće ne mogu afirmirati. Taj Edipov kompleks je u Dalmaciji normalan, gotovo da je zahtijevan. Ja sam prvi put otišla od kuće sa 15-16 godina živjeti u Englesku i bila sam radosna zbog tog odvajanja, a poslije sam otišla u Zagreb, tako da su mi takvi konzervativni odnosi potpuno odbojni.
Scenarij za film ‘Tereza 33’, koji ste napisali prije dosta vremena, govori o modernoj ženi u današnjem Splitu…
Taj je scenarij prošao dosta faza i radeći na njemu upoznala sam neke bitne ljude – Irenu Marković, Danila Šerbedžiju, Andrzeja Wajdu, na čijoj radionici sam surađivala sa svojim scenarijem. To je priča o ženi koja se oslobađa i doznaje istinu o sebi kroz nemoral: taj je nemoral neće usrećiti, ali će joj pomoći da komunicira sa sobom na istinit način. Željela sam pokazati da je svako kršenje normi legitimno i da svaka istina nema nužno pozitivan ili nužno negativan predznak. Mislim da je važno ne sramiti se svojih istina, kakve god one jesu. Zato u svom životu ne dopuštam da me netko okrivljuje i osuđuje, jer ću za sve sama snositi odgovornost. Nastojim se tako ponašati i prema drugima. Mislim da je to fer.
U teatru i na filmu ste već petnaestak godina?
Gluma je iscrpljujuća i teška profesija, ali je meni lijepa. Drago mi je što mogu živjeti svoju profesiju, a ne samo raditi nekakav posao, zato da bih se ljeti odmarala petnaest dana. Danas je malo stvarno dobrih projekata, puno je faktora koji – negativno – utječu na uspjeh predstave ili filma, puno je dobrih želja, a malo zaista stručnih ljudi i kvalitetnih redatelja. Ponekad film ili predstava ne uspiju kako bismo željeli, ali taj rad ipak volim zbog dobrog procesa i odnosa s ljudima s kojima sam radila. Nakraju, pokušavam čovjeka staviti iznad umjetnosti, a ne obratno.
Radili ste i s dobrim redateljima?
Svakako sam bolja u svom poslu jer sam radila s Paolom Magellijem i Jernejom Lorencijem u predstavama ‘Žena’, odnosno ‘Lulu’. Oni su ‘pametni manipulatori’ i kvalitetni i stručni ljudi. Vole druge ljude, posvećuju pažnju svakom glumcu, bez obzira na ulogu. Kao glumački kolektiv HNK-a puno smo postigli s njima. I Borisa Liješevića, s kojim sam radila predstavu ‘Bella figura’, jako volim: on je drag čovjek, puno radi, lud je, nervira se. Oliver Frljić je jedan od naših najboljih redatelja, radila sam s njim ‘Didonu’, ima fantastičan osjećaj za unutrašnji ritam predstave.
Što vam je važno prilikom rada na predstavi?
Strašno je važno imati povjerenje u redatelja, kada u situaciji traženja i nesigurnosti imaš osjećaš da mu možeš prepustiti da te povede. Tako se kreira stanoviti osjećaj slobode u kojem možeš stvarati. Kada sam radila s Magellijem, imala sam takvo povjerenje u njega da sam prestala pušiti, promijenila sam ishranu, trenirala sam i plivala.
Jednom ste kazali da volite hodati po rubu kada radite na ulozi?
Kada radim na ulozi, prvo istresem sve što imam i emotivno krećem od prvog dojma i srca i onda uz pomoć redatelja počistim viškove. Ne želim se ograničavati i racionalizirati ulogu, to ne znam raditi. Od filma ‘Žuti mjesec’ događa se da me redatelji stavljaju u kontekst uloga žena iz problematičnih obitelji, gdje se objašnjava taj socijalni milje, ali me više zanimaju one u kojima društvena pozadina nije toliko izražena. Jako volim svoju ulogu u filmu ‘Ti mene nosiš’ Ivone Juke, gdje glumim ženu zatrpanu poslom i brigom oko oca, za koju se ne zna ima li prijatelje ili dečka.
Danas je glumcima puno teže
Po otvorenosti i principijelnosti pomalo podsjećate na beogradsku glumicu Mirjanu Karanović…
Hvala na komplimentu. Volim način na koji Mirjana respektira sebe u ovoj profesiji i poslu kojim se bavi. S njom sam radila u filmu ‘Rosa’, a sjećam je se još sa sarajevske Akademije, kada je bila prisutna na mojoj diplomskoj predstavi ‘Dvije’ Tene Štivičić. Sjećam se divne podrške koju mi je davala. I mene raduje kada netko dobro napravi svoju ulogu, volim vidjeti darovitost i talent drugih ljudi. Treba raditi i podržavati kolege.
Što mislite o Editi Majić, splitskoj glumici koja je talent i blistavu karijeru zamijenila životom u samostanu?
Editu nisam upoznala, samo sam gledala nekoliko njezinih predstava, primjerice Shakespeareovu ‘Oluju’ u Splitu, u kojima sam osjetila tu njezinu nevjerojatnu energiju. Ne znam što bih rekla o njezinoj transformaciji, nisam vjernik i zato to nikada ne bi mogao biti moj put. S jedne strane ljudi su u našoj profesiji skloni ekstremima, a s druge svatko pronalazi svoja utočišta i načine na koje se najbolje nosi s užasima ovog života. Ako je to njezin put, u kojem je pronašla svoj smisao, onda samo mogu reći – blago njoj. Da se razumijemo, Split je posebna sredina u svakom smislu i u glumačkoj su profesiji iz njega potekli neki nevjerojatni ljudi. Recimo, moje kolegice Ivana Roščić i Marija Škaričić, pokojni Josip Genda…
Što općenito mislite o glumačkom statusu kod nas?
Mislim da je taj status nekada bio bolji, danas je glumcima puno teže. Biti glumac slobodnjak ne funkcionira dobro, mnogi su zbog toga frustrirani i rijetki uspijevaju izdržati u toj poziciji. Ja sam sretna jer imam stalni angažman u zagrebačkom HNK-u i okružena sam dobrim projektima, u kazalištu i na filmu, na kojima radim ili ću raditi. Također, mislim da za glumice vrijede drugačija pravila: već nakon tridesetih čekaju ih uloge tetaka i susjeda na prozorima. Odvratan mi je stav, naročito u filmskoj industriji, da si kao glumica nepoželjna nakon određenih godina. Tada počinjem navijati za žene u ovom poslu, na primjer za Kseniju Marinković, koja u ‘nepopularnim’ godinama odlično igra slojevite uloge, poput one u filmu ‘S one strane’ Zrinka Ogreste. Ili za svoje kolegice Jadranku Đokić i Lucu Anić, koje su bile briljantne u predstavi zagrebačkog HNK-a ‘Tri zime’.
Vaš suprug Dragan Markovina, povjesničar i teoretičar, bavi se teškim temama: kako se nosite s time?
Dragan i ja imamo različita profesionalna i životna iskustva, iako se, svatko u svome poslu, bavimo drugačijim tipovima ljudskih nemira. Njemu nije lako, javno govori o stvarima koje su nepopularne, ali govori iskreno, iz svoga profesionalnog poziva i iz unutarnjeg nagnuća i potrebe. On je sa svojom obitelji kao 12-godišnjak otišao iz Mostara na početku zadnjeg rata u BiH i njegov je život obilježen tom činjenicom, kao i kasnijim odrastanjem u sasvim drugačijoj sredini, na Korčuli. Kao supruga nastojim ga podržati i razumjeti. Svjesna sam da bi apolitičnost danas značila priznavanje poraza ili afirmaciju onoga što se zove vladajuća koalicija. Nakon posljednjih grubih istupa Zorana Milanovića situacija je postala još teža, jer je SDP predstavljao kakvu-takvu jadnu šansu protiv idiota s desnice, ali sada kao da smo se svi našli u nekom bezizlaznom položaju…
Uloga povratnice u Knin bila bi i moja autobiografska priča
Kazali ste da vas kao glumicu zanimaju stvarni životi i kompleksne sudbine. Biste li u tom smislu mogli glumiti ženu koja je nakon Oluje iz Hrvatske izbjegla u Srbiju, pa se nakon dosta godina vraća na primjer u Knin?
Interesantno je da me to pitate… Nisam vam govorila, jer za to nije bilo potrebe, da je moja majka iz Knina i da je zapravo većina moje rodbine otamo sada u Beogradu. U Knin se vratio jedino brat moga djeda, svi su drugi ostali ondje, tako da bi uloga o kojoj govorite bila i moja autobiografska priča. Da, takvu bih ulogu voljela igrati, jer bi se to jako ticalo i mene i moje obitelji i nečega što je naše. To je jako bolna tema, s kojom bih se bila spremna suočiti.
